Barbara Knežević: Baranja je oaza mira, druženja i gastronomije

Barbara Knežević je među pionirima turizma u Baranji. Vlasnica je tvrtke Rural Baranja koja razvija mali resort kraj Batine, mjesta i pristaništa na Dunavu koje prema popisu iz 2021. broji tek 594 stanovnika

170
Barbara Knežević_Rural Baranja

Baranja je čarobno mjesto koje se polako budi i koje treba posjetiti, kaže Barbara Knežević, vlasnica tvrtke Rural Baranja koja razvija mali resort kraj Batine, mjesta i pristaništa na Dunavu koje prema popisu iz 2021. broji tek 594 stanovnika. Još 2001. bilo ih je više od tisuću.

Barbara je Slavonka, rođena u Županji. U Osijeku je studirala i prije rata nikada nije bila u Baranji. Počela ja tamo odlaziti s kumovima Baranjcima koji su nakon mirne reintegracije sređivali svoju kuću.

„Bili smo mladi pa smo malo radili, malo obilazili Baranju. Ja dolazim iz Slavonije gdje je sve ravno i to Banovo brdo koje drži cijelu Baranju jako me se dojmilo. Osim toga, dolazim iz kraja u kojem su hrastove šume u koje kad uđete promijeni se klima, nema svijetla. A ovdje su uglavnom bagremove šume, lepršave i prozračne. Zaljubila sam se u taj doživljaj Baranje”, priča nam Barbara.

Kuću u Baranji se tada moglo kupiti povoljno pa je kupila jednu s namjerom da je koristi kao vikendicu. „No, što smo više vremena provodili tu, više nam se sviđalo i ideja da živimo u Baranji bila nam je sve prihvatljivija. Pa se tako postavilo pitanje što ćemo ovdje raditi. Turizam me općenito zanima, iako nisam te struke, a vjerujemo da je Baranja zanimljivo mjesto za posjetiti”

Zamislili su mali resort s pet manjih drvenih kuća za samostalni smještaj i jednom većom, također drvenom, s pedesetak sjedećih mjesta i tri sobe s ukupno deset ležajeva. Kada su krenuli s realizacijom, zakočila ih je pandemija koronavirusa pa se priča malo odužila.

Resort s drvenim kućama za veće grupe gostiju

„Uložili smo puno novaca pa smo lani odlučili krenuti s glavnom kućom koja je završena, može raditi neovisno o drugim kućama i donositi prihod. Manje kuće su u izgradnji pa resort još uvijek ne funkcionira u cjelini kako je zamišljen”, tumači Barbara. Dodaje kako očekuje da će zahvaljujući ranijem otvaranju glavne kuće lokacija već biti dosta poznata kada bude otvorene ostale.

„Ono što nudimo je kapacitet za 40-45 ljudi koje možete smjestiti na jednom mjestu. Osnovni problem ne samo Baranje, nego i Osijeka – osim ako nećete odsjesti u Hotelu Osijek – je nedostatak smještaja gdje mogu noćiti veće grupe ljudi. Drugo je pozicija Batine. Kad krenete od Batine prema Osijeku, na dohvatu vam je sve što Baranja nudi. Blizu su baranjski restorani, kulturno-povijesne znamenitosti, uključujući Batinski spomenik.

Rustikalni stil

Naš prostor je u šumi. Uspjeli smo kupiti gotovo 6,5 hektara tako da su kuće okružene našom vlastitom zemljom i sve je široko, prohodno i pristupačno našim gostima. S obzirom na to da su sve kuće okužene šumom, bilo nam je logično da gradimo drvene kuće. Drvena gradnja nije nepoznanica u Slavoniji i Baranji, iako se kuće za stanovanja baš nisu gradile od drva, više su se gradile neke pomoćne građevine. Drvo daje ugodan ambijent i osjećaj. Takav rustikalni stil pomirili smo s modernim zahtjevima: kad ulazite u te kuće nemate dojam da je dostupna sva moderna infrastruktura, a jest. Imamo centralno grijanje na pelete koje daje ugodu i toplinu cijelom prostoru, internet je neophodan, sve ono što modernom čovjeku treba u kućama. A kada izađe van, nađe se u šumi i prepušten je sam sebi i šumskim bićima”, tumači slikovito Barbara.

Cijeli projekt su do sada financirali vlastitim sredstvima i kreditom. Kad sve bude izgrađeno, trebat će uložiti u sadržajna poboljšanja, kaže Barbara Knežević i dodaje da su to stavke za koje ima plan aplicirati putem fondova EU-a.

Planira, na primjer, postaviti solarne panele na krovove: „Sunca ima, baranjske šume su prozračne. Taj naš potez je u takozvanom surduku. Surduk je prirodan usjek vode niz brdo. Kad se spuštate niz surduk, s obje strane su terase i naše kuće su pozicionirane na tim terasama i zapravo su izdvojene iz šume koja ih okružuje. A niz surduk dolazite do Karašice koja vas vodi do ušća u Dunav i mjesta Batina. Tako cijelo mjesto zaokružite puteljkom kroz šumu”

Registrirani su kao kuća za odmor, tako da mogu kuhati za goste po potrebi ii gosti mogu hranu pripremati sami. „Nismo restoran, ali želimo gostima ponuditi baranjske specijalitete. Po dogovoru možemo sve organizirati.”

„Prema iskustvima baranjskih iznajmljivača, siječanj i veljača su malo uspavani”, kaže Barbara, „Ali ono što mi nudimo nije vezano za sezonalnost. Imamo specifičan objekt u kojem nudimo priliku da se družite, proslavite neku svoje obljetnicu ili događanje u šumskom, prirodnim ambijentu. S obzirom da smo orijentirani na takva duženja, a ne na sam smještaj, nismo se do sada oglašavali na platformama za iznajmljivanje smještaja, jer se na njima primarno oglašava samo to. Imamo tri sobe, ali one su više dodatak ako se želite malo odmoriti ili odspavati nakon proslave, da ne vozite umorni kući. To je naša ideja sa sobama.”

U Baranji se ne živi od turizma ni za turizam

Tza sada su gosti uglavmom domaći, a glavni kanal promocije su usmena predaja i društvene mreže. „Orijentirani smo na vikende, kada ljudi najčešće organiziraju proslave – uglavnom subota i nedjelja s noćenjem.”

U Baranji se ne živi od turizma ni za turizam. Svi imaju svoje stalne poslove pa tako i Barbara ima tvrtku koja se bavi pružanjem usluga vezanih uz fondove EU-a.

„Baranje je dugo zanemarena. Nakon mirne reintegracije prepuštena je sama sebi. Opustošena je tijekom rata i ljudi nisu imali kapacitete za oporavak. Provodila se politička reforma, radilo se na povratku protjeranih… Ljudi su se vratili, mnogi su prodali kuće i zemlju, no lokalna samouprava je podbacila. Dosta mjesta je bilo bez struje i vode.

U jednom trenu pojavili su se ljudi koji su započeli turističku priču u Karancu. Krenulo se s privatnim investicijama i tako se nastavilo, a jedinice lokalne i područne samouprave ostale su trome i neefikasne kada treba pomoći, prije svega govorim o infrastrukturi. No, Baranja se nametnula kao koncept kontinentalnog turizma koji je prepoznat i privukao je i strane investitore koji kupuju po više kuća, zemlju i šume te počinju graditi nekakve priče.

Pokret turizma postoji. Početak je bio ‘imam staru bakinu kuću pa sam to malo sredio i bit će super za ljude koji dođu iz grada’. No, to početno oduševljenje selom je brzo prošlo. Sada u Baranji prevladava potraga za hedonizmom: s jedne strane traži se mir, tišina, a s druge strane vinski podrumi, dobra hrana, muzika i zabava”, razlaže naša sugovornica.

Nedostatak organizacije i podrške lokalne vlasti

Otvara se sve više mjesta za smještaj s 4 – 5 zvjezdica, ljudi dosta ulažu u kvalitetu smještaja, ali puno toga još uvijek nedostaje. „Ima ljudi koji su spremni uložiti novac, ali to povlači sa sobom i neke druge suradnje.”

„Nisam Baranjka, kao ni većina ljudi koji ulažu u Baranju. Svi koji dođemo i kupimo nekretninu pokušavamo se snaći i tako smo se umrežili kako bismo si međusobno pomogli: kako doći do ovoga i onoga, kome se treba javiti za nešto… i to funkcionira. Onako potiho podržavamo na društvenim mrežama jedni druge, ali nema zajedničkih nastupa. Ne djelujemo zajednički. Ne mislim da je to zato što ljudi ne žele, nego nema nekoga tko bi se uhvatio da nas organizira”.

Ističe kako je najveći problem izostanak podrške lokalnih vlasti. Postoje mjesta u Baranji kojima se županijska i Turistička zajednica grada Osijeka bave, kao što su Karanac koji se nametnuo kao okosnica baranjskog turizma, i Kopačevo odnosno Bilje koji su uz Kopački rit. I to je to.

„Bavimo se jadranskim turizmom, a ostalo je svedeno na individualne pokušaje. U Baranji ljudi ne razmišljaju o turizmu kao o poslu. Za njih je to nešto čime se bave u slobodno vrijeme. Kad se to promijeni, vjerujem da će i razvoj biti brži”, zaključuje Barbara.

Postoje pokušaji da se organiziraju razne manifestacije, ali i to ovisi o proračunu. Puno toga bi se ubrzalo kada bi se poboljšala suradnja jedinica lokalne uprave i samouprave s ljudima koji se ozbiljno pokušavaju baviti turizmom u Baranji. „Kontakt točke gdje bismo se mogli javiti i dobiti podršku, informacije, koga možemo pitati, gdje zatražiti pomoć… Treba poboljšati komunikaciju, a kad dobijete podršku lokalnih vlasti, prepoznat će vas i turistička zajednica”, smatra Barbara.

Dodaje da su ljudi željni događanja, festivala, kulturno-umjetničkih događanja, a za to treba novaca. „Nekad je bilo umjetničkih kolonija posvuda, danas nema niti jedne, kulturno-umjetnička društva su na izdisaju, a ona su pokretači ruralne priče, prepoznatljivosti kraja. Bez podrške lokalnih jedinica samouprave ne možemo raditi kvalitetno koliko bismo trebali.”

Kao pozitivan primjer ističe međunarodno okupljanje gajdaša održano početkom veljače. Razgovarala je s njima o suradnji. Naime, na svom prostoru Barbara je predvidjela organiziranje glazbenih događanja, sajmova autohtonih proizvoda, radionica… „Krenuli smo ove godine i nadamo se da će s to razvijati, da ćemo do kraja godine krenuti punim kapacitetom. To bi bilo jako dobro”, zaključuje Barbara Knežević.