Financijska pismenost: Koliko nam novaca treba za izvanredne situacije?

Život često ne ide onako kako planiramo. U izvanrednim situacijama dobro je imati nešto novca pohranjenog sa strane. A više je uvijek bolje

u 5:48 Zadnja izmjena: 05.11.2019 u 23:15
460
fond za izvanredne situacije

Financijski stručnjaci uglavnom savjetuju da u fond za izvanredne situacije izdvojite iznos koji je potreban da pokrijete svoje troškove za tri do šest mjeseci života. Neki čak savjetuju iznos koji bi pokrio cjelogodišnje troškove.

Život često ne ide onako kako planiramo. Recesija, gubitak posla, bolest koja nas može zadesiti osobno ili nekoga u obitelji, kvar automobila ili nekog skupljeg kućanskog uređaja… Sve su to izvanredne situacije u kojima je dobro imati nešto novca pohranjenog sa strane. A više je uvijek bolje.

No, ekonomisti Emily Gallagher i Jorge Sabat u svom istraživanju “Rules of Thumb in Household Savings Decisions” osporavaju ova često citirana pravila o štednji u domaćinstvu. “Ljudi obično postavljaju vrlo visoke pragove štednje. Na primjer, preporuka je da biste trebali imati ušteđevinu u iznosu šestomjesečnog prihoda ili najmanje 15.000 dolara. Ali ti brojevi nemaju čvrste temelje”, tvrdi Emily Gallagher.

Američki minimum: 2467 dolara

Na temelju prikupljenih i analiziranih podataka dvoje stručnjaka sa Sveučilišta Colorado u Boulderu izračunali su realniji iznos koji bi kućanstva s niskim prihodima trebala imati u sigurnosnom fondu. Utvrdili su da bi 2467 ušteđenih dolara trebalo biti dovoljno da američka obitelj ne zapadne u financijske probleme poput nemogućnosti da plati najam, režije ili medicinsku njegu.

Gallagher i Sabat, inače docenti na kolegiju financija, svoj izračun temelje na podacima iz Ankete o prihodima i sudjelovanju u programima socijalnih potpora američkog ministarstva rada. Analizirajući te podatke izračunali su vjerojatnost da kućanstvo zapadne u financijske probleme u idućih šest mjeseci u odnosu na ušteđeni iznosa.

Analizirali su financijske podatke o više od 70.000 kućanstava s nižim prihodima, a to su prema definiciji kućanstva koja zarađuju manje od dvostrukog iznosa praga siromaštva. U SAD-u to znači da četveročlano kućanstvo zarađuje manje od 30.000 dolara godišnje (nešto više od 200 tisuća kuna), pojašnjava Gallagher te dodaje da to obuhvaća oko 30 posto radno sposobnog stanovništva SAD-a.

Utvrdili su da već vrlo male uštede – na primjer 200 do 500 dolara – značajno smanjuju vjerojatnost da će kućanstvo zapasti u financijske probleme, a svaki daljnji ušteđeni dolar dodatno smanjuje tu vjerojatnost. Ali do određene granice, a to je onih 2467 dolara koje smo već spomenuli. “Čini se da sve iznad tog iznosa više nije tako učinkovito”, kaže Gallagher. Naravno, svaki daljnji ušteđeni dolar dodatno smanjuje vjerojatnost da ćete zapasti u financijske probleme, ali ta promjena je neznatna u odnosu na graničnu vrijednost od 2467 dolara (16.482 kune prema srednjem tečaju HNB-a na dan 5. studenoga 2019.).

Hrvatski minimum: 10.300 kuna

Pokušajmo to staviti u hrvatski kontekst. Državni zavod za statistiku objavio je krajem rujna da je prag rizika od siromaštva za jednočlano kućanstvo u 2018. iznosio 29.820 kuna na godišnjoj razini, a za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece mlađe od 14 godina 62.622 kune. To znači da bi u Hrvatskoj istraživanje obuhvatilo kućanstva s godišnjim prihodima manjim od 125.244 kune, odnosno mjesečnim prihodima do 10.437 kuna.

Ako izračunamo omjer minimalne uštede (2467 dolara) naprema dvostrukom iznosu praga siromaštva (30.000 dolara) u američkim uvjetima, i to primijenimo na hrvatske uvjete, dobit ćemo da bi u hrvatskim uvjetima minimalni poželjni iznos sigurnosnog fonda bio 10.300 kuna (0,082233 x 125.422 kuna).

Prema podacima DZS-a za kolovoz, medijalna neto plaća za kolovoz iznosila je 5.608 kuna, što znači da je pola zaposlenih u Hrvatskoj u kolovozu primilo neto plaću manju ili jednaku tom iznosu. A 75 posto zaposlenih primilo je neto plaću manju od 7.496 kuna. Na žalost, nemamo podatak kolika su prosječna primanja kućanstva,

Istraživanje o navikama štednje u Hrvatskoj, koje je u rujnu ove godine na uzorku od 500 ispitanika provela agencija IMAS za potrebe Erste grupe, pokazalo je pak da je gotovo 85 posto ispitanika svjesno važnosti štednje te mjesečno u prosjeku izdvajaju 469 kuna, što predstavlja 41 kunu manji iznos nego lani. Velika većina građana, njih 83 posto, kao glavni motiv štednje navodi potrebu stvaranja financijskog zaleđa u slučaju iznenadnih situacija, a potom i stvaranje zaliha za „stare dane“ (19%).

Da bismo uštedjeli 10.300 kuna, uz prosječno mjesečno izdvajanje od 469 kuna, potrebna su 22 mjeseca. Upola manje vremena potrebno je ako su u obitelji dvije zaposlene osobe i obje pridonose sigurnosnom fondu. Drugo je pitanje kako ona polovica zaposlenih koja ima plaću manju od 5608 kuna uspijeva izdvojiti mjesečno 469 kuna.

>>Građani i štednja: Nedovoljno poznavanje proizvoda stvara strah od ulaganja

Pravilo minimalne uštede

Većina financijskih stručnjaka slaže se da je bolje uštedjeti što više.

“Mi ne tvrdimo da je 2467 dolara optimalna razina štednje”, naglašava Gallagher. “Naše analize ne govore o postizanju dugoročnih financijskih ciljeva, poput plaćanja sveučilišne školarine ili kupnje kuće.” Ako planirate veće troškove u budućnosti, morat ćete uštedjeti znatno više.

Za ljude koji se bore da uštede koji dolar od svojih prihoda, 2467 dolara je dobro “pravilo minimalne uštede kojeg biste se trebali držati“, tvrdi Gallagher.

“Naši podaci ne obuhvaćaju osobe sa srednjim ili višim primanjima, ali ako to pravilo funkcionira za ljude s nižim dohotkom, trebalo bi vrijediti i za one sa srednjim i višim dohotkom”, dodaje Emily Gallagher.

No, važnije je, kaže, graditi štit za kućanstva s niskim prihodima. “Ako ljudi sa srednjim i višim prihodima budu pogođeni iznenadnim troškovima, poput popravka automobila koji košta 2000 dolara, oni će vjerojatno imati dovoljno ušteđenog novca da ublaže taj šok.”

Osobe s nižim primanjima većinu svojih prihoda potroše na svakodnevne troškove i ne ostaje im mnogo novca koji bi stavili na stranu za „crne dane”. Zato je za njih sigurnosni fond izuzetno važan.

Zašto su ovi podaci važni

“Suština ovog istraživanja proizašla je iz razmatranja financijskih savjeta o tome koliko bi ljudi trebali ‘spremati na stranu’. Kućanstvima se postavljaju vrlo visoki ciljevi. Ako zarađujete samo 25.000 dolara, a netko vam kaže da morate uštedjeti šestomjesečni dohodak, to je nemoguća misija.”

Čak i ako zarađujete više od 25.000 dolara, teško je izgraditi značajan sigurnosni fond. Uostalom, gotovo pola američkih kućanstava teško pokriva iznenadni trošak od 400 dolara.

Postavljanje previsokih ciljeva može ljude obeshrabriti i odbiti od štednje uopće”, upozorava Gallagher te podsjeća na hipotezu o postupnom ostvarenju cilja prema kojoj se ljudi više trude što su bliže ostvarenju cilja. “Na primjer, ako imate kupone kod kojih je svaka deseta kava besplatna, ljudi češće odlaze u kafić što su bliže desetoj kavi.”

Pravilo o minimalnoj štednji od 2467 dolara moglo bi ohrabriti ljude da štede, kaže Gallagher, ali dodaje da “testiranje ove hipoteze prepuštaju budućim istraživanjima”.

Sklonost klasičnoj štednji: financijska nepismenost ili zdrav razum?

Na kraju, vratimo se još malo na Hrvatsku. Spomenuto istraživanje Erste banke pokazalo je da 43 posto hrvatskih građana koristi klasične oblike štednje, 16 posto ih ulaže u životna osiguranja, a 9 posto u stambenu štednju. U investicijske fondove, dionice i obveznice ulaže 5 posto građana, 4 posto ih ulaže u nekretnine, a 3 posto u dobrovoljnu mirovinsku štednju. U zlato i ostale plemenite metale ulaže jedan posto građana, a kriptovalute se ne spominju kao posebna kategorija.

Sklonost klasičnim oblicima štednje često se tumači nedostatnom financijskom pismenošću građana. No, ako 83 posto, kao glavni motiv štednje navodi potrebu stvaranja financijskog zaleđa u slučaju iznenadnih situacija, onda to podrazumijeva da bi im taj novac trebao biti lako dostupan, likvidan. A alternativni oblici ulaganja – dionice, investicijski fondovi, mirovinska štednja, životna osiguranja… – to baš i nisu. Dakle, ako želite imati barem minimalni fond za izvanredne situacije, za većinu građana gotovo je nemoguće priuštiti si i neki oblik dugoročnog investicijskog ulaganja.