Ivan Marušić Klif je multimedijalni umjetnik, kazališni scenograf i jedan od pokretača festivala analogne vektorske grafika Vector Hack. Od srednjoškolskih dana u matematičkoj gimnaziji eksperimentira s tehnologijom i glazbom. Studij tonskog snimanja upisuje 1993. godine na School of Audio Engineering u Amsterdamu. Po povratku u Hrvatsku počinje se baviti stvaranjem audiovizualnih instalacija po kojima je danas vjerojatno najpoznatiji.
Za njegov rad karakteristično je eksperimentiranje s novim i starim tehnologijama – projektorima, kompjutorima i analognom tehnikom – koji stoje iza umjetnikovih kinetičkih audiovizualnih instalacija i performansa, predstavlja ga Vizkultura. Još sredinom devedesetih započinje rad na suradničkim projektima za kazališne i plesne predstave nezavisne scene te klupske scenografije, a do danas djeluje i kao glazbenik i glazbeni producent. Autor je niza samostalnih izložbi i izvedbi i dobitnik nagrade publike na izložbi T-HT@MSU 2007. godine s radom Unutra/vani, kao i godišnje nagrade Vladimir Nazor Ministarstva kulture RH 2012. godine za site-specific instalaciju Lambda, koja je bila izvedenu u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo te muzejsko-galerijskom prostoru Sveta Srca u Puli. S Kifom smo, naravno, razgovarali o odnosu tehnologije i umjetnosti.
• Uobičajeno je prvo pitanje kako općenito vidite ulogu tehnologije
Tehnologija se cijelo vrijeme mijenja, pa tako i ljudi s njom i obrnuto. Bez tehnologije kao alata nema ni nas, tu smo nužno vezani. Ljudi i tehnologija su nerazdvojivi. Svaki novi pomak, a stvari se danas vrlo brzo razvijaju, donosi nove izazove jer tehnologija ima dobre i loše strane. To je nešto što se stalno dešava. Najnoviji i vrlo konkretan izazov je umjetna inteligencija.
• Kako tehnologija utječe na umjetnost, kako se ona mijenja pod utjecajem tehnologije i kao utječe na rad?
S ulaskom računala koji su danas lako dobavljiva i cijenom pristupačnija, u posljednjih 30 pa i 40 godina jako puno toga se promijenilo. Slikarima se vjerojatno nije puno toga promijenilo, pojavili su se neki novi alati, ali platno, boja i kist su i dalje isti. Ali otvorilo se jedno sasvim novo polje u smislu da je nastala računalna umjetnost kojom se bavi puno više ljudi. To je i moje polje djelovanja. Promijenilo se i to da postoji puno više alata koji olakšavaju rad umjetnicima koji ne rade nužno potpuno digitalne stvari, nego se naprosto služe kompjutorom u radu.
Ja volim tehnologiju kao takvu, iako ne nužno najnoviju. Doista volim stare uređaje kontrolirati s novim uređajima. Konkretno, volim kontrolirati s kompjuterima uređaje koji su vrlo često nastali mnogo prije vremena kompjutora. Nekad je to midi kontrola, nekada serijska kontrola, nekada je to naprosto kontrola uređaja nekim signalima. Spoj starog i novog, u kojem su obično ti stari uređaji izlazni uređaji. Dakle ono što vidimo u slici i zvuku daje stari uređaj, a novi kompjutor s nekim softverom koristim da bih to kontrolirao. Nemam neku posebnu teoriju oko toga, to je naprosto neki spoj koji meni vrlo drag.
Za neke stvari, recimo za primijenjeni rad, koristim samo računalo. Na primjer, za predstave u kazalištu ili za ovo što smo radili za Festival svijetla, za filmove. To je kompletno nastalo na kompjutoru.
• U digitalnim vremenima jedan ste od pokretača Vector Hacka, bijenalnog festivala analogne vektorske grafike
Jedan kolega s tog Festivala rekao je: „Pa svaki izlaz je na kraju analogan”. Uvijek je to svijetlo ili zvučni valovi. Ta priča o tome što je analogno, a što digitalno, u današnje vrijeme je možda dosta pogrešna. Kada se govori da je nešto analogno često se govori o interfaceu. Recimo, modularni sintesajzer koji se kablovima spajaju preko telefonske centrale. Ljudi to nazivaju analognim, međutim ti moduli su sami po sebi digitalni dok je interface vrlo analogan.
Da se vratim na Vector Hack: mi se trudimo definirati gdje su granice toga i vektorske grafike na računalu, i uvijek se jako lomimo oko tog gdje je točno ta granica. Nama je glavi dosta jasno gdje bismo tu granicu povukli, no dati točnu definiciju je dosta izazovno.
Na samom festivalu sudjeluju umjetnici koji rade s osciloskopima ili laserima. Neki rade s analognim, starinskim uređajima, dosta ih se koristi računalom za kontrolu osciloskopa i lasera. Na drugoj godini imali smo veliki temat joying machine, koji je zapravo neka vrsta analognih kompjutora, sa zupčanicima i utezima koji, kada ih pokreneš, iscrtavaju neke grafike u vremenu.
Festival ima usku nišu, ali s obzirom na to da samo područje zahvaća veliki broj različitih tema, ispalo je da je u svojim elementima zanimljiv puno širem krugu publike.
• S festivalom ste kružili Hrvatskom, pa i regijom?
Počelo je tako iz produkcijskih razloga, a onda se nastavilo kao neka posebnost festivala da se održava u dva, jedne godine čak u tri grada. Festival putuje, što predstavlja izvjesni napor, a s druge strane super je da ima tu dinamiku. Prve godine smo bili Zagreb – Ljubljana, druge godine Rijeka – Ljubljana -Dubrovnik, a posljednji Festival 2022. održali smo u Zagrebu i Šibeniku. Festival se održava svake druge godine, a između festivala trudili smo se organizirati gostovanja na nekim drugim festivalima i manifestacijama. Tako je na Festivalu svijetla Mirjana Vodopija izložila jednu instalaciju Vector Hacka.
• I sami ste imali nekoliko instalacija na Festivalu svijetla?
U dosta radova sam bio „upleten”, ali nije to bilo tako dramatično. Ana Hušman i ja smo radii jedan veliki narativni film prezentiran u formi multimedijalne instalacije na više ekrana na Mažuranićevu trgu. Imao sam jednu malu mapping DJ instalaciju na Tuškancu, spomenuo sam instalaciju Mirjane Vodopije u što sam bio upleten kao producent, a na platou iznad kina Tuškanac su Tvrđave Šibenik prezentirale projekt koji smo za njih radii Ana Hušman, Hrvoslava Brkušić Goce Vaskov i ja unutar projekta obnove tvrđave Sveti Ivan. Mi smo isporučili jedan veliki multifunkcionalni widget set, veliku količinu materijala koju oni mogu upotrebljavati na raznim manifestacijama i koji su prezentirali na Festivalu svijetla.
• Prilikom dogovora za ovaj razgovor spomenuli ste problem održivosti multimedijalnih umjetničkih instalacija?
Jedan od naziva koji se vrtio za multimediju bio je Time Death Media. Stvari se događaju u vremenu, mijenjaju stanje kroz vrijeme. Drugi je bio Unstable Media. Tehnologija danas moćna: možemo vidjeti, osobito u inozemstvu, ogromne instalacije, brda ekrana koje gledaš i imaš osjećaj veličine i vječnosti. No, svaki takav rad je za 10 15 godina teško ponovo postaviti u svom originalnom stanju jer se tehnologija toliko brzo mijenja. Kad muzej kupi sliku, znaju što su kupili. Znaju kako s njom postupati da bi je očuvali. Slično je s fotografijama i grafikama.
Multimedijalne instalacije su puno kompleksnije. To je izazov s kojim se muzeji tek suočavaju. Jednostavan primjer su televizori s katodnom cijevi. Postoji dio radova koje je teško predstaviti ako nisu na katodnoj cijevi jer koriste neke specifikume tog medija i zahtijevaju „pravi televizor” da bi bili prezentirani u svojoj izvornoj formi. No takvi televizori, kao ni katodne cijevi, se više ne proizvode nigdje i ne postoji model koji može financirati takvu proizvodnju. Tako imamo situaciju da su mnogi muzeji suočeni s problemom kako na duži rok održati radove koji traže takve tehnologije, jer jasno je da će se televizori u takvim radovima u jednom trenutku pokvariti i da će ih trebati servisirati. To je relativno nova situacija u umjetnosti, da rad s vremenom jednostavno nestaje.
Da ne govorimo o tome koliko je općenito teško spremati i čuvati digitalne radove na duži rok. Hard diskovi, USB stickovi, CD-ovi ne traju vječno. Ispada da bismo svakih 10 do 15 godina trebali raditi migraciju podataka na neki novi medij. To postaje komplicirano i skupo. Čini mi se da će većina stvari koje radim u nekom trenutku postati tek dokumentacija. Nemamo garancija da će programski kod u kojima su rađeni današnji radovi raditi za 20 ii 30 godina.
Cijela problematika je zanimljiva, ali mislim da to nije nikakva drama. To je jednostavno u prirodi tih medija – da su nestalni. Vidjet ćemo što će se dogoditi. Treba jednostavno biti svjestan da te stvari nisu vječne.
• Rekli ste da volite kontrolirati stare uređaje putem novih. Kako se snalazite s nabavom starih uređaja?
Prikupljam ih godinama, kao hrčak. To je pasija, stvari kupuješ i spremaš. Police studija su pune stvari od kojih neke iskoristim, neke ne. Za neke imam neki plan. To je zapravo igranje s materijalom, istraživanje. Neke stvari ispadnu super, a neke ne ispune očekivanja ili ih upotrijebiš na neki drugi način. Ako imaš imalo soli u glavi, onda prodaš ono što ne koristiš. Ja rado kupim, a teško prodam, tako da se uvijek borim s hrpom krame.
Događalo mi se da mi studio bud potpuno zatrpan stvarima. Sad imam drugi plan: ako stvari ne stanu na police, nije im mjesto u studiju. To znači da moram baciti nešto s police da bih oslobodio prostor za nešto novo. To je plan, a trenutna faza je da pokušavam nešto napraviti po tom pitanju.
Osim toga, stvari se kvare. Tako kupiš neki uređaj, spremiš ga, ne koristiš ga puno, i za pet godina vrlo lako je moguće da kihne pa moraš tražiti servisera. Super je da imam 12 istih monitora, ali to ne znači da će oni raditi u trenutku kada ih budem trebao.
- Spomenuli ste umjetnu inteligenciju kao novi izazov. Kako AI utječe na umjetnost?
Neke struke, poput ilustratora, s razlogom je vide kao prijetnju. Ako radiš digitalne ilustracije, AI ti može ukrasti posao. S druge strane, stvari koje engine izbacuje su fascinantne, ali bez nekakve vidljive estetike. Naime, ako nešto svatko može proizvesti, dolazi do zasićenosti. Prije dosta godina pojavili su se programi za glazbu koji imaju „inteligentne predloške”. Treba ih samo odabrati. No, vrlo brzo se pokazalo da je lako razaznati što je netko sam napravio,a što je generirano. Tako mislim da će i ovdje, barem s enginima kakvi su sada, taj izraz biti prepoznatljiv i da će svi znati da mogu samo utipkati i dobiti nešto slično. Zato mislim da umjetnici nisu tao strašno ugroženi. Onaj tko radi slike, grafike, skulpture, i dalje je zaštićen.
S druge strane, sve su to samo alati. Kad radim video za predstave nikad ne radim od nule u smislu da sam radim ilustracije i fotografije. Često radim sa stock fotografijama i drugim elementima koje uzimam s interneta i kolažiram ih u računalo.
Inteligentni generatori slike su genijalni jer mogu izgenerirati sto sličnih stabala, umjesto da tražim i kupujem neki sadržaj po internetu. Ponekad se desi da skineš neku sliku bez dozvole. To možda nije ogroman prekršaj, ali ipak kršiš zakon S generiranim sadržajem takvih problema nema. Kako idu godine, sve više razmišljam o tome. Kad se internet pojavio, bilo je jednostavno: skinuo si sve što ti je trebalo. U jednom trenutku ipak postaneš svjestan da nije baš sve tako jednostavno i da bi za svaku stvar koju skineš s interneta trebao imati riješena neka prava. Sada nastojim imati riješenu upotrebu tuđih materijala za svaki posao, makar koristio samo komadiće. AI će meni i ljudima kojima je to potrebno omogućiti da naruče i dobiju takve stvari i da budu čisti s obzirom na autorska prava.
Problem s AI je mogućnost zloupotrebe te tehnologije, da znaš s kime razgovaraš, je li to čovjek ili hrpa botova. To je onaj stravični dio, koji ima veze s društvenim mrežama i onim u što se internet pretvorio.
- Kako koristite tehnologiju u privatnom životu?
U ovom trenutku trošim puno sati na skrolanje po mobitelu. Mobitel je napravljen tako da se navučeš na njega i teško se tome oduprijeti. Ja sam pogodna žrtva za to. Cijela komunikacija ide preko mobitela. Nekada smo pisali duga pisma, sada pišemo kratke poruke. To me žalosti.
S druge strane, Vector Hack je na Facebooku okupio zajednicu iz cijelog svijeta, ljude koji se ne poznaju uživo. Facebook je mjesto na kojem se rasprave često pretvore u prepirku i svađe, neargumentirane rasprave. U takve rasprave se ne uplićem. No oko Vector Hacka smo formirali malu zajednicu bez vrijeđanja i svađa.
Dobra strana društvenih mreža je da povezivanje ljudi, da postoji taj topli dio, podrška. Ljepše je vidjeti se s ljudima u živo, ali to jednostavno ne stigneš sa svima pa kontakti preko društvenih mreža nisu loše rješenje. Možeš tako prepoznati kada nekoga treba nazvati ili se naći s njim.
Od ostalih stvari tu su bankarske aplikacije koje mi štede puno vremena. Kupnja tehničke robe online je odlična stvar, ali za kupnju odjeće online se još nisam utrenirao. Još uvijek imam potrebu otići u trgovinu i isprobati što kupujem.
- Kako je pandemije utjecala na primjenu tehnologije?
Nakon potresa smo obnavljali stan, a imao sam sreću da sam imao i dosta posla pa nisam osjetio sve to kao nešto jako strašno, ni u privatnom ni u poslovnom smislu. Sjajna je stvar da su sastanci online postali normalni. Takvi sastanci traže i veću disciplinu, moraš šutjeti kad netko drugi govori, traže više koncentracije, više slušanja, ne moraš putovati, dostupna su online predavanja.
Za Vector Hack Festival smo imali puno predavanja online za koje je interes bio velik. Ljudi postavljaju puno pitanja, mogu se uključiti ljudi iz cijelog svijeta i to je sjajno. Drugo izdanje bilo je 2020. i puno je događaja održano online. U online komunikaciji se puno pozitivne energije generiralo između predavača i publike. Mali smo festival i ne možeš samo tako dovesti ljude, tako da nam je to otvorilo nove poglede na to kako se može raditi program, online i uživo, zaključio je Ivan Marušić Klif.
U rubrici “Zašto volim tehnologiju” ljudi različitih struka i navika govore o svom pogledu na tehnologiju, o tome kojim se tehnologijama služe u poslovnom i privatnom životu te zašto im je tehnologija važna u radnoj svakodnevici i slobodnom vremenu.
Sadržaj je nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.
