Hrvatska baštini 25 stoljeća urbane kulture. Naime, 2500 godina je prošlo otkako su Grci na Jadranu utemeljili prve gradove. Uzme li se u obzir da su došli u prostor gdje su već postajale ilirske gradine, možemo reći da su korijeni urbane kulture na području današnje Hrvatske još stariji. Prema najnovijim podacima u Hrvatskoj je 5505 zaštićenih građevina graditeljskog nasljeđa. No, među njima je malo onih koje su obnovljene i u dobrom stanju.
Revitalizacija kulturne baštine, odnosno komercijalni razvojni potencijali kulturnog nasljeđa, bila je tema panela održanog u sklopu 14. međunarodne godišnje konferencije o nekretninama u organizaciji tvrtke Filipović poslovno savjetovanje d.o.o.
“Većini je potrebna obnova, revitalizacija i prenamjena“, poručio je s panela akademik Mladen Obad Ščitaroci, voditelj tima koji već nekoliko godina na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu radi na znanstvenom projektu “Urbanizam naslijeđa – Urbanistički i prostorni modeli za oživljavanje i unaprjeđenje kulturnoga naslijeđa”.
Povijesne gradska jezgre i fortifikacijska arhitektura
Kada govorimo o povijesnim građevinama i kulturnim dobrima u Hrvatskoj, govorimo o građevinama u povijesnim gradskim središtima, industrijskoj arhitekturi, fortifikacijskoj arhitekturi, tradicijskim selima, dvorcima, ljetnikovcima i nizu drugih tipova kulturnih dobara graditeljskog nasljeđa.
U povijesnim gradskim središtima brojne su zaštićene pojedinačne građevine, sklopovi građevina ili cijeli dijelovi povijesnih jezgri. U Europi su česte prenamjene takvih građevina u hotele, javne poslovno-trgovačke zgrade, ponegdje čak i u stambene prostore, no malo je takvih primjera u Hrvatskoj.
Slično je i s industrijskom arhitekturom. Mnoge bivše industrijske građevine dobile su novu namjenu. U Hrvatskoj su takvi primjeri preobrazba zadarskog Arsenala u restoran te Gliptoteka HAZU-a koja je još pedesetih godina prošlog stoljeća iz industrijske građevine preobražena u muzeološku. Svježiji primjer je riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti koji se smjestio u prostorima nekadašnje tvornice Rikard Benčić.
>>Drugi život tvornice Rikard Benčić
Hrvatska je prostor koji obiluje fortifikacijskom arhitekturom, još od venecijanskog doba. Primjer je tvrđava Svetog Ivana u Šibeniku koja je obnovljena sredstvima iz EU fondova, a u procesu je izrada projektne dokumentacije za obnovu druge gradske tvrđava, Svetog Nikole.
>>Maškovića han: Kroz kamenu kapiju – u bajku
Hrvatska je prepuna i tradicijskih sela koja su danas, na žalost, većinom napuštena i zapuštena, iako imaju veliki potencijal. No, i tu su malobrojni primjeri obnove. Slično je i s hrvatskim dvorcima, srednjevjekovnim gradovima i renesansnim ljetnikovcima. Tek malobrojni su obnovljeni, neki vegetiraju, a većina je u jako lošem stanju, kaže akademik Ščitaroci.
Nasljeđe je pokretač razvoja, a ne ograničenje
“Nasljeđe ne želimo gledati kao zaštićene, statične objekte, nego kao aktivne kreativne subjekte. Važno je uključivanje nasljeđa u suvremeni život. Opstanak nasljeđa može se osigurati jedino korištenjem. Građevinsko nasljeđe kojim raspolažemo je kapital koji treba pokrenuti, ugraditi u gospodarstvo, u turizam. Tražimo mu nove prilike, novu namjenu. Bez namjene svako je nasljeđe mrtvo, može vegetirati neko vrijeme a onda nestaje. Nasljeđe je resurs, pokretač razvoja koji stvara prihode za samoodržavanje, ali i za lokalnu zajednicu.“ Pri tome, naglašava, nasljeđe mora biti integrirano s ambijentom i krajolikom.
Percepciju nasljeđa kao nečega što nas ograničava treba promijeniti na svim razinama: od politike, gospodarstva, pa i kod samih građana, poručuje Ščitaroci. Zanemaruje se, upozorava akademik, da je riječ o ulaganja u vlastitu kulturu i tradiciju. “Ne postoji svijest da treba uložiti u tih 5505 građevina da bi nam se to dvostruko ili trostruko vratilo. Pi tome je važno imati poslovni plan i ekonomski program.“
“Nedostaje nam sustav. Sva obnova koja se dešava kod nas svodi se na pojedinačne slučajeve, bez obzira jesu li financirani iz državnih, europskih ili pojedinačnih izvora. Bez sustava nema rezultata i na tome treba raditi“, zaključuje Ščitaroci te navodi da je mađarska vlada osnovala agenciju koja potiče obnovu njihovih dvoraca.
Velika ulaganja, mali povrati
Dragutin Kamenski, vlasnik građevinske tvrtke Kamgrad, kupio je dvorac Miljana i uložio u njegovu obnovu. Dvorac je, kaže, u trenutku preuzimanja prilično oronuo, pogotovo u posljednjih nekoliko godina kada u njemu nitko nije živio. Miljana je danas kompletno restaurirana, uređen je veći dio okoliša i hortikultura. Obnova je trajala šest godina.
Kamenski kaže kako mu traže namjenu kako bi mogao funkcionirati kao zasebna ekonomska cjelina. “Kod obnove baštine ključno je da ona nakon ulaganja može samu sebe održavati. U protivnom dolazite u situaciju da će ono što ste uložili u obnovu ponovo propasti.“
“Ulaganja u kulturnu baštinu su izuzetno visoka , nisu na razini uobičajenih troškova građenja, a povrati su relativno mali i dugoročni. Da bi se pronašao interes za ulaganja, treba razmisliti o cijelom zakonodavnom okviru kroz porezne olakšice za one koji ulažu u kulturnu baštinu. Nužno je također iskoristi sadašnje razdoblje kako bi se povukla bespovratna sredstva iz EU fondova. Tako strukturirani projekti obnove kulturne baštine mogli bi biti realizirani“, smatra Kamenski.
>>Za obnovu kulturne baštine 777 milijuna eura iz fondova EU
Autohtono i moderno
Arhitektica Iva Letilović radila je na nekoliko projekata obnove građevinske baštine. Osvrnuvši se kratko na povijesni razvoj zaštite kulturnog nasljeđa, što je pojava novog doba – prvi akt o zaštiti kulturnog nasljeđa donosi se 1790 godine u Francuskoj nakon revolucije, a drugi u Engleskoj krajem 19 stoljeća – istaknula je kako današnji pristup traži da obnovljeni spomenici moraju imati namjenu.
“Upravo radimo na kompleksu Providurove i Kneževe palače u Zadru. Objekt pokriva oko 10.000 četvornih metara i zauzima jednu cijelu rimsku insulu. Građevina je nastajala kroz nekoliko stoljeća, doživjela je brojne rekonstrukcije, dogradnje i devastacije te ima prilično složenu strukturu. Nepodesna je za udomljavanje jedne složene funkcije kao što je muzej. Zbog toga u taj kostur zgrade umećemo čeličnu konstrukciju koja donosi svu potrebnu tehnološku infrastrukturu. Ta konstrukcija će tu kuću u umiranju, poput aparata u bolnici, držati na životu.“
Po završetku rekonstrukcije zgrada će zadovoljavati sve standarde i potrebe korisnika koje jedna muzejska zgrada treba zadovoljavati.
Odnos s konzervatorima
Iva Letilović osvrnula se i na odnos s konzervatorima, odnosno pitanje kako pomiriti zahtjeva da se što je moguće više zadrži autohtonost objekta, a s druge strane potrebe suvremenog života i aktiviranja zapuštenog objekta.
“Konzervatorska struka ostaje na razini Johna Ruskina (britanski estetičar i sociolog iz 19. stoljeća koji se zalagao da se pri obnovi afirmiraju svi slojevi koji postoje na nekoj građevini i da sve njene mijene ostanu sačuvane takve kakve jesu, op. red.). Živimo u sasvim drugom dobu i ti objekti moraju dobiti drugu namjenu. Pitanje je do koje mjere je potrebno vraćati slojeve kojih više nema pokušavati nešto ‘rekonstruirati’ iako ne znamo pouzdano kako je to izgledalo. Ili možemo naprosto reći ovo su stari slojevi i njih ćemo zadržati i zaštititi, a sve ovo drugo može ići u nekom drugom smjeru koji se ne mora nužno poklapati sa smjerom kojim bi gradnja išla u trenutku nastajanja izvorna građevine“, razmišlja Iva Letilović te razlaže svoj stav na primjeru preobrazbe Providurove palače u izložbeni prostor.
“Izložbene dvorane moraju biti odgovarajuće opremljene jer eksponate treba držati u strogo kontroliranim uvjetima. Bez ventilacije klimatizacije i ostale infrastrukture, dvorane ne funkcioniraju. Druga razina je zaštita. Nije riječ samo o protupožarnoj zaštiti i sustavu vatrodojave. Ako želite dovesti neku izložbu, a ne želite platiti milijune za njeno osiguranje, morate imati siguran prostor. Tako omogućavate da ta kulturna građevina živi i da bude upotrebljiva“, pojašnjava Iva Letilović.
Neki konzervatori prozvali su ih zbog toga što su na stoljetne zidove postavljali knauf.
“Knauf smo stavili na zidove u prizemlju gdje su nekada bile konjušnice i gdje mora proći cijeli koloplet instalacija . Mogli smo štemati postojeći kameni zid ili dodati novu oblogu kako bi stari zidovi ostali sačuvani. Moramo redefinirati paradigmu i pristup. Konzervatori su nam potrebni, bez njih ne možemo – ne zato jer nam moraju dati dozvole, nego zato što o nekim slojevima nemamo dovoljno znanja – ali potreban nam je njihov širi pogled , otvorenost, možda i hrabrost u nekoj mjeri“, zaključila je Iva Letilović.
Obnova dvorca Eltz
Na području Vukovarsko-srijemske županije u posljednjih dvadesetak godina u obnovu kulturne baštine uložena su velika sredstva. Najveći projekt bio je istraživanje, obnova i revitalizacija kulturne baštine Ilok – Vukovar –Vučedol, koji je financirala Vlada RH i Razvojna banka Vijeća Europe, u ukupnom iznosu oko 31 milijun eura. Projekt je obuhvatio četiri cjeline: kompleks dvorca Eltz, povijesnu jezgra grada Iloka, barokna jezgra Vukovara i arheološki projekt Vučedol.
Kompleks dvorca Eltz je jedna od najmonumentalnijih feudalnih arhitektonskih cjelina u Slavoniji. Objedinjuje zgradu velikog dvora koja je služila kao rezidencija, četiri barokne kurije u kojima je bila smještena uprava vlastelinstva, gospodarske zgrade, kapelu svetog Roka te oranžerija u perivoju dvorca. Dvorac je u Domovinskom ratu razoren, ostao je samo dio nosivog zida. Srećom sačuvano je dovoljno dokumentacije kako bi zgrada obnovila.
“Kompleks dvorca obnovljen je prema najvišim konzervatorskim standardima kako bi se što je više moguće sačuvale i rekonstruirale njegove spomeničke vrijednosti. Takav pristup bio je i podloga za muzeološku koncepciju kojim se naglašavaju njegove spomeničke vrijednosti, a tek neophodnim intervencijama vršila se prilagodba suvremenoj muzejskoj funkciji. Stalni postav je otvoren 2014., a čitav projekt trajao je od 2005 do 2015.“, rekla je Zdenka Predrijevec, pročelnica Konzervatorskog odjela u Vukovaru.
Dvorac i perivoj koriste se za razne manifestacije: Vukovarske glazbene večeri, adventske svečanosti, znanstveno-stručne skupove, vjenčanja…
Ilok i Vučedol
Povijesna jezgra Iloka je povijesna arhitektonska cjelina visoke ambijentalne i krajobrazne vrijednosti. koja je zahtijevala arhivska, arheološka, konzervatorska, restauratorska istraživanja na temelju kojih je provedena obnova. Izrađeni projekti obnove obuhvaćali su dvorac Odescalchi te zidine, ali zidine su obnovljene samo djelomično.
Muzej vučedolske kulture jedan od najznačajnijih arheoloških lokaliteta u Europi. Atraktivni položaj prvi put je naseljen 6000 godina prije Krista, u vrijeme prvih europskih zemljoradnika. Na tom prostoru živjelo se intenzivno kroz čitavu prapovijest. Izgrađen novi suvremeni muzej Vučedolske kulture, a obnovljene su i Vila Streim, secesijska katnica s početka 20 stoljeća te preparatorske radionice.
“O isplativosti ulaganja teško je govoriti s obzirom na kratko razdoblje njihovog korištenja, ali rezultati postoje“, kaže Predrijevec. “Muzej Vučedolska kulture prepoznat je u svim skupinama posjetitelja i u 2,5 godine otkako je otvoren posjetilo ga je 170 tisuća posjetitelja. Osnivač muzeja je Republika Hrvatska, što znači da su sredstva za isplate plaća zaposlenicima i redovno poslovanje osigurana iz državnog proračuna. To je bitna razlika u odnosu na institucije kojima su osnivači gradovi ili općine, odnosno kulturna dobra u koja privatnici ulažu svoje sredstva i moraju imati neku projekciju povrata sredstava.“
Dio sredstava – zaštitarske usluge, dio troškova energije, programske djelatnosti – muzej pokriva iz vlastitih sredstava: prodajom ulaznica i suvenira, donacijama i prikupljenim sredstvima od programskih djelatnosti. Posluje pozitivno i stvara dodanu vrijednost.
“Prilikom obnove kulturne baštine i budućeg sadržaja, najvažniji je odabir vrhunskog projektanta“, naglašava Predrijevec “Kvalitetan projekt obnove podrazumijeva dobru ideju, kvalitetno definiranje projektnog zadatka i višegodišnju intenzivnu suradnju investitora odnosno budućeg korisnika, arhitekta i konzervatora. Treba odabrati arhitekte koji kulturnu baštinu vide kao prednost, a ne kao problem i ograničenje. Muzej vučedolske kulture je odličan primjer za ovu tvrdnju, a to potvrđuje niz međunarodnih nagrada koje je osvojio. Na odabiru projektanta i izradi dokumentacije ne treba štedjeti“, zaključila je pročelnica Konzervatorskog sektora u Vukovaru.
Tekst je objavljen u Privrednom vjesniku od 28. svibnja 2018. (br. 4031) u Tlocrtu, posebnom prilogu o nekretninama, uređenju i graditeljstvu koji za Privredni vjesnik priprema tvrtka Točka Na I Media d.o.o.
