Kako funkcionira europsko tržište sekundarnih sirovina?

Glavni problemi koje ima europsko tržište sekundarnih sirovina su mala veličina u usporedbi s primarnim tržištem, slaba potražnja te nedostatak standardizacije sirovina, što umanjuje kvalitetu recikliranih materijala za industrijsku upotrebu

117
europsko tržište sekundarnih sirovin
Ilustracija: Pixabay

Europska agencija za zaštitu okoliša (EEA) analizirala je osam tržišnih segmenata sekundarnih sirovina: aluminija, papira i kartona, plastike, stakla, drva, tekstila, agregatnog otpada od građenja i rušenja te biootpada na razini Europske unije. Pokazalo se da ih čak pet funkcionira loše, a samo tri dobro, piše stručni časopis Tehnoeko u izdanju za travanj.

Tržišta sekundarnih sirovina ključna su za kružno gospodarstvo. Ona omogućuju ponovni ulazak materijala koji se mogu reciklirati u proizvodni lanac vrijednosti, što smanjuje ovisnost o primarnim resursima.

Pet problematičnih segmenata odnosno materijala, prema EEA su drvo, plastika, biootpad, agregati od građevinskog otpada te otpad od tekstila. Glavni problemi su, pokazala je analiza Agencije, mala veličina tržišta u usporedbi s primarnim tržištem, slaba potražnja te nedostatak standardizacije tih sirovina, što umanjuje kvalitetu recikliranih materijala za industrijsku upotrebu. Također, neki materijali, poput drva, suočeni su s većom potražnjom zbog proizvodnje energije.

Tri materijala koja imaju funkcionalno tržište s aspekta recikliranja su aluminij, papir i staklo. Ova tržišta pružaju vjerodostojne i kontinuirane informacije tržišnim dionicima, otvorena su prema EU dionicima i prema kupcima s globalnog tržišta, a reciklirani materijali imaju značajan tržišni udio u usporedbi s primarnim materijalima, navodi u izvješću Europska agencija za zaštitu okoliša.

Europsko tržište sekundarnih sirovina bilježi značajan promet: količina materijala koji se može reciklirati na unutarnjim i međudržavnim tržištima unutar EU je relativno visoka, ali točnu veličinu prometa teško je procijeniti jer detaljni podaci za to tržišta ne postoje, navodi EEA.

U analizi se časopis Tehnoeko fokusirao na šest tržišnih segmenata: aluminij, papir i karton, drvo, plastiku. staklo i tekstil.

Aluminij

Aluminij je vrlo utrživ i reciklabilan materijal koji se može iznova koristiti, a da pritom ne gubi svoja tehnička svojstva. Proizvodnja aluminija je energetski intenzivna, tako da korištenje aluminijskog otpada štedi značajne količine energije. Recikliranjem aluminija pokriva se 36 posto ukupnih potreba za ovim materijalom u Europi, dok je oko 20 posto globalne potražnje pokriveno aluminijem iz otpada. Oko 30 posto svojih potreba za primarnim aluminijem EU pokriva uvozom, a recikliranje bi smanjilo izloženost uvozu.

Predviđa se da će potražnja za aluminijem u Europi do 2050. porasti sa sadašnjih 250 kilograma po osobi na 450 kilograma te da bi se polovica rasta potražnje mogla pokriti recikliranjem. Stopa recikliranja u Europi je znatno viša u odnosu na druge materijale: u automobilskoj i građevnoj industriji premašuje 90 posto, a u proizvodnji limenki 75 posto.

Papir i karton

U 2018. godini 27 država članica EU proizvelo je 42,9 milijuna tona papirnatog i kartonskog otpada, navodi Eurostat. Najveći dio (74%) ovog otpada bio je ambalažni otpad. Papir i karton mogu se jednostavno reciklirati, iako je broj ciklusa ograničen zbog skraćivanja vlakana. Proces recikliranja je zahtjevniji kada je papir kombiniran s drugim materijalima jer kontaminacija smanjuje kvalitetu.

U sadašnjoj proizvodnji papirnih proizvoda, gotovo 50 posto sirovine je reciklirani papir. Od ukupnog papirnog i kartonskog otpada nastalog u EU-27, 24 posto se izvozi u zemlje izvan EU, 38 posto je predmet trgovine između članica EU, a preostalih 38 posto se plasira na domaće tržište.

To implicira da je tržište papira i kartona prilično veliko i otvoreno. Tome pridonose i propisani standardi koji opisuje stupnjeve papira i kartona koji se mogu koristiti u tvornicama za reciklažu papira, tako da tržište papira za recikliranje potvrđuje zrelost i veličinom i kvalitetom materijala. Oporabljeni papir već pokriva gotovo 50 posto tržišta sirovina za proizvodnju papira.

Staklo

U 2019. EU-27 proizvedeno je 16,4 milijuna tona staklenog otpada, odnosno 37 kilograma po stanovniku. Od toga su 32,5 kg po stanovniku bila ambalažni otpad. U 2019. reciklirano je 76 posto ambalažnog stakla u EU-27, podaci su Eurostata.

Staklo se ne degradira tijekom recikliranja, tako da se može neograničeno topiti i ponovo obrađivati bez gubitka kvalitete. Reciklirano staklo može zamijeniti do 95 posto sirovine u procesu proizvodnje stakla. Većina staklenog otpada prikupljenog za recikliranje koristi se za proizvodnju novih boca i staklenki.

Staklo je jeftin, ali težak i obujmom veliki materijal u odnosu na količinu koja se dobije recikliranjem, a i cijena prijevoza je relativno skupa. Tržište otpadnog stakla ima potencijal da bude zrelo tržište, jer zadovoljava uvjete veličinom i kvalitetom. Za proizvodnju nove ambalaže koristi se velika količina recikliranog stakla, a sustav mjerenja kvalitete stakla kao sirovine za recikliranje je uspostavljen.

Drvo

Drvo kao konstrukcijski materijal ima veliki udjel u građevinskom otpadu. Količina neopasnog drvnog otpada koji nastaje prilikom gradnje 2018. godine iznosila je približno 8,6 milijuna tona, navodi Eurostat. Trenutno se oko jedne trećine otpadnog drva reciklira, no razlike među državama članicama EU su velike. Ostatak se odlaže ili spaljuje.

U središnjoj i južnoj Europi se drvni otpad intenzivno koristi u proizvodnji iverica. To nije slučaj u sjevernim zemljama (na primjer, Finska i Švedska), gdje je proizvodnja iverice oslanja na obilje kvalitetnijeg otpada iz pilane.

Drvni građevni otpad tražena je roba s aspekta proizvodnje energije. Koncept proizvodnje energije iz otpada razvijen je u Austriji i Italiji, tako da postoji značajna potražnja za drvom na sekundarnom tržištu.

Uglavnom, sekundarno tržište drvnog otpada funkcionira dobro, ali ne zadovoljava u potpunosti kriterije funkcionalnog tržišta zbog male količine u odnosu na ukupno tržište drva te ukupne industrijske proizvodne kapacitete.

Plastika

Stope recikliranja otpadne plastične ambalaže znatno variraju diljem Europe, uz prosjek od 42 posto u 2018. Recikliranje umjesto spaljivanja plastike može smanjiti emisije za 1,1 – 3,0 tone CO2-ekvivalenata po toni plastičnog otpada.

Stope recikliranja razlikuju se za različite vrste polimera, pa čak i za isti polimer u različitim primjenama. Postoji nedostatak pouzdanih informacija o stopama recikliranja plastičnog otpada u električnom i elektroničkom otpadu, tekstilu i starim vozilima.

Studija koju je izradio Material Economics (2018) navodi da Europa stvara oko 45 milijuna tona plastičnog otpada godišnje, što je 50 posto više od 25-30 milijuna tona koliko se, prema podacima Europske komisije iz 2022., obično prijavljuje.

Količina prikupljenog plastičnog otpada za recikliranje ne odgovara uvijek količini koja se stvarno reciklira. Neke frakcije se izvoze, dok se druge gube zbog spaljivanja ili završavaju na odlagalištu.

Plastični otpad često je heterogen i sadrži različite polimere i aditive te potencijalno i druge materijala poput metala i papira. Polimeri imaju različite stupnjeve mogućnosti recikliranja, a neki se uopće ne mogu reciklirati. Plastika često sadrži aditive, bojila, plastifikatori i stabilizatori koji čine recikliranje izazovnim. Neke supstance koje se često koriste (npr. usporivači plamena) nalaze se na popisu opasnih tvari. Često nije moguće utvrditi koje kemikalije sadrži reciklirana plastika pa to smanjuje potražnju za njom.

Zapreka razvoju tržišta je i niska cijena primarnih materijala te troškovi sortiranja i obrade (uključujući investicijske troškove). To poskupljuje proizvode od sekundarne plastike. Štoviše, volatilnost cijena primarnih materijala narušava stabilnost tržišta sekundarne plastike.

Cijena reciklirane plastike varira od čak 90 posto cijene izvornog materijala do negativnih vrijednosti (zbog onečišćenja, opasnog sadržaja ili degradacije materijala). Boja i miris također su važni čimbenici koji imaju značajan utjecaj na cijenu.

Generalno, funkcioniranje sekundarnog tržišta plastike varira od polimera do polimera. Tržište za rPET donekle dobro funkcionira. Međutim, za većinu drugih polimera i posebno za miješanu plastiku/kompozite to se ne može reći.

Tekstil

Prosječna potrošnja tekstila po osobi u 2020. iznosila je 6 kilograma odjeće, 6,1 kilograma tekstila za kućanstvo i 2,7 kg obuće. Tekstil stvara značajne količine otpada: na kraju svog životnog vijeka, tekstil često završi u općem otpadu, spaljuje se ili završi na odlagalištu. U 2018. u EU-27 proizvedeno je, prema podacima Eurostata, 2,17 milijuna tona tekstilnog otpada. Europsko zakonodavstvo zahtijeva da države članice do 2025. uvedu odvojeno prikupljanje tekstila, što je preduvjet za recikliranje ili ponovnu upotrebu.

Tekstilni otpad koji se ne može ponovno koristiti, poput krpa, navlaka i slično, često se reciklira ili spaljuje. Otprilike 1 posto tekstilnog otpada se reciklira u novu odjeću, s obzirom na to da su se tehnologije za recikliranje odjeće u djevičanska vlakna tek počele razvijati. Glavna prepreka kvalitetnom recikliranju tekstila su različite mješavine materijala – boje, netekstilni predmeti i slično – te miješanje različitih vrsta vlakana.

Vrlo mali volumen tekstilnog otpada se reciklira u novi tekstil i ulazi u tržište za nove proizvode. Međutim, trgovanje tekstilnim otpadom među državama članicama EU je prilično stabilno, a značajne količine tekstilnog otpada izvoze se iz EU.

No, tržište tekstilnog otpada teško može zadovoljiti uvjete da bude funkcionalno s obzirom na količinu (u odnosu na ukupno tržište), industrijske kapacitete za proizvodnju sekundarne sirovine, stabilnost opskrbe i potražnje, nedostatak sheme proširene odgovornosti proizvođača…


Cijeli članak je objavljen u časopisu Tehnoeko br. 110 (02/2024) / Sva prava pridržana @Tehnoeko