Industrijska baština: Od rudnika uglja do rudnika kulture

Nakon gašenja rudarskih jama potkraj prošlog stoljeća, počinje nova faza u razvoju rudnika u kojoj se tražio način da se postojeća infrastruktura iskoristi za neku drugu namjenu. Značajnu ulogu u tome imaju civilne udruge i incijative poput Labin Art Expressa

u 5:26 Zadnja izmjena: 02.03.2018 u 12:40
1040
Istarski ugljenokopi
Rudarski kompleks Pijacal u Podlabimu nakon rekonstrukcije 2012. godine (foto: arhiva L.A.E. XXI)

Istarski ugljenokopi Raša obuhvaćaju tehnološki krajolik koji se proteže na površini od oko 200 četvornih kilometara, s više od 14 kilometara podzemnih rudarskih potkopa. Iako izgleda prirodno, ljudi koji prolaze tim krajem vozeći se starom cestom između Rijeke i Pule vjerojatno nisu ni svjesni da se voze po polderu, isušenom području nešto nižem od razine mora. Riječ je o području na kojem se nalazi niz vrijednih industrisjkih spomenika, ali rijetki su zaštićeni i registriranim kao kulturna dobra.

“Najviše ima zona i projekata koji su nekakve intervencije u krajoliku ili infrastrukturni objekti koji se u trenutnoj kategorizaciji teško mogu svrstati u industrijsku baštinu, ali su sasvim sigurno važni“, pojašnjava arhitekt Marko Sančanin koji je na konferenciji ArTur 2017 u organizaciji Društva arhitekata Zagreba s kolegicom Azrom Suljić govorio o industrijskoj baštini Raše i Labina.

Sredinom 19. stoljeća ono što danas poznajemo kao Labin uopće nije bio rudarski Labin, a Raša nije ni postojala. Tri najvažnija centra bili su Štrmac, Vinež i Krapan. U njima je Austrijsko poduzeće za kopanje uglja iz Trbovlja vadilo i obrađivalo ugljen. Raša i Labin postali su rudarski centri tek dvadesetih godina prošlog stoljeća, nakon što su upravu nad rudnicima Labinštine preuzeli Talijani, odnosno Ugljenokopno društvo Arsa iz Trsta. Oni su pokrenuli ekstenzivne hidrotehničke radove na isušivanju gotovo 800 hektara jezera, boćate vode i muljevitog tla. Nakon isušivanja nastaje Raša. Izgradnja počinje 1936. i za samo 547 dana izgrađeno je naselje.

Dvije godine kasnije arhitekt Eugenio Montuori planira Podlabin, rudarski grad ispod brda starog Labina. Podlabin je završen 1942., no Italija je ubrzo kapitulirala. U Raši se 1950. uvodi radničko samoupravljanje. “To spominjem jer je tadašnje poduzeće Istarski ugljenokopi Raša više od 50 posto svoje dobiti reinvestiralo u infrastrukturu: škole, vrtiće i slične projekte. Kompletan krajolik, ne samo industrijski, nego i društveni, te komunalna infrastruktura izgrađeni su pomoću rudnika“, ističe Sančanin.

Šezdesetih godina nafta preuzima ulogu glavnog energenta i ugljen gubi na vrijednosti. Istovremeno se u cijeloj regiji otvara niz supstitucijskih industrija, uglavnom metaloprerađivačkih, koje nastoje predvidjeti skoro gašenje rudnika i dio rudara se zapošljava u tim industrijama.

Jama Raša gasi se 1966., a jama Podlabin 1988. godine. Do devedesetih godina ugašeni su svi rudarski pogoni osim jame Tupljak. Vlada 1995. donosi odluku o postupnom zatvaranju posljednjeg rudnika, tako da je 1999. ugašena i jama Tupljak.

Labin Art Express – zaštitnik baštine

Tako devedesetih počinje nova faza u razvoju rudnika u kojoj se tražio način da se postojeća infrastruktura iskoristi za neku drugu namjenu. Značajnu ulogu u tome imaju civilne udruge i incijative poput Labin Art Expressa osnovanog 1991. Iako je prvenstveno umjetnička udruga, Labin Art Express zaslužan je za niz akcija, umjetničkih inicijativa i projekata vezanih uz baštinu rudnika. Prvi su inicirali zaštitu tog industrijskog kompleksa pri ministarstvu kulture.

U registar kulturne baštine do danas upisani su Ugljenokop Tupljak i Industrijsko-rudarski kompleks Pijacal. Raša je u prostornom planu  označena kao vrijedna urbanistička cjelina, ali nema službene zaštite.

Rudarsko-industrijski kompleks Pijacal smješten je u dijelu sjevernoga podnožja brežuljka na kojem je labinski Stari grad. Izgradnja kompleksa započela je u razdoblju 1938.-1942. godine. Kompleks čine šoht (izvozni rudarski toranj) s toplom vezom i podzemne jamske prostorije, arhitektonski sklop upravne zgrade s centralnom garderobom rudara i kupaonom, lamparnom, kemijskim laboratorijem, elektroradionom, prostorom strojne obrade i skladištem, te ambulantom i mrtvačnicom, zatim glavni i pomoćni izvozni stroj, stara i nova trafostanica, kompresorska stanica, zgrada hladnjaka, skladište pijeska i tehničkih plinova, bravarija, stolarska radiona te nešto sjevernije termocentrala.

Šoht u ugljenokopu Tupljak izgrađen je u razdoblju od 1935-1938. godine. Metalne je konstrukcije, visine 25 metara i veličine 15×10 metara, s velikim koloturom na vrhu. Osim tornja sačuvane su podzemne jamske prostorije na nivou hodnika Krapan, te osnovna obilježja izvornih struktura jame i ulaza u okno.

Tekst je obavljen u Privrednom vjesniku od 15. prosinca 2017. (br. 4009/4010) u Tlocrtu, posebnom prilogu o nekretninama, uređenju i graditeljstvu koji za Privredni vjesnik priprema tvrtka Točka Na I Media d.o.o.