Jedan od glavnih razloga zašto ljudi vole čitati stripove je taj što im oni nude priliku za bijeg od stvarnosti. Život ponekad može biti stresan, dosadan ili općenito neugodan, pa je stoga bijeg od stvarnosti s vremena na vrijeme važan. To znači pobjeći od svih kušnji i nevolja stvarnog života i zaroniti u potpuno drugačiji prostor – za neke su to stripovi.
Za generaciju rođenu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća strip je, uz glazbu i film, bio važna odrednica u formiranju njihova identiteta. Stripovi su se prodavali na kioscima u tiražama od nekoliko stotina tisuća primjeraka, a neki su, poput “Alana Forda” u prijevodu Nenad Brixyja, dosegli kultni status. Toj generaciji pripada i Bernard Radovčić, jedan od pionira hrvatskog strip izdavaštva.
„Da ne volim strip, ne bih se time bavio”, kaže Bernard, vlasnik i osnivač Strip-agenta. Stripove je počeo skupljati još kao klinac. U početku je to bio hobi koji je s vremenom prerastao u posao, u izdavaštvo. Tvrtku Strip-agent je osnovao 1992. godine.
„U nekom trenutku počneš prodavati stare stripove da bi nabavio neke nove koji ti nedostaju i tako to krene. U početku sam prodavao stripove na Trešnjevačkom trgu, pa kasnije na Cvjetnom. Teško je reći što je bio pravi trigger da se time počnem baviti kao poslom. Imaš razne mogućnosti i u nekom trenutku odlučiš da ćeš to raditi”, prisjeća se Bernard.
„U početku je bilo teško uspostaviti kontakte s vlasnicima prava. Mislim da smo 1993. prvi put išli van na razgovore. Dosta dugo je trajalo razdvajanje: prije su se prava kupovala za Jugoslaviju, a sada si kupovao prava za Hrvatsku i hrvatski jezik. S vremenom se to stabiliziralo. Jednom kada počneš izdavati, sve ide lakše.”
Prvo su krenuli na sajam knjiga u Frankfurt. Frankfurtski sajam je, objašnjava Bernard, najjači sajam licencija baš svega, dok je sajam u Bologni fokusiran na dječju literaturu, uključujući strip. Upoznali su se s izdavačima: “Dargaudom”, “Dupuisom”, “Le Lombardom”… Danas su svi oni u jednoj tvrtki, “Mediatoonu”, ali tada je svaka od njih bila zasebna tvrtka.
„Njima je bilo neobično što smo tražili jako male naknade. Realna naklada bilo kakvog strip albuma za Hrvatsku bila je 500 primjeraka, ali recimo da se radilo o tisuću. A album u mekom uvezu imao je tada cijenu kakvu danas ima album u tvrdom uvezu.”
Naime, u to vrijeme je način proizvodnje stripa bio puno kompliciraniji nego što je danas. Nakon što su dobivena izdavačka prava, poštom bi stigli stripovi na filmovima za koje je trebalo dobiti odobrenje za privremeni uvoz na tri mjeseca. U tom razdoblju trebalo je prevesti tekst, ubaciti ga u oblačiće, otisnuti strip i vratiti filmove natrag. Danas se sve to radi digitalno, file se prebaci jednim klikom. Situacija je potpuno drugačija.
Dogovorili su prve albume, 5-6 albuma u mekom uvezu, ali pokazalo se da vrijeme još nije sazrelo za strip pa su se više usmjerili na pisane ljubavne romane koji su se tada solidno prodavali na kioscima. Krajem devedesetih je sve krenulo na bolje, stripovi su se vratili na kioske u većem broju i Bernardu i njegovu poslovnom partneru konačno se pružila prilika da rade stripove.
U međuvremenu su se pojavili i drugi izdavači, tako da se već moglo govoriti i o kakvom-takvom tržište stripa. Na kioske su krenuli s izdanjima Bonellija – “Martin Mystere”, “Nathan Never”, “Tex Willer”…
„To je bila 2000. godina i Slobodna je u tom trenutku odustala od stripova. A 2003. sam krenuo na kioske s ‘Alan Fordom’. Objavio sam prvih 200 brojeva i s 2017. sam ga prestao izdavati. U međuvremenu je, što se tiče talijanskog stripa, bilo svega – ‘Martin Mystere’, ‘Mr No’, ‘Blek’, ‘Komandant Mark’, ‘Zagor’, ‘Tex Willer’, ‘Dylan Dog’… – u raznim kombinacijama što starih, što novih epizoda”, razlaže Bernard.
„Što se tiče francuskog stripa, objavio sam Hermannove stripove ‘Bernard Prince’, ‘Comancha’, ‘Jeremiaha’, objavio sam komplet ‘Tornjevi Bois-Maury’, ‘Astera Blistoka’, ‘Leonarda’, ‘Sammyja’, ‘Natashu’, ‘Iznoguda’, ‘Umpah-Paha’, ‘Bluberrryja’, ‘Asteriksa’, ‘Lucky Lukea’… Jako volim francusko-belgijske stripove iz razdoblja dok smo bili klinci.
‘Comanchu’ sam izdao deset epizoda u dvije knjige, sve ono što je crtao Hermann. Bio je to album s kojim sam bio oduševljen kad sam ga izdao jer mi je to oduvijek bila velika želja. Kada biram što ću objaviti, uvijek prvo gledam crtež – volim onaj čisti, realistički crtež – a tek onda tekst. ‘Comancha’ ima još jedan integral, ali to nije crtao Hermann pa mi nije bilo toliko interesantno. Tih izdanja više nema tržištu. Objavili smo 28 albuma Bluberrya, a sada planiramo raditi integrale. Nadam se da će se to ubrzo riješiti. Radili smo i neke stvari za djecu, na primjer ‘Sestre’, ‘Zombiće’…”
Od domaćih autora u izdanju Strip-agenta objavljen je ‘Dick Long’, strip koji crta Štef Bartolić. „Jako mi se sviđa kako on crta. Osim ‘Dicka Longa’ objavio sam i jedan njegov dječji strip u dva dijela. Od drugih domačih autora objavio sam stripove ‘Boduljko i Žbunika’ te ‘Dado i Čmičko’. Desetak domaćih stripova koji su mi bili ok.”
Prevoditelje je nalazio na razne načine: „U početku to ide čuješ od ovog, čuješ od onog… Kod stripa je teško naći nekoga da ti prevodi, a da voli strip, da ga razumije. U stripu često treba nešto prilagoditi .To nekada uspije, nekada ne uspije”.
Najjednostavnije je, kaže, bilo s “Alanom Fordom”. „Kad sam kretao s izdanjem, moja je ideja bila da idem od prvog broja. Kontaktirao sam sina Nenada Brixyja, Davora, i odmah smo se dogovorili. Pomoglo je i to što sam imao kompletnu kolekciju starog izdanja”.
Financirali su se vlastitim sredstvima. „Ne možeš drugačije”, kaže Bernard, „Nismo nikada posezali za kreditima. U novije doba je krenulo s nekakvim potporama, ali njih možeš i ne moraš dobiti. Da smo to imali devedesetih, bilo bi super.”
Strip-agent danas ima troje zaposlenih. Prevoditelji imaju svoju tvrtku ili rade kao honorarci. Surađuju s dvjema tiskarama.
„Devedeset posto izdanja je tiskano u Hrvatskoj. Kada sam radio ‘Jeremiahu’, paralelno sam radio na više jezika pa sam radio u Sloveniji i to je bilo ok. A dva broja ‘Corto Maltesea’ smo radili u Hong Kongu, zajedno s njima. Bilo je u tome i pozitivnih i negativnih stvari. Negativna stvar je što u hrvatskom imaš č, ž, š… To oni ne razumiju. Kada hoćeš ispraviti neku grešku, oni ne razumiju što treba ispraviti. To je problem kada radiš nešto vani i kad radiš kompilaciju. Uobičajeno je raditi na takav način, ali tada su greške takvog tipa vrlo lako moguće.”
Strip-agent nema svoju knjižaru. Kiosk-stripovi se prodaju putem Tiska, a albumi u knjižarama. „Hoću knjigu” ima sedam-osam knjižara, pa “Školska knjiga”…. „Mi stripove izravno prodajemo jednom godišnje, na Interliberu. I zadnjih par godina preko weba. Prodaja preko weba ide sve bolje, iako je u međuvremenu poštarina porasla pa to postaje problem kod jeftinijih izdanja”, tumači Bernard.
Na pitanje kako se strip nosi s digitalnim dobom, Bernard odgovara da se samim napretkom tehnologije mnoge stvari poboljšale prvenstveno u brzini i kvaliteti. „Kvalitete tiskara se poboljšala tako da danas možemo napraviti strip savršenog otiska.”
A interes za strip postoji: „Drago mi je da na Interliberu puno djece kupuje stripove. Ja sam stara generacija i pročitat ću neku tablu stripa digitalno da vidim kako to izgleda, ali nisam taj koji će čitati strip digitalno. Papirnato uvijek ima prednost. Vjerojatno će u nekom trenutku u budućnosti sve biti samo digitalno, ali to su govorili i prije 20 godina pa se još uvijek nije dogodilo. Netko je skenirao cijeli Alan Ford i može ga se nabaviti na CD-u. A ljudi će opet kupiti papirnato izdanje.”
Razgovarali su o tome s talijanskim izdavačem Bonellijem i zaključak je bio da je neke stvari nemoguće spriječiti. „Objaviš strip danas, on je već sutra u digitalnoj verziji na nekom serveru. Ti to možeš zabraniti, a onda će se to pojaviti na nekom drugom serveru, tako da je to uzaludno”, tumači Bernard te dodaje kako ne razumije „koji je gušt imati digitalni strip”.
„No, moramo priznati da danas dosta crtača koristi digitalnu tehnologiju tako da više ni nema originalnih tabli, crteža koje su kod nekih autora dostigli ogromne cijene.”
A kakav je odnos izdavaštva kada je riječ o knjigama nasuprot stripu? „Ako uspoređujemo strip s knjigom, odnos je sasvim jasan ako na Interliberu imamo četiri štanda sa stripovima, a ostalo su knjige. U Francuskoj su u knjižarama čitavi katovi sa stripovima.
Sam proces izdavanja stripa i knjige je sličan, ali parametri su drugačiji. Glavni problem kod nas su male naknade. Da bi postigao nižu cijenu, moraš imati veliku nakladu, veću čitalački publiku. Naravno, možeš tiskati veću nakladu, ali nećeš je imati kome prodati”, zaključuje Bernard.
Smatra kako su gotovo svi bitni stripovi u Hrvatskoj objavljeni.
„Ja volim francusko-belgijske stripove iz doba kada smo bili klinci. Sve što sam izdao od starih stvari je ono što sam volio. Ima još par stvari koje bih htio objaviti. Ne znam je li to nostalgija, ali uvijek te nešto vodi na ono što si davnih dana kupio na kiosku. Ali nevolja je što kod tih stvari nema dovoljno ljudi koji bi to kupili. Neće se svaki strip prodati. Možda će se prodati u nekom dugom razdoblju. Klinaca koji vole stripove ima, ali ne toliko koliko je nas bilo. Mi smo imali televiziju, stripove i mogli smo izaći van. A danas imaš sve na mobitelu…”
Ovih dana izlaze nam stripovi „Tanguy i Laverdure”, dječji strip „Luka” brojevi 7, 8 i 9, „Zombići” 4, a do kraja godine trebala bi izaći i prva dva integrala „Marsupilamija”, zaključio je razgovor Bernard Radovčić dodajući kako je kupio prava za još neke dječje stripove.
