Projekt izgradnje minipogona za proizvodnju sušenog slatkiša od mandarine opuzenskog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva poznatog po brendu Mandarinet proglašen je najboljim na natječaju Moj Zaba Start u kategoriji Poduzetništvo. Iza Mandarineta stoji OPG Vuletić Stipe, odnosno opuzensko-zagrebački par Stipe Vuletić i Matea Maček.
“Pobjeda na Moj Zaba Startu ima više dimenzija, ne samo financijsku. Prva je priznanje našeg rada od strane društva, druga je etabliranje u rangu mini poduzetnika. Nagrada će nam pomoći da ostvarimo plan o izgradnji minipogona za proizvodnju sušenih slatkiša od mandarine. Riječ je o autentičnom i inovativnom ekološkom proizvodu od voća, bez dodatnih konzervansa”, rekao je Stipe nakon dodjele nagrade. “Nagrada od 120.000 kuna će pokriti 70 do 75 posto investicije, a ostalo ćemo pokriti sami.”
Stipe i Matea prvi su s Neretve pokrenuli dostavu na kućni prag jer su shvatili da prodaja mandarina otkupljivačima više nije dovoljna da bi se posao održao.
Tjedna dostava u Zagreb, Ljubljanu, Beč i Graz
“S projektom Mandarinet – dostavom svježeg voća kupcima u Zagrebu i Ljubljani – startali smo prije šest godine”, priča Stipe. “Kasnije smo posao razvili na Graz i Beč. Svježe voće bere se u Opuzenu, pakiramo ga – u početku smo sve radili u Opuzenu, sada smo narasli pa imamo skladište u okolici Zagreba – i distribuiramo ga svakog tjedna na kućne ili poslovne adrese kupaca, kako im odgovara. U svakoj tjednoj dostavi 80 posto kupaca su stalni. Netko ponekad ispadne, netko uskoči”, kaže Stipe, a Matea dodaje kako gotovo tri tisuće ljudi praktično stalno narudžbama sudjeluju u njihovu projektu.
Narudžbe su moguće električnom poštom, preko Facebooka, Instagrama, WhatsUpa ili izravnim kontaktom preko mobitela ili SMS-a. Narudžbe za Zagreb, na primjer, zaprimaju se do ponedjeljka navečer, a isporuka svježeg voća je u srijedu ujutro. Isporučuju, ovisno o sezoni, mandarine, limune, klementine, naranče, grejp, kivi, crvene naranče… “Produljimo sezonu gotovo do početka ožujka, na punih pet mjeseci”, kaže Stipe.
Minimalni iznos narudžbe je sto kuna, odnosno deset kilograma mandarina. No, prihvatljivost narudžbe ovisi također o kvartu i koncentraciji naručitelja. “Ako je netko na ruti, prihvaćaju se i manje narudžbe”, tumači Matea. Plaća se na račun ili pouzećem. Web trgovina je u izradi, tako da će uskoro biti moguće naručiti i platiti online.
Opuzenska tradicija, zagrebačke inovacije
“Mandarine i tradicija proizvodnje su opuzenska linija. Ja sam iz Opuzena I moji od 1962. postupno krče lozu i sade mandarine”, priča Stipe. Mandarine su se na delti Neretve počele saditi nakon što je šezdesetih godina rijeka regulirana kako više ne bi plavila i nakon što je napravljena melioracija. Stipe dodaje kako je delta Neretve najsjevernije područje masovnog uzgoja mandarina na svijetu.
Ideja kako plasirati mandarine na tržište stigla je pak sa zagrebačke strane, od Matee.
“Uvijek postoje pokretač i kočnica. Jug je uvijek bio kočnica, a sjever pokretač. Možemo se smijati, ali tako jest”, šali se Stipe. “Tako je bilo i kod nas. Sad smo oboje pokretači, ali Matea je bila idejni tvorac. Realizacija je zajednička.”
Na pitanje je li dugo trebalo da se Mateina ideja prihvati, Stipe kaže kako nije trebalo puno vremena, ali jest energije. “U Dalmaciji s novim idejama često nailazite na veliki otpor. Kažu ‘Ma neka bude kako je bilo nekad. Da oberem mandarinu, predam na otkup i ja sam miran’. A nije cilj biti miran, nego da od mandarina pristojno živimo. Kao što mi danas živimo. Da smo ostali samo na otkupu, ne bismo pristojno živjeli. Bili bismo na rubu egzistencije i propadanja, jer cijene otkupa su ispod razine održivosti”, tumači Stipe.
Matea dodaje kako su reakcije kupaca bile pozitivne. “Jedva su dočekali da im netko doveze svježe voće s grane. Ta reakcija nam je dala dodatni poticaj.”
Skladište u Zagrebu
Prije nego što su krenuli s dostavom na kućni prag, Stipe je vozio mandarine automobilom u Zagreb kako bi ih prodao. Zaradio bi tri puta više nego što bi zaradio prodajom u Opuzenu. “Bila je to mala stvar. Velika stvar je bila da su mi ljudi zahvaljivali da mogu kupiti svježu mandarinu.”
Transport je bio problem dok je Stipe svakog tjedna putovao u Zagreb i nazad malim kamion. “Sada transportiramo šleperom, imamo skladište kraj Zagreba u kojem prepakiramo voće, imamo ljude koji nam u tome pomažu. Financijski to više nije tako zahtjevno”, odgovara nam Stipe.
“U prve dvije godine skladište nam je bio kombi”, nadopunjava ga Matea. “Već treće godine smo potražili prostor za skladište. Ali jedan od problema koji će nas uvijek pratiti je to što radimo sa živim, svježim voćem. Temperature nam ne idu u prilog i često se susrećemo s time da nam voće pred očima truli. I mandarina, i limun, i klementina… To nam je veliki problem jer voće nije štićeno, prirodno je na grani kao i ljudima na stolu.”
“Ljudi shvaćaju da pravo voće mora trunuti”, nastavlja Stipe. “Ako kupite jabuku u trgovačkom centru koja nakon mjesec dana izgleda isto kao kada ste ju kupili, onda je pitanje što ste doista kupili.”
Sada već dostavljaju voće u zagrebačko skladište dva puta tjedno. Tako se Zagrepčanima srijedom isporučuju mandarine ubrane vikendom, a Ljubljančanima četvrtkom voće ubrano utorkom. “Uvijek nastojimo imati svježu robu”, naglašavaju Stipe i Matea.
Zagreb im je najveće tržište i količinski i po broju kupaca. Oko 70 posto voća prodaju u Zagrebu, a po 15 posto u Ljubljani i Austriji.
>>Škrape, masline i glagoljaši – hrvatski otočni brendovi
Prerađevine od mandarina
Prije nekoliko godina krenuli su s preradom mandarina u marmeladu.
“Naš koncept je održivost i minimalni otpad. Na Neretvi se bacaju velike količine mandarina. Po mom vlastitom iskustvu baca se 10 do 15 posto uroda. Mi godišnje imamo 100 do 150 tona mandarina, od toga 20 tona u prosjeku završi u smeću. Devedesetih godina propao je PIK Neretva koji je bio jedini, ali kapacitetima dovoljan prerađivač. U međuvremenu su nasadi mandarina udvostručeni. Danas Neretva ima dva i pol milijuna mandarina koji u prosjeku daju urod od 50 tisuća tona godišnje. Dakle, minimalno pet milijuna kila godišnje se baci”, objašnjava Stipe.
“Tržište vapi za preradom. Mi smo prve godine napravili 800 tegli marmelade od mandarine. Svake godine smo proširivali paletu marmelada na naranču, crvenu naranču, kivi. Puno nas je ljudi slijedilo, počeli su raditi što i mi. Onda je Matea jednog dana predložila izradu sušenih slatkiša. Za tu smo ideju dobili Zabinu nagradu. Stvorili smo potpuno novi proizvod. Kao što je kotonjada od dunje, ovo je sušeni slatkiš od mandarine. Ukuhano, uliveno u kalupe i sušeno mjesecima, razlaže Stipe.
“Izgradnjom mini pogona bismo ubrzali taj proces i povećali kapacitete 15 do 20 puta sa sadašnjih 500 komada. I dalje bi to bilo ručno rađeni slatkiši, ali pomoć bi bila pri kuhanju i sušenju. U početku će trebati dvoje do troje zaposlenih za kapacitet od 10 tisuća komada godišnje, a kasnije bi broj zaposlenih rastao proporcionalnu povećanju proizvodnje odnosno pogona.
Delikatesne trgovine kao partneri
Godišnje proizvedu u prosjeku oko 100 tona mandarina, maksimalno 150 tona. Ovisno o urodu i kvaliteti, u boljim godinama oko 70 posto prvoklasnih mandarina plasiraju na tržište, oko 30 posto još uvijek u otkup. Ove godine urod je slabiji pa će veći dio plasirati sami, za prodaju otkupljivačima neće ostati gotovo ništa.
Dio proizvodnje plasiraju preko delikatesnih trgovina Veronika i Mrkvica koji prodaju njihovo svježe voće, dok delikatesni dućani Gligora prodaju njihove prerađevine. Njihove proizvode prodaje još nekoliko delikatesnih trgovina uz obalu te nekoliko dućana u Beču.
Osim izgraditi pogon za proizvodnju slatkiša, Stipe i Matea žele i planiraju otvoriti prodajno mjesto u okviru svog OPG-a. “Objedinjavanje agronomije, gastronomije i turizma”, zaključuje Stipe. “Postupno se širimo i kvalitetno nadograđujemo. Ponekad pomislimo da bismo trebali brže, ali stvari idu tempom kojim idu. Imamo čvrstu bazu.”
