Građevinski otpad: Diskrapancija između regulative i prakse

Nije sporno da građevinski otpad ne bi trebao završavati u prirodi i da pravila o zbrinjavanju svih vrsta otpada treba poštivati. No, pitanje je tumače li se Direktive Europske unije u Hrvatskoj prekruto i ponekad u neskladu s realnim potrebama i praksama.
Kod građevinskog otpada postoji niz postupaka i ograničenja propisanih pravilnicima čija je provedba u realnim uvjetima upitna ili znatno otežava (i poskupljuje) posao.

O diskrapancijama između regulative i prakse u gospodarenju građevinskim otpadom za časopis Tehnoeko govorio je Mario Strnad, korporativni pravnik u građevinskoj tvrtki Tegra iz Čakovca.

Kao primjer neusklađenosti propisa s realnim stanjem naveo je problem s plovnim bagerom koji Tegra pokušava riješiti s nadležnim ministarstvom. Prema hrvatskim propisima plovni bager se smatra plovilom kao i svaka druga brodica ili brod s vlastitim pogonom. Zato mora biti upisan u registar brodova i mora imati posadu – mornara koji će njime upravljati. Problem je što osposobljenih mornara za takav posao ima malo, odnosno nema ih slobodnih na tržištu rada, a nem ni tečaja za osposobljavanje mornara ili su vrlo, vrlo rijetki.

“Takvih ograničenja u Sloveniji i Mađarskoj nema, iako su obje u Europskoj uniji kao i Hrvatska, te su obvezne implemenirati i pridržavati se Direktiva. A iz tih zemalja nam stiže direktna konkurencija za posao”, ističe Strnad.

Izazovi u zbrinjavanju građevinskog otpada

Slično je i s građevnim otpadom, posebno s onim koji nastaje iskopom. Tegra je tvrtka koja se bavi niskogradnjom i često radi velike infrastrukturne projekte kod kojih se iskopavaju velike količine materijala, zemlje i kamenja, koji se prema katalogu klasificira kao otpad. A upravo zemlja, kamenje i otpad od jaružanja (otpad klasificiran kao KB 17 05 04) imaju najveći udjel u ukupnoj količini građevnog otpada.

“To nisu zemlja i kamenje s onečišćenih lokacija. No, kada ih iskopate, oni postaju otpad. A propisi se često mijenjaju. Primjer je projekt u Vinici koji smo ugovorili 2018. i počeli smo odmah raditi na njemu prema važećem pravilima. A onda je 2020. na snagu stupio novi Pravilnik koji je propisao neke drugačije procedure i postupke oporabe materijala nasipavanjem. Zakonodavac je tada propisao postupak koji je primjeren kod manjih iskopa, obiteljskih kuća i sličnih zahvata. Ograničio je količinu otpada koji se može iskopati dnevno na 50 tona. To su vam dva puna kamiona. Tom dinamikom mi ne bismo mogli ni približno ispuniti dogovorene rokove dogovorene kod infrastrukturnih projekata poput vodovoda i kanalizacije. Novi Pravilnik donesen je početkom ljeta, a već u rujnu inspektor je protiv nas podnio prijavu”, rekao je Strnad.

Također, tražila se polica osiguranja ili bankarsko jamstvo za iskopanu zemlju. Vrijednost jamstva proporcionalna je količini iskopane zemlje.

“Na tu količinu zemlje jamstvo je iznosilo oko 5 milijuna kuna. To je ogroman iznos koji morate vezati, s obzirom na sva druga jamstva koja morate osigurati kako biste dobili posao. Osim toga, ako nemaš dozvolu za gospodarenje otpadom – a da bi dozvolu dobio moraš ispuniti niz uvjeta, osigurati tehničke i ljudske resurse – moraš biti upisan u Očevidnik oporabitelja otpada i navesti lokaciju radova i zbrinjavanja otpada. Prilikom donošenja Pravilnika zakonodavac nije imao na umu velike projekte, koji se realiziraju na području nekoliko općina ili gradova, ili na velikim dijelovima grada”, tumači Strnad.

“Velike nade polagali smo u promjene Pravilnika iz 2022. Imali smo pozitivne signale, ali prihvaćen je samo dio prijedloga. Dnevna kvota za iskop povećana je s 50 na 1.000 tona, ali jamstva po kubiku su ostala.”

Strnad smatra kako je ta priča o pravilnicima dosta neusklađena na razini države: “Svima nam je to novo – i ministarstvu, i inspektoratu, i sudovima. Problem je i sa zakonskim definicijama. Dosta je nesuglasica među strukom, pravnom i geološkom. Ni inspektori nemaju odgovore. Često samo podnesu prijavu, iako se na sudu pokaže da za to nisu pripremljeni.

Novi pravilnici – novi problemi

Sukus cijele priče je da hrvatski zakonodavac često napiše neke pravilnike na temelju zakona koji nisu usklađeni s praksom, odnosno stvarnim stanjem i uvjetima. Iz toga se rađa puno nesporazuma i gubi se puno državnih resursa”, kaže Strnad.

“Mi se ponekad teško tome možemo prilagoditi, pa nas inspektori love u ‘raskoraku’. No, mislim da te naše pogreške proizlaze upravo iz neusklađenosti sa stvarnim okruženjem. Država bi morala malo popustiti i ne nametati tako krute obveze. Ne bi nas trebalo izjednačavati s proizvodnom industrijom jer mi nismo proizvođači. Doduše, proizvodimo asfalt, ali njega redovito zbrinjavamo”, poručuje.

A do tada građevinari se snalaze: “Vodimo prateće listove za otpad kako bismo mogli dokazati kamo smo ga odvezli i što se s tim zbivalo”, zaključuje Mario Strnad iz Tegre.

Cijeli članak je objavljen u časopisu Tehnoeko br. 112 (04/2024), autor: Tihomir Dokonal / Sva prava pridržana @Tehnoeko