Inkluzija na tržištu rada: Koliko je Zagreb zaista pristupačan osobama s invaliditetom?

Grad Zagreb posljednjih godina sve jasnije artikulira inkluziju kao konkretan javni interes, osobito kada je riječ o zapošljavanju osoba s invaliditetom.

U tom sustavu važnu ulogu ima Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom – URIHO, kojoj je povjerena zadaća zapošljavanja najvećeg broja osoba s invaliditetom na razini Grada. No, kako ističe ravnateljica URIHO-a Sanja Major, iako pomaci postoje, put od formalnih mjera do stvarne inkluzije još uvijek je daleko od dovršenog.

“Grad Zagreb je prepoznao važnost inkluzije i integracije osoba s invaliditetom na tržište rada pa je upravo njihovo zapošljavanje proglasio uslugom od općeg gospodarskog interesa. U tom kontekstu, URIHO-u je povjerio zadaću da, kao gradska ustanova, zapošljava najveći broj osoba s invaliditetom”, kaže ravnateljica Sanja Major.

Inkluzija i integracija nisu isto

Ističe kako treba napraviti jasnu distinkciju između inkluzije i integracije. “Čini mi se da smo kao društvo još uvijek skloniji pojedince i pojedinke prilagođavati sustavu, a ne graditi sustav prilagođen njima”.

Dodaje kako se bez čvrstog zakonodavnog okvira, koji propisuje i obvezu kvotnog zapošljavanja, te uravnotežene politike između sankcija, kao na primjer viših penala za nezapošljavanje osoba s invaliditetom, i poticaja, poput potpora za plaće i prilagodbu radnih mjesta te poreznih olakšica, ne može se očekivati stabilno i dugoročno zapošljavanje osoba s invaliditetom, a samim time niti inkluzivno društvo.

Major naglašava kako je situacija sa zapošljavanjem osoba s invaliditetom u Zagrebu bolja nego u ostatku Hrvatske.

“Upravo zato osvrnula bih se na cjelokupni sustav njihova zapošljavanja. Naime, iako su subvencije plaća putem ZOSI-ja (op.a. skraćenica za Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u Hrvatskoj), poticaji za samozapošljavanje te mjere aktivne politike zapošljavanja HZZ-a dostupne na razini cijele države, u Zagrebu ih je, zbog veličine tržišta rada i koncentracije institucija i poslodavaca, u pravilu lakše koristiti.

Zagreb ima i najrazvijeniju mrežu udruga i organizacija koje pružaju podršku osobama s invaliditetom – od podrške studentima i studenticama do programa usmjerenih na razvoj kompetencija i zapošljavanje. Time u Zagrebu imaju i veće mogućnosti za uključivanje u rad u odnosu na druge dijelove Hrvatske”, navodi.

Grad Zagreb je prepoznao važnost inkluzije i integracije osoba s invaliditetom na tržište rada pa je upravo njihovo zapošljavanje proglasio uslugom od općeg gospodarskog interesa

Ostvaren napredak, ali još uvijek zaostajemo za EU prosjekom

Ravnateljica URIHO-a kaže kako se, s obzirom na sve okolnosti, osjeća umjereni napredak. Postoji zakonski okvir, pravilnici, a broj zaposlenih osoba s invaliditetom postupno se povećava, osobito u posljednje dvije godine.

“U Hrvatskoj je ta razlika u 2024. dosegla čak 41 posto, dok je europski prosjek između 22 i 24 posto. Napori institucija idu u smjeru da se taj postotak smanji i približi prosjeku EU te bi se za 2025. mogli početi pokazivati pozitivni efekti kroz smanjivanje razlike na 35-36 posto, no pritom valja naglasiti da smanjivanje tog postotka znači i težu održivost sustava”, tumači Major.

“Naime, da bi sustav bio održiv, trebalo bi ići prema povećanju postotka obveznog kvotnog zapošljavanja koji sada iznosi 3 posto u odnosu na ukupan broj zaposlenih. Također bi trebalo postupno povećati naknadu od bruto plaće koja se izdvaja za zapošljavanje osoba s invaliditetom, a sada iznosi 20 posto. Tu nam uzor mogu biti zemlje poput Njemačke, Francuske, Austrije i Slovenije.”

Što koči zapošljavanje osoba s invaliditetom

Prepreke na koje nailaze osobe s invaliditetom pritom su vrlo konkretne i višeslojne. “Predrasude poslodavaca o njihovim radnim mogućnostima u velikoj mjeri utječu na odluke o zapošljavanju. Naime, poslodavci ih često percipiraju kao ‘trošak’ ili manje produktivne radnike i radnice, a prisutan je i nedostatak povjerenja u njihove vještine, unatoč kvalifikacijama”, konstatira.

Druga velika prepreka je nepristupačnost radnog okruženja, iako je tu na razini društva ostvaren napredak. Nažalost, fizička (ne)pristupačnost je i dalje prisutna – nedostaju rampe, dizala, a radna mjesta nisu tehnički prilagođena zbog nekorištenja asistivne tehnologije.

Treći problem Major vidi u obrazovanju. “Obrazovni programi koje završavaju osobe s invaliditetom nisu usklađeni s potrebama na tržištu rada. One se uglavnom obrazuju za programe koji su teško primjenjivi i manje traženi”, naglašava.

Važno je pritom razumjeti da osobe s invaliditetom nisu homogena skupina. “Prema iskustvu naših stručnih radnika i radnica, postoji značajna razlika u iskustvu između različitih vrsta invaliditeta, ali i unutar iste kategorije invaliditeta. Iako se osobe s invaliditetom često promatraju kao jedinstvena skupina, riječ je o heterogenoj populaciji u kojoj se iskustva, potrebe i načini funkcioniranja uvelike razlikuju. Čak i osobe s istom vrstom invaliditeta rijetko imaju jednako iskustvo svakodnevnog života i rada”, istaknula je.

Te razlike izravno utječu na zapošljavanje, osobito kod osoba s višestrukim teškoćama. “Najveće prepreke imaju osobe s višestrukim teškoćama, za koje su razvijeni modeli zapošljavanja u zaštitnim i integrativnim uvjetima, no i unutar te skupine postoje značajne razlike. Osobe koje, uz druge teškoće, imaju izraženija motorička ograničenja često se, unatoč znanju i kompetencijama, ne mogu uključiti u redovne oblike rada jer poslodavci ne mogu osigurati razinu podrške koja uključuje i elemente samozbrinjavanja”. pojašnjava.

Manji dio poslodavaca ipak gleda kompetencije umjesto invaliditeta i koristi mogućnosti i financijska sredstva za prilagodbu radnog mjesta i razvijanje inkluzivne kulture.

Poslodavci skloniji formalnom ispunjavanju obveza

U praksi, većina poslodavaca i dalje ostaje na razini formalnog ispunjavanja obveza. “Većina poslodavaca se, zbog aktualnih propisa, još uvijek radije odlučuje na ispunjavanje obveze kvotnog zapošljavanja kroz plaćanje naknade ili putem zamjenskih kvota u vidu nabave roba/usluga od zaštitnih radionica poput URIHO-a. Manji dio poslodavaca ipak gleda kompetencije umjesto invaliditeta i koristi mogućnosti i financijska sredstva za prilagodbu radnog mjesta i razvijanje inkluzivne kulture. Nažalost, često se događa i da ih poslodavci zapošljavaju samo formalno, bez stvarne prilagodbe radnog mjesta ili radnih zadataka, što dovodi do ranog prestanka radnog odnosa”, upozorava.

Upravo zato, naglašava, ključna je kontinuirana podrška. “Postojeći poticaji možda jesu utjecali na promjenu stava prema njihovu zapošljavanju, no sada bi trebalo otići korak dalje i razvijati kontinuiran sustav podrške kako bi radnici i radnice s invaliditetom postali sastavni i nezamjenjiv dio radnog kolektiva, a ne da ih se svede na ono što bismo karikirano mogli formulirati kao ‘inkluzivni dodatak’. Upravo je kontinuirana podrška nakon zapošljavanja ključna za zadržavanje u svijetu rada”, zaključuje Major.

Razlozi zbog kojih poslodavci odustaju od zapošljavanja uglavnom su isti. “Najčešće se radi o predrasudama o smanjenoj radnoj učinkovitosti i strahu od troškova prilagodbe radnog mjesta. Unatoč promjenama na tržištu rada i deficitu radne snage, poslodavci i dalje nastoje smanjiti ukupne troškove kroz plaće zaposlenika te je iluzorno očekivati da će netko zaposliti osobu s invaliditetom ako nema jak sustav podrške. Poslodavcima je trenutačno lakše plaćati penale jer osjećaju strah zbog niže produktivnosti radnika i radnica s invaliditetom, a u svemu je vidljiv nedostatak znanja o samom sustavu i mogućnostima koje nudi”, kaže.

Izravna suradnje je pravi put

Major rješenje vidi u izravnoj suradnji. “Najveći uspjeh u zapošljavanju postiže se kad poslodavci izravno surađuju s udrugama osoba s invaliditetom i koriste usluge profesionalne rehabilitacije, čime se ruše predrasude i olakšava prilagodba radnog mjesta”, poručuje.

Sektori u kojima ih je najteže zaposliti su svakako građevina i drugi fizički zahtjevni poslovi poput proizvodnje, transporta i logistike.

Hrvatski propisi prepoznaju određene djelatnosti i industrijske grane koje, zbog svoje prirode, nisu prikladne za zapošljavanje osoba s invaliditetom te su izuzete od obveze kvotnog zapošljavanja – poput poslova u oružanim snagama, policiji, vatrogastvu, zaštiti i spašavanju, zaštiti osoba i imovine. U proizvodnji tekstila i odjeće, kože i proizvoda od kože, namještaja te u drvnoj industriji također ne postoji obveza njihova zapošljavanja.

“Paradoksalno, upravo su to djelatnosti u kojima zaštitne i integrativne radionice zapošljavaju najveći broj osoba s invaliditetom – posebice u proizvodnji radno-zaštitne odjeće”, ističe Major.

URIHO – model podržanog zapošljavanja

U tom kontekstu URIHO funkcionira kao model podržanog zapošljavanja. “URIHO je ustanova čija je temeljna misija profesionalna rehabilitacija i zapošljavanje osoba s invaliditetom, pri čemu otprilike 60 posto zaposlenih čine osobe s invaliditetom, od kojih 55 posto nije zapošljivo na otvorenom tržištu rada.

Zapošljavamo osobe s različitim vrstama i stupnjevima invaliditeta, a uključivanje u rad temelji se na prilagodbi radnog okruženja i kontinuiranoj stručnoj podršci. Svi radni procesi, zadaci i tempo rada prilagođavaju se mogućnostima radnika/ca s invaliditetom. Veliku ulogu u tomu imaju naši radnici/e instruktori/ce, koji svakodnevno organiziraju i prate njihov rad te stručni/e radnici/e Sektora za rehabilitaciju koji procjenjuju radno i psihosocijalno funkcioniranje, predlažu prilagodbe i pružaju kontinuiranu podršku.

Podrška uključuje prilagodbu radnog mjesta i radnog procesa, ali i posredovanje u komunikaciji, uvođenje u posao te praćenje funkcioniranja osoba s invaliditetom kroz rad. Time se osigurava i uključivanje u rad, ali i dugoročno zadržavanje zaposlenja. URIHO osigurava i arhitektonsku pristupačnost te koristi interdisciplinarni pristup u radu, čime se stvaraju uvjeti za uključivanje osoba s različitim potrebama, uključujući i one kojima je potrebna viša razina podrške kroz zaštitna radna mjesta. „URIHO ne funkcionira kao običan poslodavac, već kao strukturirano i podržavajuće radno okruženje u kojemu se osobe s invaliditetom mogu razvijati i napredovati”, ističe Major.

Rezultati takvog pristupa vidljivi su i kroz dugogodišnje programe i djelovanje Radnog centra i Virtualne radionice. Osnivanjem centara za profesionalnu rehabilitaciju URIHO se više usredotočuje na podršku u radu i profesionalnu rehabilitaciju svojih radnika i radnica, ali i na projektno djelovanje financirano putem Europskog socijalnog fonda.

Stotine korisnika prošlo kroz rehabilitacijske programe

“Usredotočili smo se na razvoj potencijala i kompetencija osoba s invaliditetom u sektoru ugostiteljstva te je, kroz provedbu tih projekata, značajan broj korisnika stekao radne vještine i iskustvo. Dio njih je zaposlen unutar URIHO-a, dok se dio uključio u rad na otvorenom tržištu rada”, naglašava.

U Radnom centru su se osobe s intelektualnim poteškoćama i osobe s više vrsta oštećenja usavršavale u pomoćnim zanimanjima (krojači/ca, knjigoveža, obućar/ka, galanterist/ica), a u periodu od 2009. do 2019., osposobljeno je 243 korisnika.

U Virtualnoj radionici, u periodu od 2011. do 2019., osposobljeno je 125 korisnika koji su stjecali i usavršavali praktična stručna znanja i vještine u administrativnim, komercijalnim ili računovodstveno-financijskim zanimanjima na razini srednje, više ili visoke stručne spreme. Virtualna radionica je po završetku projekta nastavila s radom, postavši dio redovitih URIHO-vih programa profesionalne rehabilitacije osoba s invaliditetom.

Kroz suradnju s Centrom za profesionalnu rehabilitaciju Zagreb URIHO nudi radnu praksu i osposobljavanje na konkretnom radnom mjestu osobama s invaliditetom koje nisu zaposlene u URIHO-u. Od početka 2024., bilo je 13 takvih korisnika, od kojih su dvije osobe s invaliditetom zaposlene u URIHO-u, dok je za jednog korisnika u planu zapošljavanje po završetku programa.

Individualni pristup

Pristup se temelji na individualizaciji. “Mi ne gledamo na vrstu invaliditeta, već se usredotočujemo na konkretnu osobu – njezine mogućnosti, radne zadatke i radno okruženje. Poanta je svakoj osobi s invaliditetom omogućiti da radi – ono što može i koliko može”, kaže Major.

Stručni radnici i radni instruktori URIHO-a kontinuirano unapređuju svoja znanja kroz edukacije o fenomenologiji invaliditeta i suvremenim pristupima radu, kako bi bili stvarna podrška osobama s invaliditetom u radnim procesima.

Kada je riječ o osobama s neurodivergencijom, URIHO trenutačno nema veći broj radnika i radnica koji bi se mogli opisati na taj način, ali surađuje s Udrugom za autizam, kroz koju se njihovim korisnicima omogućuje uključivanje u radne aktivnosti, primjerice u poslovima pakiranja i slaganja proizvoda s ciljem socijalnog uključivanja i postupnog razvoja radnih navika.

Kao primjer uspješne inkluzije Major izdvaja upravo URIHO: „Kroz prilagodbu radnih zadataka, ali i kroz promjene radnog mjesta, tražimo odgovarajuće mjesto za svaku od njih. Cilj je identificirati barem jednu radnu operaciju koju osoba s invaliditetom može uspješno obavljati. Rezultat takvog pristupa vidljiv je i u kvaliteti proizvoda i usluga koji su prepoznati na tržištu i rado korišteni, čime nastojimo jačati i širu ideju društvene odgovornosti”.

URIHO razvoju inkluzivnog okruženja doprinosi i aktivnom suradnjom s lokalnom zajednicom – udrugama, školama, fakultetima, HZZ-om i centrima za profesionalnu rehabilitaciju.

“Prakticiramo afirmativan pristup invaliditetu koji je usmjeren na prepoznavanje mogućnosti i smanjenje utjecaja teškoća”, poručuje Major.

Pristupačnost kao ključ uključivanja u rad

Na razini grada, pristupačnost – od prijevoza i infrastrukture do javnih usluga – izravno određuje razinu uključenosti osoba s invaliditetom u društvo, pa tako i njihove mogućnosti zapošljavanja.

“Istinska inkluzija podrazumijeva univerzalnu dostupnost svih sadržaja koji čine život u zajednici. Ono što olakšava pristup osobama s invaliditetom, može olakšati život i starijim osobama”, ističe Major.

“Kad govorimo konkretno o osobama s invaliditetom, da biste mogli funkcionirati na onoj temeljnoj razini uključenosti u društvo, potreban vam je pristupačan prijevoz. Razina društvene uključenosti izravno utječe i na radnu uključenost – osobe koje imaju mogućnost kretanja, sudjelovanja u obrazovanju i društvenom životu lakše se uključuju u radne kolektive i zadržavaju zaposlenje”, kaže.

Iako Zagreb u tom smislu prednjači u odnosu na ostatak Hrvatske, ključni sustavi poput željezničkog prijevoza i dalje ostaju nepristupačni, što pokazuje koliko je prostora za napredak.

“Porazna je činjenica da su osobe s invaliditetom, kao i starije osobe te roditelji s dječjim kolicima onemogućene koristiti najjeftiniji i najzeleniji prijevoz – vlak. Naime, zbog potpune nepristupačnosti, može se koristiti samo prvi peron na Glavnom kolodvoru, dok bi željeznica u glavnome gradu trebala biti okosnica javnog prijevoza”, upozorava.

Neprestano raditi na uklanjanju svih barijera

Niskopodni tramvaji i specijalizirani prijevoz kombi vozilima olakšavaju svakodnevnu mobilnost osoba s invaliditetom na posao, kao i djece s teškoćama i mladih s invaliditetom u odgojno-obrazovne ustanove, na liječničke preglede, a povremeno i na slobodne aktivnosti.

Tu su i dvije korisne aplikacije. Jedna je “Pristupačni Zagreb”, koja pruža informacije o pristupačnosti objekata javnog, privatnog i civilnog sektora, i trenutno se ažurira novim podacima i funkcionalnostima. druga je ZET-ova aplikacija s realnim prikazom rasporeda vožnje.

Zapošljavanje osoba s invaliditetom samo je jedan od segmenata njihova uključivanja u društvo, poručuje na kraju razgovora ravnateljica URIHO-a.

“Za istinsku inkluziju potrebno je neprestano raditi na uklanjanju svih barijera, kako fizičkih tako i administrativnih, uvažavati stvarne potrebe osoba s invaliditetom koje proizlaze iz svakodnevnih situacija koje se možda i ne mogu predvidjeti prilikom donošenja određenih propisa te promptno reagirati na uočene nedostatke. I za kraj, jako je važno osvještavati ljude da svatko od nas već sutra može postati osoba s invaliditetom, kada se svijet okrene naglavačke i kada počne suočavanje s barijerama koje donedavno nismo uopće primjećivali”, zaključuje Sanja Major.

Izrada i objava serijala tekstova u sklopu programskog sadržaja Zagreb prijatelj inkluzivnosti sufinanciran je potporom male vrijednosti za 2025. godinu Grada Zagreba #tekst br. 5