„Žena je na selu uvijek bila gazda, u svakoj kući”, kaže Rozalinda Banič s otoka Pašmana.
„Žena je ta koja drži tri kantuna kuće i vodi brigu o svemu. To se negdje vidi više, negdje manje, ali tako je uvik bilo. No ovo su sredine gdje su sinovi ‘bogovi’ i gazde. Ja sam u prednosti jer nemam brata – moj otac ima tri kćeri, a ja sam najstarija. Zato sam ja gazda”, tumači s osmijehom.
A biti gazda obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva na otoku znači brinuti o kući, zemlji, stoci, prodaji, gostima i obitelji, biti svakog jutra na pijaci u Tkonu, poslije toga čistiti apartmane i baviti se preradom onoga što se nije prodalo, jer sve treba iskoristiti da ne propadne.
„Ja sam voditeljica OPG-a, ali da nije muža, sina i mojih roditelja ne bih ništa napravila. Morala bih uzeti radnike. Ovako radimo svi skupa. Ja sam samo nositelj OPG-a. Bavimo se i ribarstvom, pa sam neko vrijeme bila i ribar jer nitko drugi to nije mogao biti. Sada je to preuzeo sin.”
Od ribarstva do pomidora: na otoku se mora raditi sve pomalo
Rozalinda vodi OPG Lanđin u mjestu Kraj na otoku Pašmanu. Kaže da njihov biznis obuhvaća od igle do lokomotive: imaju poljoprivredu, ovčarstvo, ribarstvo i turizam.
„Na otoku se ne može živjeti samo od poljoprivrede. Ako se nećete baviti svim i svačim, nećete preživjeti godinu. Tako smo i krenuli u poljoprivredu. Isprva smo se bavili ribarstvom. To je kod nas zimska djelatnost. Ljeti ne smiš mreže kalivati i nemaš što loviti. Jednostruka mriža je za lokardu šaruna, to je sitna riba i od toga nema neke zarade. I na srdeli je zarada mala. Zato smo se proširili na poljoprivredu, odnosno prodaju voća i povrća.”
„Imamo svega, ali ljeti su nam pomidori glavna djelatnost. Imamo pet tisuća sadnica pomidora”, dodaje.
Ljeti je otok pun ljudi i proda se manje-više sve što se ima. No, zimi je priča malo drugačija.
„Što se liti proda, proda se. I onda čekaj dok dođe drugo lito. Zimi ovdje nemaš kome prodati. Turista nema, a domaći svi imaju sami za sebe.”
Tko se zimi hoće baviti poljoprivredom na otoku, mora voziti robu na kopno i tamo prodavati.
„A tamo ima toliko toga da si ti sitna riba u velikom moru. Tako da i mi zimi radimo samo za sebe”, objašnjava Rozalinda.
Prodaja na pijacama, sajmovima i na kućnom pragu
Robu prodaju uglavnom na pijacama u Tkonu i Ždrelcu.
Ove godine Baka je bila u Ždrelcu, a u Tkonu su se mijenjali Rozalinda, sin Benjamin i jedan pomoćni radnik.
„Ne stigneš sve, i čistiti apartmane i biti na pijaci i sve ostalo. A Benjamin ima 25 godina i izašao bi navečer van ponekad. Ja bih na pijaci bila do 10, a onda bi me Benjamin zamijenio do 12.30.
Rozalinda bi nakon toga otišla kući raditi „sve ostalo”, uključujući čišćenje i pripremu proizvoda za preradu.
„Nesukladne proizvode, one što nisu za izravnu prodaju, treba preraditi. Nema bacanja. Tako da ćemo sada kuhati rakiju od nesukladnog voća, paradajz sos, džemove i ostalo. Sve treba iskoristiti.”
Muž Ivan zadužen je za branje pomidora i doma je ako netko naiđe, a Djed brine o ovcama od jutra do večeri. U međuvremenu netko mora skuhati i ručak. A kada su apartmani puni, na ručku ima i tridesetak ljudi.
„Muž je u mirovini, većinu vremena je doma, pa on kuha. Spremi ručak.”
Benjamin je također zadužen za branje matara na Kornatima, koji onda Baka priprema.
„Svatko ima neki svoj raspored i zadatak. Sam čovik ne može ništa. Ovako svatko malo povuče pa se nešto napravi”, kaže Rozalinda.
Rozalindini roditelji imaju svoju mirovinu: tata je radio za Jadroliniju, mama u Tvornici mreža Biograd. Muž je također radio za Jadroliniju i ima mirovinu.
„I tako se da živjeti. Benjamin i ja moramo plaće zaraditi.”
Važan kanal prodaje su otočni sajmovi: četvrtkom Tkon, petkom Ugljan, subotom Kukljica ili Kali, ponekad dopadne i Preko.
Sajmovi otočnih proizvoda održavaju se povremeno i u Zagrebu, ali Rozalinda kaže kako joj „Zagreb nije usput”.
„Nisam nikada bila u Zagrebu na sajmu. Moraš dovesti robu, moraš imati smještaj, moraš biti tamo da prodaješ, a istovremeno netko mora ostati doma. Ne možeš ostaviti sve i otići deset dana u Zagreb.”
Posla je puno. I zimi kada se peče rakija, beru masline, a treba i očistiti šumu, osloboditi planiku…
„Ne mogu ja u ovom životu napraviti sve kako sam zamislila”, kaže.
Dodaje kako nikad ne bi napustila Pašman. Pokušala je svojedobno sa suprugom živjeti u Zagrebu – izdržali su 15 dana i vratili se.
„Ovdje imam lipotu, mir, tišinu, pogotovo kada odu turistu. Lipo je i s njima, ali brzo dosadi”, dodaje uz smiješak.
Rozalinda se s puno entuzijazma, kao i mnoge druge OPG-ovke s otoka, uključila u inicijativu Hrvatski otočni proizvod.
„Bila je to lijepa priča, šteta što je zamrla. Nema interesa, razvodnilo se. Moraš podnijeti zahtjev, napraviti analizu i oni ti daju nagradu. Baš ništa ti ne daju zauzvrat, samo oznaku. Što imaš od toga? Sve sam moraš platiti, oznaku možeš držati pet godina, ali od nje nemaš puno koristi. Krenulo nas je puno u to. Ali većina onih koji imaju kreme se povukla jer su analize bile preskupe.”
Što se tiče natječaja i potpora, Rozalinda nije sretna zbog digitalizacije.
„Sve se digitalizira i moraš biti računalno jako dobro obrazovan da bi sve popunio kako treba. Ako si nešto falio, nećeš dobiti ništa. Ja sam dobila od Zadarske županije dva puta potporu za ekološku poljoprivredu. S prijavom mi je pomogla susjeda koja je kompjuterski obrazovana. Da nije nje, ne bih dobila ništa. Ja to ne znam napisati ni ispuniti.”
Županija financira ekološku proizvodnju. Rozalinda se njome bavi petnaestak godina. Svakih nekoliko godina mora se ponovo prijaviti da bi dobila certifikat. No danas je pomalo umorna od toga.
„Za poljoprivredu danas moraš biti kompjuterski obrazovan. Ako nisi, onda si izgubio sve na svitu. Nema više papira, sve je preko interneta, e-maila. Ja nisam za to. Ja sam starija generacija i više volim papir: ‘Dobar dan, izvolite’ i takav pristup. Vrime me gazi.
Srećom, ribarstvo je preuzeo sin i njemu to ide. Ja i dalje vodim brigu o knjigovodstvu. Ali nisam za to i ne znam dokle će sve to trajati. Planiram većinu toga pozatvarati i otići kulturno u mirovinu. Raditi koliko mogu. Obrađujemo puno tuđe i svoje zemlje. Ne stignemo to napraviti jer nas je malo. Muž i ja nismo više mladi, tata brine o ovcama. Sve to treba održavati. Radit ću samo ono što volim, da se ne moram bakćati sa svime”, najavljuje Rozalinda.
U ekološkoj proizvodnji mora biti pet godina i aktualni ciklus trebao bi završiti 2027.
„Kada završi, izlazim iz svega. Neću više nikakve potpore, ništa. Ako si u ekološkoj proizvodnji, moraš raditi na zemlji čitavu godinu, imao koristi od toga ili nemao. To za mene postaje komplicirano. Nećemo više obrađivati tuđu zemlju. Samo svoju. Ostat će samo moje masline i moj vrt.”
Zadovoljna je da je sin preuzeo ribarstvo, ali za poljoprivredu još nije zainteresiran.
Mladi imaju bolje uvjete da dobiju poticaje
„Vjerujem da ima još vremena da se odluči i za poljoprivredu. Da prepozna u tome neku svoju ekonomsku računicu. Jer to su mlade generacije, one rade samo ako imaju koristi, ako nemaju neće raditi.
Sin mi kaže ‘Ti radiš samo da radiš’. Kad volim raditi. A on, ako nema ekonomsku računicu, neće raditi. Tako on razmišlja. Ja računam da će sazreti pa da će se to promijeniti. Ako bude imao volje, ja ću mu vrlo rado prepisati OPG i staviti ga za nositelja da preuzme biznis.
Mislim da mladi imaju bolje uvjete da dobiju više poticaja. Ali mora se raditi. Ništa ne ide ako ne radiš”, razmišlja Rozalinda.
Poljoprivreda je nekada bila glavna djelatnost na otoku, prisjeća se Rozalinda. Kada je bila mlada, sadili su se krumpiri i šleperi krumpira su odlazili s otoka. Danas je obrnuto, turizam je glavni, a poljoprivreda je sporedna.
„Ovdje više nitko ne sadi krumpir jer se to ne isplati. Lakše je kupiti u trgovini.
Ja nisam za to. Uvijek nastojim sama proizvesti što mogu, da što više toga proizvedem, jer onda znam što jedem. Ako kupim u trgovini, ne znam što jedem.”
Malo ljudi se danas bavi poljoprivredom, zaključuje. Na otoku gotovo više nema ni vinograda. „Jedini smo službeno zabilježeni vinograd na Pašmanu.”
„Staro je stanovništvo, mladi se time neće baviti. Svi idu raditi u Zadar, u firme. Mladi bi pokrenuli posao na računalu, ali motiku u ruke uzeti neće. Moj sin će sve napraviti, ali da to voli, ne voli. Mladi nisu zainteresirani za poljoprivredu. Da je moguće proizvesti nešto na kompjutoru, oni bi to radili. Ali na kompjutoru ne možete proizvesti pomidor ni papriku, nego ih morate posaditi, sjeme posijati pa rasaditi pa uzgojiti i tek onda brati. Mi počnemo u prvom mjesecu i tek u šestom vidimo prve rezultate svog rada. I onda kažu da su pomidor i paprika skupi.”
Rozalindin pogled u budućnost poljoprivrede na Pašmanu nije svijetao.
„Kad ovi starci što imaju OPG-ove pomru, sve će zamrijeti. Mladi se time neće baviti. Ja ne znam niti jednu mladu osobu na otoku da je nositelj OPG-a. Jednom momku je umro otac pa je preuzeo OPG, ali on radi u firmi jer se ne vidi u poljoprivredi.
U OPG moraš kopati, posaditi, pokositi. Domet mladih danas je da pomognu
masline pobrati, a ni to ne rade svi. Srednja generacija radi, ali mladi ništa. Rekla bih da smo zadnja generacija koja se bavi poljoprivredom. Ne vidim neke poljoprivrede i OPG-a u budućnosti. Trebalo bi se desiti nešto radikalno, nešto što bi nas prisililo da se vratimo na ono kako je nekada bilo. Danas je jednostavnije prodati zemlju pa živjeti od iznajmljivanja apartmana. Ali ne znam ni koliko će turizam funkcionirati ovakav kakav je danas. Nema više autohtonog. Sve se prominilo.”
No nije samo poljoprivreda na otoku u problemima. Uskoro se zatvara i brodogradilište jer nema radnika, a kamenolom je zatvoren zbog ekoloških razloga.
„Od poljoprivrede se u kombinaciji s nekim drugim djelatnostima na otoku može živjeti, ali moraš puno raditi. I sam ne možeš ništa. Da nismo svi zajedno kao obitelj, ne bi ništa bilo od toga”, zaključuje Rozalinda Banić.
Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom Žene – Ruralna snaga Hrvatske sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije. #tekst br. 3
