Dragana Dilparić: Svoj sam kreativni izvor otkrila u 40-ima

Koliko god su pandemija Covid19 i zagrebački potres nanijeli štete ugostiteljstvu i neke navike zauvijek promijenili, dogodila se i jedna dobra stvar – ljudi su počeli više posjećivati lokale u svojim kvartovima. Posljedično je i ponuda simpatičnih kavana, kafića i slastičarni postala sve veća i zanimljivija. Jedan takav prostor je i kavana Darling & Shegrts na platou na Ravnicama. Odlučite li sjediti na terasi ili smjestiti se unutra u neku od udobnih fotelja, nemoguće je ostati imun na ugodnu i opuštenu atmosferu koja vlada. To je prostor u koji možete doći s društvom ili potpuno sami i bit će vam jednako dobro.

Interijer je uređen s puno ljubavi i truda, a dodatnu toplinu stvaraju osobni detalji poput obiteljskih fotografija ili retro predmeta. Sve je začinjeno prekrasnim mirisima kolača.

Naravno da je krivac za ovaj šarmantan prostor jedna žena. Ona je Dragana Dilparić, 52-godišnja energična Zagrepčanka, koja nam je otkrila kako je napustila uspješnu karijeru u kozmetičkoj industriji i postala slastičarka te nas provela kroz svoj poduzetnički put.
Pričala nam je o izazovima promjene posla u 40-ima, ljubavi prema kuhanju, o svojoj obitelji te podijelila s nama planove za budućnost. Njezina priča je inspiracija za sve koji razmišljaju o promjeni karijere u želji da slijede svoju strast, bez obzira na godine. Upoznajte „tetu Darling“ koja je zaštitno lice Ravnica.

• Radili ste u Orbicu kao beauty brand managerica za kozmetičku liniju Clarins i u trenutku kad ste pronašli prostor za vašu kavanu Darling & Shegrts dali ste otkaz?

Da, ali to nije došlo preko noći. Ta se ideja u meni godinama „kuhala“. Tada sam u Clarinsu imala 26 godina radnog staža i već sam ranije shvatila da taj posao neću moći raditi do mirovine. Ne zato što to ne bih mogla već zato što vam poslije toliko vremena na jednom mjestu trebaju novi izazovi. Clarins je genijalan brand i uvjeti posla su bili odlični, ali shvatila sam da ne želim ostatak života raditi istu stvar. Nisam htjela odlaziti na posao i odrađivati stvari, a nije bilo mogućnosti nešto konkretnije promijeniti jer se u takvoj vrsti posla uvijek moraš baviti budžetiranjima, revizijama budžeta, marketinškim kampanjama… Nisam željela čekati da dođe do potpunog zasićenja.

• Što se to prelomi u trenutku donošenja odluke o ostavljanju „sigurnog“ posla u kojem ste ostvarili zavidnu karijeru?

Vjerojatno je razlog što u nekom momentu kreneš preispitivati neke životne odluke pa sam tako i ja stala te promislila – što ja to zaista želim, što bih stvarno voljela raditi. Shvatila sam da osim posla kojeg radim ništa drugo i ne znam raditi. U isto vrijeme se poklopilo i preseljenje u veći stan, isto na Ravnicama, gdje sam uredila kuhinju „po svojoj mjeri“ i jednostavno krenula – kuhati. I onda sam shvatila da je kuhanje moj ispušni ventil i da je – to to. Vjerujem da svatko od nas u sebi ima neki kreativni izvor, a ja sam tad otkrila svoj. Tako da sam 2010. godine, s navršenih 40 godina, krenula na jednogodišnju prekvalifikaciju za slastičara na zagrebačkom Pučkom otvorenom učilištu.

• Prekvalifikaciju ste odradili paralelno s redovnim poslom?

Da, predavanja su bila popodne i gotovo svaki dan, no nije baš svih 365 dana sve bilo tako ludo zahtjevno. Tri godine ugostiteljske škole odradili smo u godinu dana obrazovanja. A kad sam završila još mi je 8 godina trebalo da prelomim i donesem odluku. Ne može se reći da sam baš impulzivna (smijeh).

• Kavana je smještena na platou u Radauševoj. Kako ste se odlučili na taj prostor?

Kako živim u kvartu znala sam za taj prostor koji je nekad davno bio slastičarna. Odluka o poduzetništvu se u meni pripremala gotovo 10 godina, ali nekako sam odgađala zakoračiti u privatni biznis. No, kad sam početkom 2019. saznala da je prostor slobodan i nakon što sam se našla s vlasnikom i dogovorila dugoročan najam – nije više bilo povratka.

• Kako su u Orbicu reagirali kad ste rekli da odlazite?

Odluka nije bila laka, ni meni ni njima, ali to je jedna genijalna firma u kojoj se zaposlenici njeguju i poštuju se donesene odluke. Svi su me podržali i došli na otvorenje, a i danas redovito dolaze. Ne možeš uspjeti niti u jednom poslu ako uz sebe nemaš ljude koji će te podržati.

• Idući korak je bio Zavod za zapošljavanje?

Da, prijavila sam se na burzu, a kako sam se već ranije dobro informirala o svim mogućnostima koje imam na raspolaganju odmah sam podnijela zahtjev za potporom za samozapošljavanje. S tim novcima sam kupila dio potrebnih aparata i prvih godinu dana podmirivala doprinose. Također, iskoristila sam i kredit za mikropoduzetnike Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (HAMAG-BICRO). Zahvaljujući radnom iskustvu pisanje poslovnih planova imala sam u malom prstu pa kad sam se u HAMAG-u pojavila s realnim planom koji je držao vodu te pokazivao smjer koji želim ići iduće tri godine nije bilo problem dobiti potporu.

• Poduzetnički led ste probili s cateringom?

Otkaz sam dala početkom 2019., a negdje u proljeće sam krenula s cateringom. Sektor iz kojeg sam otišla organizira puno evenata, seminara, edukacija i znala sam da svi imaju potrebe za takvim uslugama. Pripremila sam ponudu – ali ovaj put slatkih i slanih zalogaja – i javila se ljudima s kojima sam ranije radila. I tako je to krenulo.

Dobit ćete šansu, posebno ako ponudite nešto novo i fino, a na vama je da ju iskoristite ili ne. Tako sam gotovo pola godina radila iz iznajmljene kuhinje na Zagrebačkom velesajmu. Kad smo otvorili Darling & Shegrts onda smo tu počeli raditi i catering te je tako i danas. Sjećam se kako smo za taj prvi Božić 2019. u jednom tjednu iz kuhinje izbacili 8.000 malih zalogaja ili kad smo za jedan dan napravili 5.000 malih čašica s cheesecakovima.

• Odmah po otvorenju „All you can eat“ doručak postao je pravi hit?

Otvorili smo u studenom 2019. i nakon početnog uhodavanja već se u prosincu pročulo za nas, a u veljači se stajalo u redu za doručak. Bio je to doručak po formuli „jedi koliko možeš“ i po tome smo bili jedinstveni. Ljudi su mogli birati između raznih pekmeza, pahuljica, sira, šunke, a od nas su naručivali jaja ili tostove. Mogao si uzeti što god i koliko god si htio, kao da si u hotelu, a nisi. Bilo je super, no onda je došla korona koju smo jedva preživjeli.

• Ali ste preživjeli…

Jesmo, i kad smo ponovno otvorili zbog epidemioloških mjera takve doručke više nismo mogli posluživati, a i kad smo mogli, shvatili smo da je Covid promijenio navike ljude. Tako da smo doručke pretvorili u porcije, nazvali ih drugačije (Doručak za vel’ke dečke, Doručak naše bake Pavice, Doručak bakice engleske kraljice…) i sad se naručuju a la carte. A ovog smo proljeća krenuli i s brunchevima. Kuhinja nam radi do 15 sati i htjeli smo ponuditi nešto osim jaja, a da nije klasični ručak, i brunch se pokazao pun pogodak.

• Koliko trenutačno imate zaposlenih?

Sad nas je četvero stalno zaposlenih i dva studenta. Znači šestero ljudi koji rade u dvije smjene, a utorak nam je neradni dan.

• Kako to da ste izabrali baš utorak za neradni dan?

Svjesna sam nedostatka radne snage na tržištu i znam koliko je teško pronaći dobrog radnika. Kako smo mi prve 2,5 godine radili svakodnevno (naravno osim tijekom lockdowna), u nekom trenutku shvatiš da moraš nešto promijeniti. Jednostavno je postalo sve teže pronaći zamjenu za ljude da bi svi mogli imati slobodne dane i predahnuti. Tu sam iskoristila vještine koje sam „donijela“ iz korporacije te sam napravila analizu koja je pokazala da je najmanja šteta da nam utorak bude neradni dan. Taj mi je podatak u početku bio neobičan jer najčešće lokali ne rade nedjeljom ili ponedjeljkom, ali držala sam se dobivenih rezultata i od početka prosinca 2022. ne radimo utorkom. Želim li imati zadovoljan tim koji će davati sve od sebe moram im omogućiti kvalitetan odmor.

• Jeste li time dobili ili izgubili?

Priznajem da me bilo strah da ću izgubiti goste, ali drago mi je da se to nije dogodilo. Važno je da sam time omogućila zaposlenima da osjećaju jednu vrstu sigurnosti jer mogu dugoročno planirati neke stvari te da su zadovoljni zbog toga. Uostalom jedan od razloga zbog kojih sam otvorila Darling & Shegrts bio je kako bi meni bilo lijepo i da ovdje stvorim svoj „drugi“ dom. A da bi se stvorila obiteljska atmosfera trebaju biti svi zadovoljni ili barem većinom zadovoljni, a to je u tom trenutku predstavljala odluka da jedan dan ne radimo. Možda ćemo to jednom vratiti, ali tada ćemo morati imati i više zaposlenih i veći promet.

• Od kuda dolazi ljubav prema kuhanju?

Iz obitelji, jer su i moja mama i baka bile „ozbiljne“ kuharice. Mama, koja je profesorica povijesti, odrasla je u Križevcima gdje je uz redovno školovanje završila i tečaj kuharstva. Nikad se nije prestala educirati u kuhinji i u tome je izvrsna, tako da smo svaki dan imali kompletan ručak, s desertom. U kuhanju smo joj pomagale i moja 10 godina starija sestra i ja. Moj sektor su bili kolači i čišćenje.

• No, kad je trebalo odlučiti kamo dalje nakon srednje škole izabrali ste Pravni fakultet?

Sad mogu iskreno reći da sam to upisala isključivo zbog mame. Od mene i sestre se „tražio“ izbor ozbiljnog zanimanja. Tad je to bilo tako, takav je bio odgoj, a ja sam mislila da nemam mogućnost izbora. Ipak, na kraju su se kockice posložile drugačije… No, da sam imala hrabrosti možda bih ga odabrala već s 20 godina.

• Primjenjujete li iste smjernice odgoja i na svoju djecu?

Puno se toga promijenilo u zadnjih 50 godina. Ljudi danas duže žive, fizički su puno vitalniji i sve je brojniji trend velikih zaokreta u karijerama iz jednostavnog razloga jer su dulje radno aktivni. Tako da sam neke stvari modificirala, a neke zadržala. Mogu samo reći da su mi moja djeca – Viktor koji ima 25 godina i Katja koja ima 21 godina – dati kao najveći životni učitelji i kako sam zahvaljujući njima dodatno „narasla“ kao osoba. Oboje studiraju, ali da su nakon srednje škole pokazali interes i strast za nešto drugo ja bih ih i u tome podržala. Uostalom dio mog motiva za promjenom karijere je bio i taj što sam njima željela primjerom pokazati da ima života i u 50-tim godinama. Tad su bili dovoljno veliki da me nisu trebali na dnevnoj bazi, ali i dalje sam im podrška. Odlična je stvar što sada i oni meni mogu biti podrška pa oboje uskaču u smjene u Darlingu kad je to potrebno. Mislim da je recept za uspjeh cjeloživotno obrazovanje kao i njegovanje talenata koje tim putem osvijestiš. Važno je ostati znatiželjan i isprobavati nove stvari pa će se, kad tad, negdje poklopiti.

• Je li bilo teško priviknuti se na ugostiteljski tjedan?

Bilo je potrebno razdoblje za privikavanje da radni tjedan više nije onakav kakav je bio 26 godina. Kad se vikendom većina ljudi odmara – mi imamo najviše posla. Tako da danas „vikend“ imam eventualno ponedjeljkom popodne ili utorkom… Trebalo je neko vrijeme i da isključim programator koji signalizira da subotom treba spremati stan. Kako samo ja radim kolače, a zbog kapaciteta kuhinje, optimalno ih je raditi po noći, pa najčešće 3 ili 4 dana u tjednu dolazim na posao oko 2 ujutro. Sreća je sam ranoranioc i ne treba mi dug san. No, kad se tako rano dignem, onda obično usred dana napravim pauzu za jedan power nap nakon kojeg se restartam, popijem kavu i vratim nazad.

• Bili ste sudionik projekta „1u4 milijuna – Kako smo ostvarili svoj san u Hrvatskoj“ koji je stavljao u fokus profesionalni uspjeh u vlastitoj zemlji.

Iznimno sam ponosna da sam bila jedna od pet tada izabranih ljudi. Kad su me kontaktirali nisam bila sigurna da to nije šala. Uz marketinšku vidljivost jedan od benefita tog projekta bio je i Algebrin mini MBA program koji je trajao 10 mjeseci. Tu sam naučila neke stvari o biznisu koje nisam znala, iako sam cijelo vrijeme bila u biznisu – ali na drugoj strani. Recimo nisam znala koliko je teško sastaviti ugovor o radu kad sam moraš postaviti smjernice za određeno radno mjesto. Nisam znala što znači živjeti s odgovornosti da moraš skupiti za plaće zaposlenika jer 5. u mjesecu neće novac tajanstveno sjesti na račun. Nisam bila svjesna koliko je teško odraditi razgovor o radnoj uspješnosti tako da zaposlenik ukazivanje na nedostatke ne protumači negativno, da sve ostane u poticajnom svjetlu i da bude jasno koje se stvari trebaju poboljšati.

• A onda je krajem 2020. došla jedna posebna naslovnica?

Da, jedna stvar je vodila drugoj kako to često biva. Magazin Gloria obično u prosincu radi novogodišnju naslovnicu sa „zvijezdama“ koje su obilježile proteklu godinu. Kako je 2020. bila godina koja će se pamtiti po korona-virusu i potresu u Zagrebu, procijenili su da nju nisu obilježile zvijezde već dotad anonimne žene, koje su u teškim trenucima pokazale iznimnu hrabrost, snagu i ustrajnost. I ja sam bila jedna od njih.

• Darling je jako uključen u lokalnu zajednicu. Je li to tajna uspjeha – razumjeti dušu kvarta?

Mislim da je to jako važno. Uz to, ljudi su zbog potresa jedno vrijeme zazirali od odlaska u centar grada. A i moraš se fino obući, našminkati, platiti parking… Zašto bi odlazio iz kvarta ako u njemu imaš neko lijepo mjesto gdje se možeš opustiti? Nama dolaze i ljudi iz drugih dijelova grada, sviđa im se tu, ima puno zelenila, nije prometno… Mislim da je budućnost u kvartovima koji postaju mini-svemir gdje možeš obaviti većinu stvari i pa nema potrebe ići negdje drugdje. Ponosna sam i na to što imamo djecu koja nam, u dogovoru s roditeljima, redovito dolaze na doručak, pet dana u tjednu. Nije rijetkost da mame nazovu da će dijete doći jesti, a onda se kasnije podmiri račun. Lijepo je znati da u takvim situacijama, kad se ne stigne spremiti užina, imaš te nekog u kvartu na kog možeš računati. Volim vjerovati i da sam pokrenula trend bruncheva, barem u ovom dijelu grada, i čini mi se da tu nemam konkurenciju. A i da se ona pojavi ne bojim se, jer mislim da ima mjesta za sve koji kvalitetno rade svoj posao.

• Biste li danas nešto napravili drugačije da možete?

Upravo način na koji sam uletjela u ovu priču me izgradio i tu ne bih ništa mijenjala jer sam taj proces morala proći. Bilo je potrebno da sama saznam što ljudi vole, da se naučim organizirati kao i delegirati posao. Morala sam sama osjetiti kako je to kad ne smiješ i ne želiš odustati, a iza tebe je toliko težak dan da bi najradije „šefu javila da imam crijevnu virozu”, a onda se sjetiš da si ti taj šef. Ali voljela bih da sam bila svjesnija da ne možeš započeti, bilo koji, biznis ako nemaš određenu količinu novca sa strane za nepredviđene situacije. U svakom poslu postoje razdoblja kad promet nije zadovoljavajući i taj novac je potreban da se ona prežive. Nisam to imala i to me unazadilo. Dogodio se Covid19 na koji nisam bila spremna.

Je li vas bilo strah uletjeti u područje u kojem ste novi?

Pri otvaranju sam imala grozan imposter sindrom jer sam bila svjesna činjenice da nisam iz ugostiteljskog svijeta, da nisam pastry chef. Vjerojatno sam zbog toga davala više od sebe i jače se trudila. Odahnula sam tek kad sam se uvjerila da se ljudima sviđaju moji kolači. Prednost je što sam postala prepoznatljiva i ljudi znaju tko je osoba koja stoji iza ovoga – ja sam „teta Darling“.

Imposter sindrom ili sindrom varalice – psihološki obrazac u kojem osoba sumnja u svoje vještine i talente te ima strah da će ju proglasiti varalicom. Takva će osoba raditi više i truditi se jače stalno si namećući sve veće standarde kako ne bi bila „razotkrivena“ u prevari.

• Kakvi su planovi za budućnost?

U listopadu krećemo s revidiranjem jelovnika. Bestsellere naravno zadržavamo, a planiramo uvoditi svaki mjesec dva nova sezonska jela. Želja nam je i imati redovan „večernji program“. Za sada srijedom održavamo pub kviz, a planiramo ponovno uvesti tzv. „Cook book club“. Taj je program zamišljen kao besplatna edukacija ili radionica na teme poput kuhanja, spravljanja koktela, izbora vina…

Tražimo i investitora za zasebnu kuhinju kako bismo mogli raditi kolače u količinama koje nam trebaju, a ideja je i još jedan Darling ili barem veći Darling. Puno se planova roji jer želim od Darlinga napraviti brand, zaključila je razgovor Dragana Dilparić.

#SamaSvojaŠefica br. 1