Gospodarenje otpadom je složen posao, no ako se nalazite na otoku, cijeli proces postaje još složeniji. Otoci su izolirani, u turističkoj sezoni opterećeni su nekoliko puta više u odnosu na zimu, teško je naći radnike, transport je skup, a vrlo često otpad čak i nakon što stigne na kopno treba voziti vrlo daleko. Posebna priča su pak manji naseljeni otoci koji često imaju relativno loše veze s kopnom, barem kada je riječ o prijevozu tereta, što uključuje i otpad.
Hrvatska ima četrdesetak naseljenih otoka. Najveći su, po broju stanovnika, Krk, Korčula, Brač, Hvar, Rab i Pag. Časopis Tehnoeko istražio je kako funkcionira gospodarenje otpadom na nekim velikim, ali i na nekim malim naseljenim otocima. Povod je bio dodjela certifikata Zero Waste jedinicama lokalne samouprave otoka Krka – Gradu Krku i općinama Baška, Dobrinj, Malinska-Dubašnica, Omišalj, Punat i Vrbnik, u kojima uslugu prikupljanja komunalnog otpada obavlja komunalno poduzeće Ponikve eko otok Krk. Certifikat Zero Waste se dodjeljuje najuspješnijim europskim gradovima i općinama u održivom gospodarenju otpadom.
“Upravljanje otpadom na otocima važna je tema, s obzirom na njihovu izoliranost, sezonsku fluktuaciju stanovništva i osjetljivost otočnih ekosustava”, kaže Ivan Zoković iz udruge Pokret otoka, stručnjak za energetsku tranziciju i razvoj zajednice, rodom iz Smokvice na Korčuli. “Sustav je zamišljen u skladu s nacionalnim i europskim zakonodavstvom, što znači da bi trebao omogućiti odvajanje i reciklažu otpada, dostupnost reciklažnih dvorišta te transport otpada s otoka na kopno radi obrade”, pojašnjava.
“Sustavi bi”, dodaje Zoković, “trebali biti projektirani da zadovolje potrebe tijekom cijele godine, no u praksi se često susreću s izazovima, osobito tijekom turističke sezone kada dolazi do velikog pritiska na infrastrukturu i onda stvari ne funkcioniraju idealno. Problemi počinju s nedostatkom infrastrukture – spremnici za odvajanje otpada nisu uvijek dostupni u dovoljnim količinama, a reciklažna dvorišta su, nažalost, rijetka. Transport otpada na kopno generira velike troškove, a tijekom turističke sezone sustav se dodatno preopterećuje. Svijest lokalnog stanovništva i turista o važnosti pravilnog odvajanja otpada također je nedovoljna, što dodatno otežava stvaranje učinkovitog sustava”, upozorava Zoković.
Otok Krk
Otok Krk je među najuspješnijim sredinama u Hrvatskoj u odvojenom prikupljanju otpada. Taj je sustav na otoku uveden 2005. godine i to je omogućilo da kapacitet otočnog deponija bude dostatan do otvaranja Regionalnog centra za gospodarenje otpadom Marišćina 2018. godine.
Paralelno su izgradili sortirnicu i kompostanu. “Morate imati infrastrukturu da taj odvojeno prikupljeni otpad možete obraditi. Ne možete ono što vam korisnici na terenu odvoje odmah negdje plasirati, morate provesti nekakvu dodatnu obradu”, ističe Ivan Jurešić, direktor tvrtke Ponikve eko otok Krk. Oni od 2006. godine prikupljaju otpad s cijelog otoka. Zahvaljujući tome cijeli otok ima jedinstveni komunalni standard.
Prednost Krka u odnosu na druge otoke je i most kojim je povezan s kopnom, što olakšava transport i plasiranje prikupljenog otpada. Odvojeno prikupljeni otpad plasiraju tvrtkama s područja Hrvatske. “Na dobro sortiranom i baliranom kartonu i papiru može se zaraditi, ali da bi netko uzeo plastiku, morate platiti”, kaže Jurešić i dodaje kako ste u najboljem slučaju – na nuli.
Jurešić podržava gradnju energana, ali ističe da u energanu mora dolaziti samo ono što se ne može reciklirati. “Moramo biti svjesni da se neki proizvodi ne mogu reciklirati i energana je najbolje rješenje za takve proizvode”, naglašava.
Ali nije siguran da su energane na otocima dobro rješenje. “Hrvatskoj bi trebale biti dovoljne jedna ili dvije energane. Energana mora imati određeni kapacitet da bude isplativa i mora postojati mogućnost plasmana struje i topline koju proizvodi. Kome bi se na otocima isporučivala energija?”, pita se Jurešić.
Cres i Lošinj
Tvrtka Komunalne usluge Cres Lošinj pokriva otoke Cres i Lošinj, a u sastavu Grada Malog Lošinja je i pet manjih naseljenih otoka: Susak, Ilovik, Unije te Male i Velike Srakane, na kojima je također organizirano prikupljanje otpada.
“Područje koje pokrivamo je logistički specifično i zahtjevno: otok, turizam, velike oscilacije u svim segmentima, na bilo kojem području otoka, velika raspršenost, slaba nastanjenost, stari gradovi i sela s nepristupačnim ulicama, nemogućnost korištenja većih vozila, prekrcavanje… A naši mali otoci su izolirani, u kategoriji su pučinskih otoka i to je veliki problem”, kaže Antonio Viskić, voditelj RJ Komunalne usluge. “Drugi problem je radna snaga. Pogotovo na tim malim otocima teško je naći ljude koji će vam to raditi. Još uvijek imamo nešto ljudi, ali nema novih”, upozorava.
Na Lošinju i Cresu infrastruktura postoji, ali na malim otocima je nema. Sve se temelji na spremnicima, prikupljanju i odvozu. Pristup tim otocima je ograničen. Velike su oscilacije u prikupljanju otpada ljeti i zimi, a nema logističkih mogućnosti da se na brod ukrca veći kamion kako bi se ukrcao otpad koji se tamo prikupi ljeti. “Nedostaje nam jedna ozbiljna teretna linija koja ne mora voziti svaki dan, ali da se može uključiti u priču ovisno o potrebi”, zaključuje Viskić.
Odlagalište na Lošinju zatvoreno je 2021., a na Cresu 2017. godine. Cresko odlagalište je sanirano, a nedavno je s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost potpisan ugovor o sanaciji odlagališta Kalvarija na Lošinju.
Službena pretovarna stanica je u Cresu i vezana je uz regionalni centar za gospodarenje otpadom, no pretovarna je stanica i u Lošinju gdje se skupi i do 70 posto ukupne količine otpada (na razini gradova oko 4.300 tisuća tona godišnje prikupi se u Malom Lošinju, a 1.500-1.600 u Cresu). Miješani komunalni otpad vozi se na pretovar u Cres i onda dalje u Marišćinu. U RCGO Marišćina godišnje predaju oko 6.500 tisuća tona, a više od pola prikupi se u sezoni.
Sve ostalo odvojeno se prikuplja i plaća zbrinjavanje. “S otoka se odvozi sve, ali se mora platiti. Za papir i karton, metal, bijelu tehniku još nešto možeš dobiti, ovo drugo je sve trošak. A s obzirom na to da smo otok, sve je 30-40 posto skuplje. Plastika se balira i trenutačno vozi u Karlovac, u Lugplast. “Sami organiziramo prijevoz. Ukrcaš 120 tona i ostane ti na kraju 200 eura. A u to nije uračunat trošak obrade, baliranja, ukrcaja, iskrcaja, prikupljanja. Ekonomske računice nema”, tumači Viskić.
U planu je gradnja kompostane. Na Lošinju je napravljena sortirnica koja još nije u funkciji – mora se objaviti natječaj za koncesionara.
Dalmatinski otoci
“Na većim dalmatinskim otocima, poput Hvara, Brača i Korčule, postoje pokušaji unaprjeđenja sustava, uključujući postavljanje kontejnera za reciklažu i reciklažnih dvorišta. Ipak, ti napori nisu dovoljni da bi se nosili s izazovima poput sezonalnosti i visokih troškova transporta otpada na kopno”, kaže Ivan Zoković.
Manji naseljeni otoci, osobito u zadarskom i šibenskom arhipelagu, suočavaju se s još većim problemima. Primjerice, na otocima poput Zlarina ili Kaprija infrastruktura je minimalna. “Zlarin je pozitivan primjer zbog inicijativa za smanjenje plastike, ali i dalje nema dovoljno lokalnih kapaciteta za obradu otpada. Na tim manjim otocima često dolazi do stvaranja divljih deponija jer otpad nema gdje biti adekvatno zbrinut”, naglašava Zoković.
Pod Grad Zadar administrativno pripadaju naseljeni otoci Iž, Silba, Molat, Ist, Olib, Rava i Premuda, a prikupljanje otpada na tim otocima u nadležnosti je zadarskog gradskog komunalnog poduzeća Čistoća. Zadarski arhipelag je u nešto boljoj situaciji od Lošinjskog: mali otoci imaju redovne linije koje koriste komunalci.
“Imamo deponij-kontejner za krupni otpad i pres kontejner za mješoviti komunalni otpad. Jednom tjedno dolazi trajekt s vozilima Čistoće koja dovezu prazne kontejnere, a pune pokupe i nose u grad. Imamo i svog radnika na otoku, a Mali Iž ima i mali kamion”, kaže Mladen Lovrin, predsjednik Mjesnog odbora Mali Iž. Na otocima postoji tradicija korištenja biootpada kao gnojiva, ali općenito se otpad slabo razvrstava.
Tvrtka KTD Hober d.o.o. pokriva prikupljanje otpada na području grada Korčule dok četiri ostale otočne općine – Blato, Lumbarda Smokvica i Vela Luka – imaju vlastita komunalna poduzeća.
Prelazak s javnih kontejnera i obračuna po četvornom metru na posude i otpadomjere te evidentiranje broja odvoza bio veliki financijski i tehnološki zahvat, no pozitivni rezultati se vide, kaže direktor Hobera Marko Milat.
“Značajno smo smanjili količinu miješanog komunalnog otpada koji predajemo na odlagalište, u pojedinim mjesecima čak za 20-25 posto. A već samim prelaskom na novi model odvoza i naplate korisnici su se počeli drugačije ponašati prema miješanom komunalnom otpadu: počeli su više kompostirati, na primjer. Podijelili smo oko tristo kućnih kompostera. Nije mnogo, ali nismo ni mi velika općina”, pojašnjava Milat.
Na području susjedne općine Lumbarda nalazi se Zona gospodarenja otpadom Kokojevica u okviru koje je sanitarna aktivna ploha za odlaganje otpada na kojoj ima mjesta za 40 tisuća kubika. Unutar Zone je i reciklažno dvorište.
Antonio Mušić, direktor lokalnog komunalnog društva Mindel, kaže kako su nekada deponirali više od 1.000 tona godišnje, a danas odlažu manje od 600 tona. Količine su se smanjile prelaskom s kontejnera na kantu, a zatim dodatno s prelaskom na više kanti čime se mnogo toga izuzelo iz odlaganja.
Reciklabilni otpad se odvozi s otoka u vlastitom aranžmanu. “Nešto odvozimo u Split, nešto u Karlovac, nešto u Zabok. To je veliki trošak. Najveći problem su cijene preuzimanja reciklabilnog materijala koje su izrazito visoke: za jednu tonu ambalažnog stakla plaćamo 95 eura, za plastiku 260-270 eura, za papir i karton uspijemo prihodovati oko 50 eura po toni, s tim da ga treba dovesti u Split na vlastiti trošak tako da ni to nema ekonomske računice. Tih 50 eura ne može pokriti ni trošak prikupljanja, a kamoli obradu, baliranje, ukrcaj, transport, iskrcaj…”, komentira Mušić.
S istim problemima suočavaju se na Pelješcu i Visu, potvrđuju direktor KTD-a Bilan iz Orebića Tomislav Jurjević i direktor tvrtke Gradina Vis Damir Mumanović koja upravlja otočnim odlagalištem Welington.
“Budući da nam je prijevoz plastike na kopno ekstremno skup, plastiku prešamo i prešanu plastiku slažemo ispred skladišta dok se Fond ne odluči sufinancirati bar jedan dio tog prijevoza. Sad su raspisali natječaj za sufinanciranje prijevoza s otoka na kopno, ali to je subvencija 10- 15 posto, što ne pokriva apsolutno ništa. A nama najbliži oporabitelj koji preuzima plastiku je kod Zadra. Kamion, kad dođe do Splita, ima još 180 kilometara do tamo u jednom pravcu što nije sufinancirano”, razlaže Mumanović.
Otok Vis podijeljen je na gradove Vis i Komižu. Svaki grad ima svoje komunalno poduzeće, ali odlagalište Wellington koriste oba grada.
“Na Pelješcu nema odlagališta i vozimo otpad u Otočac”, kaže Jurjević, direktor KTD-a Bilan iz Orebića. “Troškovi prijevoza i deponiranja su izuzetno veliki. Do svibnja smo vozili otpad u Polaču kraj Benkovca, ali dogodio se požar i više tamo ne možemo. A Otočac bitno poskupljuje priču”, ističe.
Zoković, iz udruge Pokret otoka, ponudio je i neka rješenja kako bi se sustav gospodarenja otpadom na otocima unaprijedio. “Za početak, potrebno je investirati u lokalnu infrastrukturu, poput manjih postrojenja za kompostiranje i reciklažu. To bi smanjilo potrebu za transportom otpada na kopno. Uz to, edukacija lokalnog stanovništva i turista ključna je za uspjeh – ljudi moraju znati kako i zašto odvajati otpad”, pojašnjava.
Također, veliku ulogu može imati poticanje kružnog gospodarstva, ističe Zoković. Primjerice, biootpad se može koristiti za proizvodnju komposta koji bi se zatim mogao koristiti u poljoprivredi ili krajobraznom uređenju. Inovativna digitalna rješenja, poput pametnih sustava za praćenje punjenja spremnika, također bi mogla povećati učinkovitost prikupljanja otpada.
“Budućnost leži u lokalnim rješenjima koja integriraju upravljanje otpadom s energetskim potrebama i kružnim gospodarstvom. Otoci mogu postati predvodnici održivosti ako uspijemo uspostaviti učinkovite, ekološki prihvatljive sustave koji će koristiti i lokalnim zajednicama i okolišu. Za to je, međutim, potrebna snažna politička podrška, dugoročno planiranje i aktivno sudjelovanje svih dionika”, zaključuje Zoković.
Cijeli članak je objavljen u časopisu Tehnoeko br. 114 (06/2024), autor: Tihomir Dokonal / Sva prava pridržana @Tehnoeko