Vina bi trebalo kupovati tako da ulažemo u njih, kupimo bocu koju ćemo čuvati 20-ak godina, jer ono s vremenom dobiva na vrijednosti. Bilo bi lijepo kad bi ljudi umjesto samo u kriptovalute ulagali i u vina. Možda to ne radimo zato što mislimo da ćemo vino ipak otvoriti za neku važnu prigodu i tako potrošiti tu vrijednost, ali isplati se uložiti i sakriti bocu, tako da vino odleži. Ako u tome uspijete, nakon desetak ili više godina kod kuće imate nešto sasvim drugo, dodanu vrijednost u odnosu na ono što ste kupili, kazala je Manuela Maras, voditeljica zagrebačkog restorana Matrix, ujedno i velika zaljubljenica u vina, u emisiji Poslovna žena na radiju poslovniFM.
Kaže da u Hrvatskoj imamo jako lijepih vina i dobrih vinogradarskih pozicija, no vinogradari nisu povezani i izostaje zajednički nastup na tržištima, koji bi olakšao neke stvari. Istaknula je primjer Istre, gdje se prije više od 20-tak godina počelo raditi na razvoju vinogradarstva.
“Istrijani su radišni i složni ljudi i uz sav trud i rad su napredovali, kako u proizvodnji vina, tako i u proizvodnji maslinovih ulja. Slavonska graševina jedno je od jako dobrih vina, a ima i dosta proizvođača. No, možda nisu imali sreću kao Istrijani, koji su prije korone imali turističku sezonu po 7 ili 8 mjeseci, pa im je vina bilo lakše plasirati. Ipak, otkako u Slavoniji i Baranji djeluje Udruga Graševina Croatica – slično kao što Istra ima Vinistru – sasvim lijepo funkcioniraju. Čini mi se da su više međusobno povezani i da sve više zajednički funkcioniraju na tržištu, ocjenjuje Maras te dodaje kako graševina spada u jako dobra vina, koja imaju budućnost, jer su i cjenovno vrlo povoljna.
– Nedavno sam na sajmu probala Krauthaker graševinu iz 2006. godine i pokazalo se stvarno izvrsnim vinom. To su vina stara 20-ak godina, a možete ih kupiti za 70 kuna bocu – kaže.
Maras smatra da, uz velike i poznate vinare, koji već imaju svoje mjesto i na svjetskom tržištu, Hrvatska ima još puno potencijala među mladim vinarima i OPG-ovima s manjom proizvodnjom, iako moramo biti svjesni toga da smo u usporedbi s nekim velikim vinskim regijama “samo zrno pijeska sa Zrča”.
– Neka naša vina još uvijek su možda malo preskupa u odnosu na cijene u svijetu, možda ih previše cijenimo ako uzmemo u obzir da u svijetu ima vinara koji imaju i po 300 berbi iza sebe, dok je iza nekih naših vodećih tek 20-ak berbi.
Put do voditeljice restorana Matrix započeo je u njenom rodnom mjestu, u Bujama, gdje je radila gotovo četiri godine u jednom restoranu u centru, a nakon toga radila je u nekoliko restorana u Istri i na Braču, sve do dolaska u Zagreb gdje se zaposlila u prodaji vina.
– U međuvremenu sam otvorila vlastitu tvrtku za prodaju vina i krenula pomalo od prvog kupca. To je baš mali posao, ja sam još uvijek jedina zaposlena u tvrtki, no pomalo se razvija. Činilo joj se tada, kaže, da se neće vratiti ugostiteljstvu, jer je to posao koji preuzme cijeli dan, čovjek je uvijek zatrpan poslom, radi se s ljudima, što nije uvijek lako…
Tada je uslijedio poziv dugogodišnjeg poznanika Marija Stipanovića, vlasnika agencije Human, koji je unazad par godina već otvorio nekoliko restorana u Zagrebu i dva u Zadru.
– Odlučio se za još jedan restoran i ponudio mi da ga vodim. Isprva sam odbila, jer sam imala dosta svog posla i drugih obaveza, a pokretanje restorana je posao koji treba odraditi vrlo ozbiljno. No, pustio me da razmislim i javim mu se. Prošla su dva, tri tjedna, pomislila sam da je našao nekog drugog i bilo mi je drago, kad me opet nazvao i tako smo krenuli. U međuvremenu se u toj priči pojavio još jedan partner, koji se bavi PR-om, Krešimir Macan, pa danas funkcioniramo kao tim, pojašnjava Manuela Maras.
Na pitanje urednice kako se žena koja je odrasla u ugostiteljstvu i svu svoju ljubav i strast usmjerila u učenje o vinima i u to kako ih ‘sljubiti’ uz dobar obrok, osjeća kad u restoran uđu ljudi koji ne znaju puno o tome s kakvom kapljicom krenuti, koju odabrati uz koje jelo kaže:
– Naša je uloga da im damo savjet, educiramo ih. Ima ljudi koji se zaista razumiju u gastronomiju i vina, no ponekad im treba savjet da bi sve to ‘sjelo’.
Dodaje kako je većina ljudi danas jako otvorena za prijedloge, jer su svjesni da restoran plaća somelijera upravo zato da bi njihovo iskustvo bilo što ugodnije. A kako hrana počne dolaziti na stol, treba gledati da se vino uparuje, odnosno sljubi s njom.
– Treba gledati da vino ne preuzme hranu. Ako jedemo sirovu ribu, carpaccio, onda uz to ide laganije vino, recimo neka Malvazija, ili Pošip, neka Maraština, pa možda i neke Graševine, no to mora biti laganije vino. Kako idemo dalje, s težom hranom, dolazimo do crnih vina. I uz desert treba voditi računa da se vino uskladi s time kakav je desert u pitanju. Na primjer, imamo dobrih muškata u Istri, prošek u Dalmaciji, ledene berbe, kasne berbe Graševine – ne fali nam izbora za sjajne kombinacije, kaže Maras.
Iako je od malih nogu voljela crtati i maštala je da će jednog dana postati poznata dizajnerica, nije joj žao što je završila u ugostiteljstvu i počela se baviti najviše vinima.
“Nije riječ o dizajnu, ali mogu reći da je i posao s vinima svojevrsna umjetnost koja zahtijeva puno duha i kreativnosti”, istaknula je za poslovniFM Manuela Maras. Nedavno pokrenula i seriju video radionica, u sklopu kojih razgovora s vrhunskim enolozima, kuharima, stručnjacima u gastronomiji, i kroz koje se trudi povezati kolege iz struke i dati im vjetar u leđa kako bi nekako preživjeli ovo razdoblje epidemije korona virusa koje je mnoge ugostitelje bacilo na koljena.
Emisiju možete poslušati u nastavku, a cjeloviti tekst pročitajte na poslovniFM-u.
