Nakon dvije godine globalne pandemije, tržište recikliranja otpada suočeno je s nizom izazova: od gomilanja plastičnog otpada diljem svijeta do volatilnog tržišta recikliranja papira i sve većom potražnjom za bioplinom i biometanom kao odgovorom na europsku energetsku krizu i ubrzavanje tranzicije s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije.
Gledajući dostupne statistike, predviđa se da će globalno tržište recikliranja otpada porasti s gotovo 58 milijardi američkih dolara u 2021. na 88 milijardi do 2030., uz CAGR od 4,8 posto. Rast se temelji na sve većoj količini otpada, brzoj urbanizaciji i industrijalizaciji te povećanju svijesti o zaštiti okoliša, piše Tihomir Dokonal u drugom ovogodišnjem izdanju časopisa Tehnoeko.
Eurostat je u siječnju objavio ažurirane podatke o otpadu za 2020. prema kojima je u Europskoj uniji 2020. u svim gospodarskim djelatnostima i kućanstvima proizvedeno 2.153 milijuna tona otpada, što je 4.813 kilograma po stanovniku. Građevinarstvo je generiralo 37,5 posto ukupnog otpada, a slijede rudarstvo i vađenje s 23,4 posto, usluge vezane uz otpad i vodoopskrbu s 10,8 posto, prerađivačka industrija s 10,7 posto te kućanstva s 9,4 posto. Preostalih 8,2 posto bio je otpad nastao iz ostalih gospodarskih djelatnosti, uglavnom usluga (4,4 %) i energije (2,3 %).
Eurostat u izvješću naglašava visoke razine otpada proizvedenog u nekim manjim državama članicama EU-a: u Finskoj je 2020. proizvedeno više od 20 tona otpada po stanovniku – to je četiri puta više od europskog prosjeka od 4,8 tona po stanovniku.
Mineralni otpad
Nekoliko država članica s posebno visokim razinama proizvedenog otpada po stanovniku prijavilo je vrlo visoke udjele otpada iz rudarstva i kamenoloma, dok su drugdje za visoke udjele zaslužni gradnja i rušenje. Velik dio otpada od rudarstva i vađenja kamena te od izgradnje i rušenja klasificira se kao veliki mineralni otpad: gotovo dvije trećine (64 % ili 3,1 tona po stanovniku) ukupnog otpada proizvedenog u EU-u 2020. bio je veliki mineralni otpad.
Njegov relativni udio u ukupno proizvedenom otpadu znatno je varirao u pojedinim članicama EU-a, što donekle odražava njihove različite gospodarske strukture. Općenito, države članice EU-a koje su imale veće udjele velikog mineralnog otpada bile su one koje imaju relativno snažne rudarske aktivnosti i aktivnosti vađenja kamena, kao što su Finska, Švedska i Bugarska, i/ ili aktivnosti izgradnje i rušenja, kao što je Luksemburg. U tim je državama članicama veliki mineralni otpad činio između 84 i 89 posto ukupnog proizvedenog otpada.
Ako isključimo veliki mineralni otpad, u EU-u je 2020. proizvedeno 775 milijuna tona otpada, što je 36 posto ukupno proizvedenog otpada. Prosjek po stanovniku je između 6,3 tone u Estoniji do manje od jedne tone u Rumunjskoj i na Malti. Velika količina otpada proizvedena u Estoniji povezana je s proizvodnjom energije na bazi uljnog škriljevca.
Opasni otpad
Opasni otpad može predstavljati povećani rizik za ljudsko zdravlje i okoliš ako se njime ne upravlja i ne odlaže na siguran način. Među otpadom nastalim u EU 2020. godini, 95,5 milijuna tona (4,4 % ukupne količine) klasificirano je kao opasni otpad. U usporedbi s 2010. u EU je 2020. proizvedeno 5,1 posto više opasnog otpada. Količinski, to je povećanje s 90,8 na 95,5 milijuna tona, s vrhuncem od 102 milijuna tona u 2018. Pad u 2020. u odnosu na 2018. uglavnom je rezultat manjeg otpada od izgaranja, odnosno manjeg spaljivanja krutih goriva kao što su ugljen, koks i nafta iz škriljaca. U 2020. udio opasnog otpada u ukupnoj proizvodnji otpada bio je između 0,5 posto u Rumunjskoj i 12,0 posto u Bugarskoj.
Među zemljama koje nisu članice EU, najveći udio opasnog otpada u ukupnoj proizvodnji otpada ima Turska (28,5 %). Slijede Sjeverna Makedonija (28,2 %). Crna Gora (27,6 %), Srbija (19,3 %) i Norveška (13,3 %).
Obrada otpada
U 2020. u EU-u je obrađeno oko 1.971 milijun tona otpada. U to nije uključen izvezeni otpad, ali jest otpad uvezen u EU. Prijavljene količine stoga nisu izravno usporedive s prijavljenim podacima o nastanku otpada.
Količina oporabljenog, odnosno recikliranog otpada, otpada upotrijebljenog za zatrpavanje (upotreba otpada u svrhu rekultivacije padina ili sigurnosti, ili u inženjerske svrhe u uređenju krajolika) ili otpada spaljenog za energetsku oporabu porasla je za 29,4 posto: s 870 milijuna tona u 2004. na 1.164 milijuna tona u 2020. Rezultat toga je da je udio takve oporabe u ukupnoj obradi otpada od 2004. do 2020. porastao s 45,9 posto na 59,1 posto.
Količina otpada koji je završio na odlagalištima smanjila se s 1.027 milijuna tona u 2004. na 806 milijuna tona u 2020., što je smanjenje od 21,3 posto. Udio zbrinjavanja u ukupnoj obradi otpada smanjen je u razdoblju 2004.-2020. s 54,1 posto na 40,9 posto.
U EU-u je 2020. više od polovice (59,1 %) otpada obrađeno u postupcima oporabe: recikliranjem (39,9 posto ukupnog obrađenog otpada), zatrpavanjem (12,7 %) ili energetskom oporbom (6,5 %). Preostalih 40,9 posto je odloženo (32,2 %), spaljeno bez oporabe energije (0,5 %) ili je zbrinuto na neki drugi način (8,2 %).
Zamjetne su razlike među državama članicama EU u pogledu korištenja različitih metoda zbrinjavanja otpada. Neke su države imale vrlo visoke stope recikliranja (Italija, Belgija, Slovačka i Latvija), dok u drugima najveći dio otpada završava na odlagalištima (Rumunjska, Bugarska, Finska, Švedska i Grčka).
Obrada opasnog otpada
Ukupno je u 2020. u EU obrađeno 74,3 milijuna tona opasnog otpada, a više od dvije trećine tog otpada obrađeno je četiri države članice: Njemačkoj (21,4 milijuna tona ili 28,5 % ukupnog otpada u EU), Bugarskoj (13,8 milijuna tona ili 18,4 %), Francuskoj (8,2 milijuna tona ili 10,9 %) i Švedskoj (7 milijuna tona ili 9,3 posto). Oporabljeno je 46,7 posto opasnog otpada koji se obrađuje u EU-u: 38,5 posto recikliranjem ili zatrpavanjem (64 kg po stanovniku) i 8,3 posto energetskom oporabom (14 kg po stanovniku). Preostalih 53,3 posto je spaljeno bez oporabe energije (5,8 % ili 9,7 kg po stanovniku), odloženo na odlagalište (ili na zemlju ili obradom zemljišta, 22,1 % ili 36,9 kg po stanovniku) ili zbrinuto na drugi način (25,3 %, 42,3 kg po stanovniku).
Cjeloviti tekst objavljen je u časopisu Tehnoeko br. 104 (02/2023), autor: Tihomir Dokonal; / Sva prava pridržana @Tehnoeko
