Za tvrtku Međimurje graditeljstvo prošla godina bila je relativno u redu, kaže direktor Goran Knežević. “Nije bilo odustajanja investitora, zadržali smo radnu snagu, imali smo potočnu likvidnost, čak smo ostvarili sitnu dobit pa mogu biti zadovoljan s obzirom na to kako su prošli drugi”.
S direktorom tvrtke Međimurje graditeljstvo razgovarali smo tijekom Sabora hrvatskih graditelja u Vodicama na kojem je bio vrlo kritičan govoreći o stanju u branši i samom Saboru.
- Građevinski sektor u Hrvatskoj pokazao se relativno otpornim na pandemiju. Hrvatska je među rijetkim zemljama u kojima gradilišta nisu zatvarana zbog epidemioloških mjera. Kako ocjenjujete trenutnu situaciju u domaćem građevinskom sektoru?
Građevinski sektor posluje redovito. Mogli bismo reći da nas je korona “pomazila”. Doista nije bilo nekih velikih tektonskih poremećaja. Tu i tamo se po koje gradilište zatvorilo, ali ne zbog epidemioloških mjera, nego zato što je investitor zaključio da je pametnije obustaviti investiciju. Ali generalno se radilo. To nam je sačuvalo radna mjesta, ali i tekuću likvidnost. I to je dobro.
Danas građevinski sektor radi uobičajenim tempom. Po mojim saznanjima, svi su kapaciteti popunjeni. U pojedinim segmentima čak nedostaje pojedinih struka pa onda jedni drugima ili “krademo” ljude, ili ih posuđujemo ili se snalazimo na sve moguće načine.
Sektor ovakav kakav je sada uspijeva pokrivati redovite stvari koje su investitori planirali, ali skeptičan sam oko ovih novih stvari. Figurativno, dobili smo pripremljenu tortu koju s ovakvim obimom građevinskog sektora i u tom razdoblju nećemo uspjeti pojesti.
- Zašto smatrate da nećemo moći potrošiti novac koji je odobren kroz Nacionalni program oporavka i otpornosti?
Svi misle da su nam europski novci već u džepovima. Nisu. Nama su ti novci odobreni, ali potrošit ćemo samo onoliko koliko ćemo ih realno moći potrošiti. Kad ispunite prvu tranšu, dobivate sljedeću. A da biste to ispunili, morate imati preduvjete: operativne, kadrovske financijske, garantni potencijal, projektanti moraju odraditi svoj posao, konzervatori… To je vrlo složena materija. A još uvijek se ne radi sinergijski. Barem ja tako osjećam. Izostaje suradnja. Na kraju će nam reći: “Vidite koliko ste novaca dobili, a niste se znali organizirati i potrošiti ih”. Toga se bojim.
Panel kakav je održan drugog dana trebao je biti s direktorima javnih poduzeća koji pripremaju natječaje, da čuju kakve probleme imamo s pristupanjem natječajima, kakvi nas problemi u regulativi koče da budemo bolji i da se brže razvijamo. Ali onih koji bi to trebali čuti drugog dana nije bilo. Mi nemamo kome adresirati svoje probleme. Građevinarstvo nema svoju adresu.
Ministarstvo graditeljstva nije naše ministarstvo Ono se bavi propisima zakonima, pravnom regulativom. Ali realizacijom i izgradnjom ne. Ministarstvo gospodarstva je pak ogromno, ali gotovo nikakav susret s njima nismo imali. Nemamo s kime sjesti i reći: “Ovo je naš zadatak, ovi su nam resursi, ovo su prilike, mogućnosti i problemi. Pomozite nam da ih riješimo i da zajedno pojedemo ovu tortu koju su nam pripremili”. Panel diskusija prvog dana bila je kao kamilica, htio sam da se otvore prava putanja.
- Što su glavne prepreke da bismo pojeli “tortu” koju nam je EU pripremila?
Građevinu dijelimo na niskogradnju i visokogradnju. Na Saboru graditelja u Vodicama prezentiran je veliki broj projekata u niskogradnji i mislim da će hrvatske tvrtke fokusirane na taj segment, uključujući podružnice velikih stranih tvrtki koje su već ušle u prostor hrvatskog građevinskog sektora, to savladati. Mehanizacije na tržištu ima dovoljno i taj dio će se vjerojatno nekako odraditi.
S druge strane, u visokogradnji ništa nije spremno: u Zagrebu ništa nije spremno, na Banovini ništa nije spremno, od ovih projekata vrijednih pet milijardi ništa nije spremno… Gotovo ništa nije u fazi projektiranja, a imamo ograničene rokove za potrošiti tu alokaciju. Dok se to pripremi, dok se odluči koji projekti idu, dok se dobiju potrebna odobrenja i dozvole, dok se riješi sva ta problematika, bojim se da će ostati vrlo kratak rok za realizaciju. U tom trenutku će doći do problema jer jednostavno nema ljudi. Mi nemamo ljudi u nekakvim soškama pa da ih uzimamo kad nam trebaju i vraćamo kada nam ne trebaju.
Visokogradnja zahtijeva puno ruku, ne samo tesarskih i zidarskih za neku konstrukciju, nego jako puno obrtničkih radova, od keramičara, instalatera… Svi kubure s nedostatkom radne snage. Svi smo svjedoci da moramo tjednima čekati na majstora kada se pokvari perilica za rublje. Majstora jednostavno nema bojim se da ih neće biti. Kažu “mi ćemo to riješiti, “mi ćemo uvesti radnike”. Nećemo. Hrvatski građevinski sektor je protočni bojler za radnu snagu. Kome to nije jasno, taj ne živi realan život. Ovo radnika što nađemo u Ukrajini ili na Kosovu su zapravo priučeni radnici koji su tamo nešto radili, imaju volju, ali nemaju struku. Kod nas se dodatno školuju kroz rad. A head hunteri su svuda okolo. I zovu ih. Odvode ljude za Njemačku, Italiju, Austriju..
Stalno se suočavamo s tim problemom. I sada kada nas čeka ovaj veliki kolač, mi u ovom bazenu nemamo dovoljno radne snage. Nemamo kome javiti da nam pošalje radnike jer počinju radovi.
- Još u prošloj krizi stradale su mnoge velike hrvatske građevinske tvrtke, tako da Hrvatska danas nema građevinsku tvrtku koja može biti nositelj velikih projekata.
U visokogradnji još uvijek imate nekoliko tvrtki koje se drže – Kamgrad, GP Krk, Radnik… Ima podružnica stranih tvrtki. Ali izvornih hrvatskih građevinskih tvrtki koje su nosioci tehnologije, inženjerskog kadra, i koje su imale potencijal za velike projekte praktično nema.
Nekad smo bili svjetski prvaci, napravili smo Krčki most, najveći lučni most na svijetu. A nije bilo ovih tehnologija. Danas nemamo tvrtku koja zna malo veći potok premostiti. Nema firme koja zna tunel napraviti. Nema ih više. Sve svoje resurse smo profućkali.
A kada dođu veliki projekti, kažu “Građevinari će to iznijeti”. Koji građevinari? Mislim da na prste dvije ruke stanu oni koji mogu dati tako velike ponude, garancije i koji imamu tehnološke i kadrovske kapacitete da to realiziraju.
Kod stranih tvrtki matica za svoju podružnicu može garantirati i riješiti tehnologiju i reference.
Apsurd je da raspisujemo natječaj za željeznice na kojima je jedan od uvjeta referenca da je tvrtka u posljednjih pet godina izvodila radove na željeznici. Pa godinama u Hrvatskoj nitko nije radio na željeznici. Pa nam onda rade turske španjolske, austrijske tvrtke. Dovedu tehnologiju, svog voditelja i onda naše kombi tvrtke rade za siću. To je naša građevina. Kako da onda podignemo plaće, otkuda?
- Govori se o nedostatku majstora i građevinskih radnika, ali osjetan je i nedostatak inženjera, voditelja gradilišta i ostalog stručnog kadra?
Nas su zvali coca-cola generacija, danas imamo Facebook generaciju. Mladi inženjeri završavaju građevinu, a nisu voljni raditi na terenu, na gradilištima. Zašto su uopće studirali građevinu? Ako ideš studirati građevinu, onda želiš stvarati objekte. Svi bi htjeli raditi u uredu ili barem na gradilištu koje im je blizu kuće tako da u poslije podne mogu biti doma, s obitelji. To građevina ne trpi.
Bojim se da to nije boljka samo hrvatskih građevinskih tvrtki. I u stranim tvrtkama iskusni visokoobrazovani inženjeri ne žele na teren, osobito ne u Hrvatsku. I onda šalju slabije obrazovane i neiskusne kadrove. Isti proces se dešava kod nas. Mladi inženjeri ako mogu birati između projektnog biroa i gradilišta, biraju projektni biro. Za manju plaću, ali da je doma, a ne na prašini. To je proces koji nas je zahvatio i koji će nas dodatno koštati.
Velike tvrtke su uvijek imale dio kadrovskog potencijala koji su pripremale za buduće uloge. Male tvrtke si to ne mogu priuštiti. Male tvrtke si mogu priuštiti jednog inženjera koji će pokrivati nekoliko gradilišta. Nemaju ni kapitala ni volje ulagati u razvoj inženjera.
- Koliko u takvoj situaciji ima smisla govoriti u Hrvatskoj o primjeni novih tehnologija – BIM, digital twins…
Europa, koja daje novce, će nas na to prisiliti. Oni su to već uveli i mi ćemo slijedom toga morati to prihvatiti. I to je u redu. I mi moramo tehnološki napredovati. No, digitalizacija, nove tehnologije, sve je to lijepo, ali nama nedostaju ruke. Što će mi BIM ako nemam koga da odnese kantu vode ili zabije čavao na oplati? Škole su nam prazne, djeca nisu zainteresirana za proizvodna zanimanja. A završavaju kao kuhari konobari u Irskoj.
- Nemamo tvrtke koje mogu iznijeti velike projekte, ali sada se zbog nedostatka radne snage problem proširio na manje projekte poput energetske i postpotresne obnove.
Isti je problem. Već sada u realizaciji projekta nam nedostaju kooperanti. Na izdisaju su. U fazi realizacije ostanu bez dva tri čovjeka i ne mogu završiti ugovoreni posao. Nemaju ih s kime zamijeniti.
Ali male tvrtke na obnovi, ako je riječ o javnoj nabavi, neće moći ni sudjelovati, jer se traži garancija za završetak posla od 10 posto ukupne vrijednosti. Ako je vrijednost projekta pet milijardi eura ili kuna, deset posto je 500 milijuna. Cijeli građevinski sektor nema tu imovinu da bi dao kolateral banci koja će izdati garanciju.
Moja tvrtka neće moći aplicirati jer nemamo imovinu koju bismo koristili kao kolateral da bismo pristupili poslu. Tražimo rješenje.
Ako imate kolaterale i ako ste uredni u poslovanju, banka će vam odobriti garanciju u visini kolaterala. Banke vani odobravaju kolaterale na ugovore, Donesete ugovor, država će platiti prema tom ugovoru, plaćanje ide preko banke, i na temelju ugovora dobivate garanciju. A kod nas ako nemate zemljište, nekretninu, ako nemaš što založiti, ne možete dobiti garanciju.
- Koliko je situaciju dodatno zakomplicirao rast cijena građevinskog materijala?
Nepošteno je da ovakav skok cijena na koji nemate utjecaj morate preuzeti na sebe kao izvođač. Investitor kaže: “Ja imam fiksne ugovore, fiksne cijene”. I ti moraš poštivati taj ugovor. U takvoj situaciji investitor i izvođač trebali bi sjesti zajedno i dogovoriti kako završiti projekt. Ali to nitko nije htio, svi su rekli “Mi imamo ugovor ključ u ruke”.
- Hoće li vladina mjera pomoći građevinarima?
Nakon toliko pritiska građevinara Vlada je donijela mjeru i preporuku. Ali od mjere i preporuke do implementacije dug je put. Tko zna koliko će vremena proći. Do tada će građevinari koji su materijal kupili i ugradili čekati tu razliku, a pri tome neće nešto moći platiti jer povećanje snose sami i moraju negdje čekati s plaćanjima dok im investitori ne odobre razliku u cijeni.
S privatnim investitorima je lakše. Oni znaju da moraju završiti projekt i spremniji su za kompromis. Ali negdje su investitori općine koje također nemaju dovoljnu financijsku snagu da financiraju razliku.
- Dosta je prijepora oko kolektivnog ugovora u građevinarstvu?
Hrvatska plaćama ni u jednom sektoru, pa ni građevinskom, ne može parirati Njemačkoj. Dok Njemačka guta radnu snagu, nama će ljudi odlaziti. A menadžment ne može dekretom donijeti odluka da podiže plaće 20-30 posto. Vi to morate zaraditi. Morate nekom prodati uslugu. Morate to implementirati u račun. A ako povećate cijene, više ne prolazite na tržištu.
Naše građevinsko tržište je još uvijek neuređeno. Imamo oko osam tisuća građevinskih tvrtki od kojih je 95 posto malih i mikro tvrtki koje dnevno funkcioniraju na “kombi” bazi, često rade na crno i idu s damping cijenama bez PDV-a. A mi bismo trebali povećati cijene i uvjeravati investitora da smo još uvijek povoljniji.
Kolektivni ugovor mora biti obvezatan za sve građevinske izvođače, od onog s jednim zaposlenim do onih s nekoliko stotina ili tisuća zaposlenih. Prijavi ljude, isplati plaće po kolektivnom ugovoru pa radi damping ako možeš.
Još jedan problem je da građevinski sektor godinama radi na obali. A 15. lipnja morate zaustaviti radove da biste 1. listopada nastavili s radovima. Tri i pol mjeseca morate plaćati radnike, a ni državu ni investitora ne brine kako ćete ih platiti. A radnike treba zadržati. Onda nas pitaju zašto građevinari nisu profitabilni. Pa potrošimo profitabilnost u praznom hodu. Mi smo tvornica na otvorenom. Nama je svaki kišni dan gubitak, svaki mraz, svaki dan s temperaturom iznad 35 stupnjeva na kojoj čovjek ne može biti efikasan je gubitak. Kad sve skupa zbrojite, morate najmanje dvije plaće isplatiti neodrađene. Nije za to radnik kriv. On plaću mora dobiti. Ali tko će nama to nadoknaditi?
- Kakva je situacija u Hrvatskoj s građevinskim otpadom i primjenom recikliranih materijala u građevinarstvu?
Obnova Zagreba će krenuti i bit će silnih kubika građevinskog materijala, a nitko ne zna kamo to ide. Nitko ne govori gdje ćemo to dovesti, kako ćemo to zdrobiti i kuda ćemo to dalje voziti. Nitko nije rekao da se to može iskoristiti. Za zasipavanje jama ili nasipavanje šumskih putova, ako već ništa drugo.
Što se tiče korištenja recikliranih materijala za proizvodnju novih materijala smo na nuli. Ne vidim razloga zašto se stari beton i cigle ne bi zdrobili, doda se malo cementa i koristi kao podložni beton za poravnavanje građevinskih jama. Zašto moramo u betonari kupiti beton da bismo poravnali teren? Pa to se sve može s ostacima građevinskog materijala.
Reciklirani građevinski materijal ima vrlo široku primjenu. Ima tvrtki u Hrvatskoj koje su se počele time baviti, ali to je privatne inicijative. Nema sustava.
- Može li se to potaknuti regulativom?
Morala bi postojati regulativa da se materijal reciklira, da se projektantima naloži da ugrađuju reciklirani materijal u projekte. Tako bismo zbrinuli veliku količinu onoga što ćemo sad srušiti. Možda netko to u tišini priprema pa nas iznenadi, zaključio je Goran Knežević.
