Netokracija: Novinarski, kritički i insajderski glas digitalne zajednice

Pisali smo o digitalnoj zajednici i startupima dok su bili mali, pa do trenutka kada su se razvili i postali bitni. Tada nam se to vratilo. Podupirali smo ih dok su rasli, a kad su izrasli i mi smo dobili više posla, kaže Ivan Brezak Brkan, osnivač Netokracije

u 15:00 Zadnja izmjena: 21.08.2019 u 17:19
322
Ivan Brezak Brkan Netokracija
Ivan Brezak Brkan osnovao je Netokraciju 2009. godine

Netokracija, medijska platforma koja okuplja digitalnu zajednicu obilježava ove godine desetogodišnjicu. Utjecaj koji je Netokracija imala na lokalnu poduzetničku scenu mogli bismo na mikrorazini usporediti s utjecajem slavnog magazina Rolling Stone na kulturu šezdesetih godina prošlog stoljeća. Da parafraziramo urednika Rolling Stonea Janna Wennera, Netokracija je bila “novinarski, kritički, insajderski i evangelički glas” koji nam je pokazao značenje i ozbiljnost digitalne zajednice i startup scene. O prvih deset godina Netokracije, o startup sceni, uspjesima i neuspjesima te utjecaju medija na promjene u Hrvatskoj razgovarali smo s Ivanom Brezakom Brkanom, osnivačem Netokracije.

  • Koliko se, nakon deset godina, poklapaju vizija i stvarnost Netokracije?

Načelna vizija se poklapa, ali promijenile su se neke specifičnosti. Netokracija je krenula iz banalnog razloga. Tada sam pisao za Bug, Mrežu i Plan B. Teme o kojima sam pisao – web analitika, web 2.0, društvene mreže… – bile su u to vrijeme (2007. – 2008.) u povojima. Kao i danas, Bug je bio core hardverski časopis, a Mreža poslovni IT magazin utemeljen na staroj školi. Sve teme koje sam predložio bile su prihvaćene. Urednici Petric i Oleg Maštruko, od kojih sam mnogo naučio, rekli bi “Napiši ti to na dvije-tri strane”. I ja bih napisao temu o društvenim mrežama na tri strane. Njima je to bilo dovoljno, a ja sam temu htio razraditi jer sam vidio još nešto u tome. Htio sam pisati o nekim temama za širu publiku koje Bug i Mreža tada nisu pokrivali, a meni su se činile zanimljivima, kao što su web dizajn i development.

Naime, prije nego što sam postao novinar htio sam biti dizajner, upisati studij dizajna na arhitekturi. Bio sam u zajednici koja se okupljala oko dizajnerske web stranice mi3dot.org, znao sam ekipu, radio sam siteove kao klinac. Trendove u tehnologiji, webu i mobileu sam počeo pratiti jer sam se time bavio, a onda sam shvatio da su to zanimljive teme za pisanje.

Netokraciju sam pokrenuo nakon što sam vidio da u Bugu i Mreži nema prostora da razvijem priču o temama o kojima želim pisati. To nisu bile teme ni za Plan B, u kojem sam pod vodstvom Borisa Ličine i Ane Penović naučio da itekako postoji prostora za fenomenološki pogled na tehnološke teme. Tako sam odlučio pisati na vlastitom siteu. Često sam pisao o blogingu i teoretski sam znao dosta o tome, ali nisam imao svoj blog. Govorili su mi da sam bloger bez bloga. Rekao sam si tada “ok, nešto ću pokrenuti”. Inicijalna vizija bila je da pišem, a nadao sam se da ću nešto pri tome i zaraditi. Nisam razmišljao o digitalnom marketingu i biznisu. To se razvilo s vremenom, pogotovo poslovni model koji ja nisam poznavao jer sam u medije bio uključen kao novinar. S vremenom je to preraslo u ovo što Netokracija ima danas kao temelj svog B2B poslovnog modela – sadržajno oglašavanje, događanja i slično.

To je proizašlo iz mog proučavanja blogerske zajednice koja je prije nativa, sponzoriranih sadržaja, radila sponzorirane postove. Amerikanci su to radili još početkom 2000-ih. Bilo mi je logično: ako mogu oni, možemo i mi. A B2B evente smo naučili po putu. Vidjeli smo da u svjetskoj tehnološkoj industriji ima pregršt B2B događaja, primjerice za internetsku trgovinu i startupe.

Nakon sudjelovanja na konferencijama poput LeWeba u Parizu i The Next Weba u Amsterdamu, htjeli smo takav sadržaj dovesti u Zagreb i regiju. Po putu smo shvatili da lokalna zajednica najviše cijeni specijalizirane događaje, što se potvrdilo i kad smo više pratili scenu B2B medija. Primjerice, Skift kao vodeći turistički medij na svijetu, radi cijeli niz specijaliziranih turističkih foruma širom svijeta.

U početku je cilj bio pisati za ekipu koja se bavi digitalom, webom. I to je ostalo isto. Promijenio se način na koji to radimo. Promijenilo se i to da u početku nisam htio imati ured ni full-time ekipu. Zamišljao sam kako ćemo svi biti freelanceri, radit ćemo od kuće. I onda godinu-dvije radiš od kuće, poludiš pa zaključiš da je ipak bolje radii iz ureda. No, jedan od glavnih benefita rada u Netokraciji je to što smo cijeli srpanj i kolovoz “remote”.

Generacijski pristup i bliskost digitalnoj zajednici

  • Osim novih tema, Netokracija je donijela i drugačiji, generacijski pristup.

Da, više generacijski pristup. Netko je rekao da tvrtka ili projekt uvijek naslijedi najbolje i najgore navike svog osnivača. Ja imam puno loših navika. Kasnim, nisam najbolji s financijama, i to priznajem. Ali neke moje dobre navike preslikale su se na Netokraciju.

Tada sam puno čitao o blogovima. Čitao sam blogere i volio sam u medijima kolumnistički pristup, stav koji ćeš argumentirati. Takav pristup bio mi je puno bliži od klasičnog novinarstva. Uvijek sam više težio specijalističkom, stručnom novinarstvu.

Tome je doprinijela i moja majka Božica Brkan, koja je bila godinama specijalizirani novinar kakvih, na žalost, uz rijetke iznimke poput vas, Gorana Rihelja iz HRturizma, Marka Matijevčića i Dore Kršul iz Srednja.hr ili Bernarda Ivezića iz Poslovnog dnevnika, više nema u medijima. Mislim da je to jako dobro utjecalo na Netokraciju, jer su nam takvi ljudi dolazili i ostajali, ljudi koji poznaju područje i znaju raditi. U Netokraciji tako imamo dobru kombinaciju ljudi, posebno seniora, koji imaju formalno ili neformalno iskustvo rada u novinarstvu, a s druge strane su radili digital.

Na primjer, moja partnerica u Netokraciji Mia Biberović radila je u digitalnoj agenciji, na društvenim mrežama. Prije toga je radila u Glasu Slavonije. Zna pisati, zna složiti odličan tekst, zna dobro argumentirati, zna istražiti, ali zna i materiju. Slično je i sa mnom. Bavio sam se društvenim mrežama, bavio sam se sadržajem, imam neko iskustvo. Kolega Marko Mudrinić i naša voditeljica projekata Tena Šojer također. Posebno sam ponosan na kolege koji su se nevjerojatno razvili kroz svoj rad u Netokraciji. Primjerice, Marko Mudrinić je počeo kao novinar, a danas je poslovni partner u Netokraciji i naš director za Srbiju.

Dakle, svi smo se time bavili i to nam je olakšalo da razvijemo Netokracijin stil pisanja koji je stručan, a istovremeno imamo pozadinu kao dio zajednice. Mislim da je ta bliskost digitalnoj zajednici ono što razlikuje Netokraciju od ostalih medija. Uostalom, Bug i Mreža bliski su nekim svojim zajednicama, kao što je moja majka kao urednica Vrta bila bliska nekoj svojoj zajednici. Tako smo mi dio digitalne zajednice s kojoj se družimo, znamo što se događa i uvijek smo se tako doživljavali.

Kad smo se počeli baviti startupima i digitalom nikoga nije bilo briga za to. Nitko se njima nije bavio jer su bili “mali i blesavi”. Mi jesmo. Jer su bili naši. To je bilo jako dobro za Netokraciju i za zajednicu jer smo bili medij koji ih je pratio u stopu, koji je pisao o njima i pomagao im da postanu vidljivi. Pisali smo zašto je to bitno, pisali smo o tim investicijama kada nikoga nije bilo briga, pa do trenutka kada su se razvili i postali bitni. Tada nam se to vratilo. Bio je to uzajaman odnos. Mi smo ih podupirali dok su rasli, a kad su izrasli i mi smo dobili više posla.

Pisali smo o onome što nas ljuti

  • Pisali ste afirmativno o hrvatskoj startup sceni, ali niste se suzdržavali ni kritika. Osnivač TechCruncha nazvao je Netokraciju Balkanskim TechCrunchom.

Da, vjerujem da je tome pomogao blogerski pristup, pisanje sa stavom. Osnivač TechCruncha Michael Arrington pisao je uvijek ono što misli i to vrlo jasno. Mislim da sam od takvih ljudi pokupio stil.

Probleme zajednice smo vidjeli i osjećali, i o tome smo pisali. Godinama kasnije sam pročitao savjet jednog autora: kada ne znaš o čemu pisati, piši o onome što te ljuti. I to je to. Mi smo dobrim dijelom pisali o stvarima koje nas ljute u zajednici – od toga što muči poduzetnike do problema u retailu i marketingu.

Mislim da imamo visoku razinu empatije. Osjećamo frustracije i boli poduzetnika kad imaju konkretne probleme. Nastojimo im pomoći, a ne samo popratiti priču. Osim toga, godinama smo bili medij startup zajednice koji potiče i hvali. No, sada kada su startupi porasli, morali smo postati mediji koji će ih upozoravati na greške. Neke tehnološke tvrtke jako osjetljivo reagiraju kada ih Netokracija argumentirano kritizira. Nisu na to naučene.

Većina velikih tehnoloških tvrtki u Hrvatskoj su šampioni hrvatskog gospodarstva. I smatra se da je sve što rade odlično. Ali tako dobivamo svete krave koje nitko ne smije dirati. To se ne smije dogoditi. Svi griješe i svi rade dobre stvari. Moraju spoznati da su sada veliki, da utječu na zajednicu, da se na njih gleda kao na uzore. Zato moraju biti spremni priznati svoje greške. I na globalnoj razini velike tehnološke tvrtke poput Google, Amazona ili Applea griješe. I Facebooku je bilo teško priznati grešku. A kada napraviš grešku, posao medija je da to poprati.

  • Spomenuo si da pokušavate pomoći poduzetnicima. Koliko mediji u Hrvatskoj mogu utjecati na ispravljanje nelogičnosti?

Ako promatramo utjecaj medija u Hrvatskoj općenito, problem je generalno stanje medija. Korporatizirani su tako da im je poslovni interes ispred interesa sadržaja. Tek rijetki mediji pout Indexa ii Telegrama imaju hrabrost i sposobnost ne samo da kažu što misle, nego da “tupe” i da imaju utjecaja. Većina ostalih će samo popratiti priču.

Što se tiče Netokracije, mislim da smo zadržali utjecaj time što je poanta uvijek bila na autoritetu. Sve dok imamo povjerenje digitalne zajednice, mi na nju možemo utjecati. Taj utjecaj neće biti na takvoj razini da mijenjamo ministre, jer ne pišemo često o tim temama, ali možemo mijenjati način razmišljanja u tehnološkoj zajednici, od toga da Hrvatska turistička zajednica treba otvoriti pristup podacima do toga kako tehnološke tvrtke trebaju razmišljati unutar i izvan industrije.

Naravno, ne bi ni Netokracija imala takav utjecaj da tehnološki sektor nema snagu u Hrvatskoj. Nas slušaju jer žele čuti što tehnološki sektor misli. I uvijek smo imali tvrde stavove. Ako si nešto zeznuo, prozvat ćemo te. Žao mi je da neke stvari nismo objavili jer smo procijenili da je prerano – od kritika nekih startupa do situacije u zajednici kada smo trebali biti još tvrđi. Nismo tada htjeli ugroziti zajednicu koja je tek bila u povojima, ali sad itekako vidimo da smo, poput previše popustljivih roditelja, dobili razmaženo dijete.

Ono što nam je pomoglo da steknemo i zadržimo utjecaj jest da smo argumentirano kritizirali kad je bilo vrijeme. Bilo je jasno iz naslova, iz sadržaja i argumenata što mislimo o tome. Kao što je jasno iz članka o HTZ-u da je stav Netokracije da ministar turizma do kraja godine mora otvoriti podatke. Ako to ne učini, nije obavio svoj posao.

Takav bi pristup trebao imati svaki medij, ali često zbog isključivo poslovnih interesa to nije tako. Zato imamo svete krave, a novinarstvo gubi značaj.

Inovatori postali konzervativni kada je riječ o riziku

  • Koliko se startup scena promijenila u proteklih deset godina?

Startup scena je praktično nastala u tih deset godina. Prije toga smo imali klasične IT tvrtke koje su bile startupi svog doba. Ta prva generacija domaćih tehnoloških tvrtki bili su uglavnom integratori, od Combisa i Spana na dalje. Kada je riječ o webu, digitalu i mobileu, većina tvrtki je osnovana otprilike u doba kada je kretala i Netokracija pa mnoge također sada obilježaaju deset godina. Nanobit, Infinum, Rimac, Degordian….

Scena se u tom razdoblju dosta promijenila. Sjećam se da su Five i Infinum imali urede u prostorima iza Vjesnikove tiskare. Danas imaju više od sto zaposlenih, zakupljeno po nekoliko katova u poslovnim zgradama, među najpoželjnijim su i najutjecajnijim poslodavcima u zemlji, ostvaruju rekordne prihode… Sve se promijenilo. Ali slažem se s Hrvojem Balenom iz Algebre da taj napredak još uvijek nije dovoljno brz. IT industrija raste, ali budimo realni – ako osnuješ IT tvrtku i zezneš, to zaista treba znati, jer posla ima. Imam sreću ili nesreću da toliko volim medije da me najviše veseli pisanje. Da nije toga, vjerojatno bih imao development tvrtku i zarađivao bih puno, puno više.

Drugi problem je što su neki naši inovatori od prije deset godina postali vrlo konzervativni kada je riječ o riziku. Neki riskiraju i dalje, Infinum na primjer eksperimentira i radi svoj proizvod, ali većina počinje stagnirati. Njihovi prihodi lagano rastu, što je u redu za hrvatske prilike, ali ako ih usporedimo s drugim zemljama, postali su komforni. Rastu, ali i dalje se oslanjaju na aplikaciju ili uslugu koju su razvili prije deset godina.

Većina ih se sada suočava s problemima kakve nikad nisu mislili da će imati. Iz malih tvrtki prerastaju u korporacije. Trebaju službu za ljudske resurse, marketing…

Moja izvorna ideja bila je osnovati medij koji će biti financiran iz zajednice, odnosno tehnoloških tvrtki. Onda shvatiš da ti ljudi ne znaju raditi s medijima, da ne razumiju smisao oglašavanja, da – uz rijetke iznimke – podcjenjuju sve što nije development i kodiranje te da se neće znati postaviti sve dok ne budu imale profesionalni marketing i u menadžmentu osobe koji razumije te stvari.

Oni lagano evoluiraju, uspješniji su u poslovnom razvoju, ali mijenjaju se sporo. Industrija se vani mijenja brže. Upitno je koliko je takvo stanje održivo, pogotovo ako se tržište rada temelji na outsourcingu. Ako developer može raditi za neku stranu tvrtku na daljinu, zašto bi radio za domaću tvrtku kroz outsourcing? Juniori su možda spremni prihvatiti outsourcing, ali seniori, ljudi s iskustvom, zaključe da im se to ne isplati, Ako su tvrtke bazirane na outsourcingu, počnu stagnirati.

Osim toga, nekad je bilo lakše doći do developera. Kako su tvrtke rasle, postajale su zanimljivije potencijalnim zaposlenicima, mogle su ih više platiti, nudile su stolni tenis I sobe za relaksaciju… Ali to danas nude svi.

Još jedna stvar koja koči rast domaćih tehnoloških tvrtki jest to što su godinama ignorirali marketing. Sada trebaju ljude za marketing kojih na tržištu rada nema jer ih nitko nije gajio. Moraju tražiti marketingaše po klasičnim tvrtkama – telekomima, bankama i sličnim tvrtkama – kojima će opet trebati godina-dvije dana da se uhodaju. Na to su često upozoravali ljudi iz startup zajednice koje smo dovodili kao goste. Bilo im je super doći u Istočnu i Srednju Europu zbog sjajnih inženjera, ali marketing su tražili u Londonu i sličnim središtima.

Marketingaši koji se specijaliziraju za tehnološke tvrtke imat će više posla nego developeri, Ali to traži da osnivači i direktori prepoznaju tu vrijednost. Često sam čuo od marketingaša da u tehnološkim tvrtkama nisu cijenjeni kao što su developeri. Ima puno podcjenjivanja. Bit će zanimljivo vidjeti u kojem smjeru će stvari krenuti kada automatizacija potisne developere.

  • Prati li naša startup scena što se događa u drugim sredinama?

Kad smo radili Netokraciju na razini regije, shvatili smo da Istočna i Srednja Europa nisu Europa. Mi smo Hrvati, Srbi, Slovenci… možda smo Balkanci pa ćemo zbog poslovnog nasljeđa htjeti znati što se dešava u Ljubljani Zagrebu ili Beogradu, ali generalno nas ne zanima što se događa u susjednim državama.

Nevjerojatno je koliko je ekipa nezainteresirana. U Beogradu ekipa ne zna za Rimca, kao što u Zagrebu ne znaju za Nordeus. To je neoprostivo. Moraš to pratiti jer znaš da ćeš nešto naučiti. Prati se eventualno ono što se događa u specifičnom sektoru.

Naši ljudi ne mogu se poistovjetiti s Fincem ili Portugalcem, osim ako nije riječ o njihovom sektoru. Ako napišemo na Netokraciji nešto o super primjeru startupa za turizam iz Portugala, ekipa to neće čitati.

Iako je riječ o turizmu, startupu, a priča je relevantna. Čitatelji će obratiti pozornost tek ako u naslovu jasno damo do znanja da se radi o hrvatskom startupu, jer će im onda biti očito da trebaju ogratiti pozornost.

Što je uspjeh ovisi o osobi

  • Pojam startupa je kod nas vrlo širok. Kako bi ti definirao startup i kako mjeriti njegovu uspješnost?

Mislim da ima više odgovora. Pojam startup smo preuzeli od Amerikanaca. U širem smislu to je bilo koja tvrtka koja traži svoj poslovni model kako bi počela zarađivati.

U Hrvatskoj se startup identificirao s tehnološkim tvrtkama. Većina ljudi bi na pitanje što je startup vjerojatno odgovorila da je to mlada tehnološka tvrtka. U redu, neka to bude definicija startupa u Hrvatskoj. Problem je što kada startup nađe poslovni model, nema konkretnih brojčanih kriterija – a možda bi ih trebalo biti – kad preraste određeni broj ljudi, kada dosegne određenu razinu prihoda ili kapitala, on prestaje biti startup i postaje scaleup, tvrtka koja skalira postojeće aktivnosti. Da bi to mogla, mora postojati tehnološki proizvod. A rast mora biti vrlo snažan kako bi se došlo do kategorije koja se naziva “unicorn” ili “jednorog”.

No, to su pojmovi koji dolaze iz Silicijske doline koja ima svoju definiciju uspjeha. Tamošnji investitori imaju jasan cilj – zaraditi, Ulažu u startup kako bi postao scaleup pa ulažu dalje kako bi postao unicorn. To je stvorilo mentalitet brzog rasta širom svijeta. Takav stil promovirao je TechCrunch, a Netokracija ga je preuzela. S vremenom smo shvatili da to ipak nije jedini put ka uspjehu.

Mislim da značenje uspjeha u tehnološkom sektoru ovisi o osobi. Rekao bih da je u Hrvatskoj uspjeh imati dobar tim, dobru uslugu ili proizvod tako da osnivač može sebi i zaposlenicima omogućiti da dobro žive. Problem je što ekonomska situacija u Hrvatskoj takvo poimanje uspjeha svodi na pozitivnu financijsku nulu, odnosno da čovjek može biti komforan.

Amerikanci za sve pronalaze etikete pa tako uz poduzeća jednoroge sada imamo i poduzeća zebre. Zebre su tvrtke koje polako stabilno rastu zahvaljujući vlastitim prihodima. A to je ono što većina hrvatskih tvrtki radi godinama.

Nekima će, poput Bellabeata, i dalje uspjeh biti da bude u nečemu najveći na svijetu. Ili će biti najbolji ili ih neće biti. SeekAndHit iz Splita se pak godinama razvijao kao agencija, Uspješni su, ali konzervativni za američke pojmove.

Uspjeh dakle ne možemo definirati jer ovisi o tome što pojedina osoba želi.

Kada je riječ o Netokraciji, početkom godine sam razmišljao što smo napravili u deset godina. Kad podvučem crtu, mislim da smo uspjeli. Naš cilj bio je biti glas hrvatske i balkanske tehnološke zajednice, biti medij koji ih razumije, koji će im pomoći u razvoju, koji će ih podupirati, ali i kuditi kada treba. To je naša misija. To radimo dobro i to je ono što nas veseli. Mene osobno, a vjerujem i svakog člana tima, veseli taj utjecaj koji imamo na društvo. Da se sutra prestanem ovime baviti, mogao bih reći da sam nešto postigao i da je to utjecalo na druge. Ljudi su zbog toga postali poduzetnici, razvili su neke stvari kod sebe…

Najveći izazov koji imamo je kako nastaviti rasti i kako preživjeti kao medij u doba kad medijska industrija doživljava velike promjene. Osobno smatram da vertikalni, specijalizirani mediji poput nas mogu rasti isključivo na temelju kvalitetnog odnosa sa svojom publikom.

Doživljavali su nas kao tehnološku tvrtku ali mi smo medij. Želim da me Netokracija nadživi, da stvorimo tvrtku – što zvuči izuzetno naivno – koja će za sto godina pisati o stvarima o kakvima piše danas, da ima svoj mali sustav koji je prilagodljiv i ima svoju društvenu ulogu sve dok ne izumre zadnji Hrvat, što bi moglo biti relativno brzo s obzirom na to kako nam ide. Želimo ovo što radimo raditi još bolje i dugoročnije.

Strah od medija

  • U Americi ako ne uspiješ iz prve, smatraju da si nešto iz toga naučio i lakše ćeš dobiti novu šansu. U Hrvatskoj te pak prvi neuspjeh može pokopati. Kako se Netokracija bori kako bi se promijenio takav način razmišljanja?

Mislim da se tome moramo više posvetiti. Kad je Farmeron prodan, objašnjavao sam zašto to nije kiks. Naime, neki su smatrali da je trebao postići puno više. Farmeron je inspirirao cijelu jednu generaciju. Pokazao je da se može stići do Silicijske doline i da se može dobiti investiciju.

Sve dok klinci ne shvate da je u redu probati i ne uspjeti, to se neće promijeniti. To je šire društveno pitanje od tehnološke industrije. Tome može pomoći samo da imamo što više slučajeva u kojima netko ne uspije iz prve, ali uspije iz druge.

Jedan od primjera je Kolektiva. Kada se pojavile, kolektivna kupovina bila je revolucionarna ideja. Kupovina preko neta, plaćanje karticama… sve je to bilo novo. Groupon je tada bila najbrže rastuća tehnološka tvrtka. Pokazalo se da je ideja preentuzijastična i neodrživa. Ali ljudi koji su radili u Kolektivi su toliko toga naučili. Imali su ubrzanu poslovnu školu, Svi su pokrenuli svoj biznis ili dobili dobar posao.

Problem je i zatvorenost ekipe kad ne uspiju. Nitko ne želi govoriti o tome. Bilo bi lakše kada bi bilo više ljudi koji su spremni podijeliti svoje priče, doći i reći: “Probali smo to i to, pogriješili smo, naučili smo to i to.”

Ljudi se kod nas još uvijek boje medija. Boje se izreći svoje mišljenje, ne žele se miješati, Mnogi od onih koji su osnovali startupe prije desetak godina danas ne žele izreći svoje mišljenje zbog mogućih reakcija na društvenim mrežama.

Ništa te neće pripremiti bolje za komunikaciju s klijentima od toga da imaš vlastitu agenciju, da si poduzetnik i da ne možeš delegirati posao nekome nego da sve moraš sam. To te neće naučiti ni jedna poslovna škola. Ni Stanford bez Silicijske doline ne bi napravio ništa bolje poslovnjake nego bilo koja druga poslovna škola.

  • Spomenuli smo da je Netokracija generacijski obilježena. Generaciji koja je prihvatila Netokraciju su klasični mediji bili zastarjeli i dosadni. Bojiš li se da bi se to mogli dogoditi Netokraciji?

Naš najmlađi član ima 21 godinu, a najstariji 35. Rođeni smo od sredine osamdesetih pa do kraja devedesetih. Nije me strah, ali mi je jako zanimljivo. Nadam se da ćemo to lakše premostiti s obzirom na to da pratimo tehnološku industriju.

To je veliki izazov koji me brine u smislu da Netokracija ne zastari, da ostane relevantna bez obzira na aktualni format – tekst, video ili neki treći. Eksperimentiramo i pratimo što se događa. Probali smo ponuditi različite stvari. Kada je riječ o stručnim raspravama, industrija još uvijek nije spremna samo za video. Ljudi nemaju tu naviku i to im nije toliko zanimljivo. Oni dalje žele pročitati članak.

Iz godine u godinu eksperimentiramo s nekim formatom pa ga implementiramo. Uvijek će biti stvari za koje će se pokazati da je prerano, ali najbitnije je uz eksperimentiranje i praćenje prepoznati kada što treba aktivirati. U jednom trenutku smo bili vrlo aktivni na društvenim mrežama I to nam je jako pomoglo. Takve trendove je važno na vrijeme prepoznati. Ja na primjer nisam iskoristio Instagram kao što sam svojevremeno iskoristio Twitter. Da jesam možda bismo imali više followera.

Trenutno me zanima YouTube. Pretplaćen sam na dvjesto kanala, gledam ga svakog dana, otkrio sam kanale koji su mi super… Pričajući sa svojom generacijom otkrio sam da sam užasno veliki korisnik YouTubea. Gledam influencere koji me zanimaju, ponašam se na isti način. To mi pomaže da razumijem obrasce, kako radi platforma. Pomaže mi da shvatim kako se stvara poslovni model, što je bitno za moj posao.

S druge strane Mia se zainteresirala za TikTok, novu društvenu mrežu. Mislim da će nam taj inherentni interes za novim tehnologijama pomoći da ostanemo “mladi”.

>>Znate li što je TikTok i kako ga koristiti?

Ono što vidim kao izazov je nešto što se često događa specijaliziranim medijima. U jednom trenutku skupiš super dream team. A nakon 10-20 godina taj tim je još uvijek isti, nemaš nove krvi. Nama će najveći izazov biti kako dobiti novu krv koja će nam dati nove ideje. Imamo sreću da imamo nove članove koji nam otkrivaju nove stvari koje nismo znali, o kojima mi nismo razmišljali tako, poput gaminga.

Mislim da ćemo zahvaljujući tome što pratimo sektor lakše ostati u toku od mnogih foundera koji žive u nekom svom balonu i ne izlaze iz njega.

Ne bih htio biti osoba koja će u jednom trenutku za nešto novo reći “Ma to je sranje”, kao što sam doživio od nekih svojih urednika. Smiješno mi je što su mnoge kolege govorile kako neće biti ništa od tih startupa. Da su to samo aplikacije. A danas je Nanobit jedna od najjačih tvrtki u državi. Želim biti optimist pa makar prerano zabrijao na neke stvari.