Kada je SpaceX ranije ove godine podnio zahtjev američkoj saveznoj agenciji za regulaciju komunikacija (FCC / Federal Communications Commission) za lansiranje milijun satelita namijenjenih računalnoj obradi, tvrtka je tvrdila da projekt neće imati značajan utjecaj na okoliš. Na web stranici SpaceX-a, Elon Musk iznio je argument za svemirsku AI infrastrukturu jednostavnijim riječima: „U svemiru je uvijek sunčano“, napisao je, tvrdeći da su orbitalni podatkovni centri „očito jedini način za skaliranje“.
No znanstvenici upozoravaju da je klimatska računica mnogo složenija od toga, piše Adele Peters na portalu Fast Company.
Riječ je o malim podatkovnim centrima koji bi teoretski mogli raditi neprekidno koristeći solarnu energiju. Ali kompromisi sežu daleko izvan same potrošnje električne energije. „Društvene i okolišne posljedice mnogo su veće od onoga što trenutno vidimo kod zemaljskih alternativa“, kaže Peter Howson, znanstvenik s Northumbria Universityja koji je nedavno objavio rad o rizicima i izazovima računalne infrastrukture u svemiru.
Prvo, emisije iz svakog lansiranja rakete su ogromne – jedno lansiranje SpaceX Starshipa sagori oko jedne kilotone tekućeg metana i proizvede količinu klimatskog onečišćenja usporedivu s onom koju mali grad proizvede tijekom cijele godine. Crna čađa koju rakete ispuštaju dugo ostaje u gornjim slojevima atmosfere i može uzrokovati znatno veće globalno zagrijavanje nego ista količina onečišćenja na tlu.
„Čađa koja izlazi iz auspuha automobila obično traje nekoliko tjedana u nižim slojevima atmosfere“, razlaže Howson. „Ali čađa koju ispustite u gornje slojeve atmosfere, tamo može ostati godinama“. Emisije vodene pare također djeluju kao snažan staklenički plin.
Oko 2 milijuna litara vode koristi se za zaštitu lansirnih rampi pri svakom lansiranju, a taj proces može isprati toksičnu prašinu i ostatke u lokalne ekosustave. U Texasu su državna Komisija za kvalitetu okoliša i EPA utvrdili da je SpaceX više puta prekršio Zakon o čistoj vodi.
Lansiranja mogu poći po zlu. Godine 2023., kada je prvi testni let Starshipa izgubio kontrolu i bio uništen nakon nekoliko minuta, ostaci su prekrili obližnji Boca Chica State Park, dom ugroženih vrsta, te izazvali požar. Od tada je pet Starshipova eksplodiralo tijekom svojih letova.
Oprema za lansiranje i sateliti koriste toksične kemikalije, uključujući pogonska sredstva na bazi hidrazina za manevriranje, olovni lem i amonijak za toplinsku kontrolu. Nesreće ili „brza neplanirana rastavljanja“ (rapid unscheduled disassembly), kako ih naziva SpaceX, mogu osloboditi opasne tvari – a u nekim slučajevima, umjesto da ostanu u orbiti, ti materijali mogu ponovno ući u atmosferu i potencijalno pasti na ljude na Zemlji.
Jednom kada dospije u svemir, oprema ne bi dugo trajala i ubrzo bi postala elektronički otpad. „Utjecaji ablacije satelita (izgaranja u atmosferi) na okoliš još uvijek ne razumijemo dovoljno dobro“, piše Howson u radu objavljenom u časopisu Energy Research & Social Science. „Međutim, oslobođeni materijali i plinovi vjerojatno pridonose uništavanju ozonskog omotača, dok potencijalno utječu na sposobnost Zemlje da regulira sunčevo zračenje.“
Svemir je već pretrpan satelitima, a njihov broj ubrzano raste dok se tehnološke tvrtke, između ostaloga, utrkuju u širenju svemirskog interneta i privatnih meteoroloških satelita. No vizija tehnoloških kompanija o podatkovnim centrima mogla bi sve to zasjeniti. SpaceX-ova mreža Starlink trenutno ima oko 10.000 satelita. Starcloud, startup koji razvija orbitalne podatkovne centre, u ožujku je prikupio 170 milijuna dolara u Series A rundi. Tvrtka planira mrežu od 88.000 satelita.
SpaceX, kako je već navedeno, želi imati čak milijun orbitalnih podatkovnih centara. Mnoge druge kompanije također rade na sličnoj tehnologiji, uključujući Google, koji želi rasporediti svoj „Project Suncatcher“ u svemiru do 2027. godine i navodno pregovara sa SpaceX-om o novom ugovoru za lansiranje raketa. Blue Origin Jeffa Bezosa i drugi također rade na toj tehnologiji.
S većim brojem satelita u orbiti, uključujući jeftine satelite koji su skloniji kvarovima, sve je vjerojatnije da bi moglo doći do sudara koji bi pokrenuo „Kessler Syndrome“, lančanu reakciju sudara koja stvara golemo polje svemirskog otpada i blokira satelite u određenim regijama.
Svemirski podatkovni centri još su uvijek neprovjerena ideja, s velikim tehničkim izazovima i vjerojatnošću da nikada neće biti ekonomski isplativi. No najave takvih projekata ubrzavaju industriju koja već uzrokuje stvarnu štetu, uključujući društvene posljedice. Indonezijska vlada planira dopustiti SpaceX-u izgradnju svemirske luke na otoku Biak, gdje su deseci autohtonih stanovnika ubijeni nakon prosvjeda protiv projekta. U Teksasu pleme Carrizo-Comecrudo tvrdi da se SpaceX-ov Starbase nalazi na svetom mjestu. U sjevernoj Švedskoj, gdje se nalazi svemirska luka švedske svemirske korporacije, stočari naroda Sámi sada moraju izbjegavati dijelove raketa koji padaju s neba.
Orbitalni podatkovni centri također vjerojatno neće zamijeniti ogromne podatkovne centre na fosilna goriva koji se grade na Zemlji. No Howson tvrdi da kompanije razvijaju orbitalne podatkovne centre zato što moraju odgovoriti na pitanja dioničara o tome kako osigurati energiju potrebnu za održavanje rasta. A možda investitore privlače i radikalne ideje.
„Mislim da to rade samo kako bi održali interes investitora“, kaže. „Jer trošak je deset puta veći kada nešto pošaljete u svemir. Dakle, to nema puno ekonomskog smisla. A sigurno nema ni ekološkog.“
Vizija orbitalnih podatkovnih centara možda djeluje futuristički, ali njezina cijena – ekološka, društvena i ekonomska – mogla bi biti mnogo veća nego što tehnološke kompanije priznaju.
