“To je Oscar među nama obrtnicima, majstorima zanatlijama”, ushićeno nam tako, ali opravdano, kazuje Tomislav Ivandija, vlasnik obrta Autocentar Ivandija, koji je u Osijeku postao sinonim za automehaničara, kada ga pitamo što mu znači priznanje Zlatne ruke koje mu je dodijelila Hrvatska obrtnička komora.
Pa iako ima 44 godine radnog staža i 64 godine života, Ivandiju vrijeme nimalo nije pregazilo. Svakog dana uči, prilagođava se trendovima u automobilskoj industriji, a u ovih gotovo pola stoljeća njegov posao nije ni približno isti danas kao na početku.
“Još kao dijete bio sam okružen različitim alatom, jer mi je otac bio bravar. Kao i svakog mladića zanimali su me automobili pa sam završio četverogodišnju školu u Osijeku, Elektrometalski školski centar, smjer automehanika. Odmah sam dobio posao u osječkoj firmi Autoreparatura. Vlastiti obrt otvorio sam 1992. godine, u vrlo teškim vremenima. Najgore od rata u Slavoniji je prošlo, a ja sam krenuo u neizvjesnost”, prisjeća se Ivandija.
Od “fiće” do modernih automobila
Kada je počeo raditi uglavnom je popravljao “fiće”, “zastave” i svoje omiljene Volkswagen “bube”.
Upravo je “buba” bila i njegov prvi automobil, otkriva nam. “Mehanika tih automobila potpuno je neusporediva s elektronikom današnjih. Industrija proizvodi sve složenije automobile, za koje je nužno i napredno znanje računala, no ja sam to predosjećao još kad sam upisivao školu. Znao sam da će auto-industrija procvjetati, što se najbolje vidi po tome da je danas život bez automobila, u najvećem dijelu Hrvatske, potpuno nemoguć. Meni se nije teško prilagoditi jer me još uvijek, baš kao kad sam bio mladić, zanimaju automobili pa se volim educirati, pratiti trendove i savladavati nove vještine”, govori Tomislav.
Nekada je imao i više zaposlenika, a trenutačno ih je četiri. Odgojio je i generacije “šegrta” odnosno praktikanata. Brojni su vrsni majstori, kaže, otišli u zapadne zemlje pa je i dobre automehaničare teško pronaći.
“Ipak se mnogi i vraćaju. Tamo se radi mnogo više i teže. Primanja možda jesu veća, ali su veći i troškovi, a kvaliteta života manja je nego u Hrvatskoj. Često im znam reći da bi u Hrvatskoj, da rade toliko kao što rade na Zapadu, mogli imati i veći standard, a živjeti u svojoj domovini”, pojašnjava.
Neadekvatni obrazovni sustav
Vraćamo se tu na nama omiljenu temu kada su obrti i zanati u pitanju, a to je hiperinflacija gimnazijalaca i fakultetski obrazovane mladeži koja ima diplomu, ali će posao u struci vrlo teško pronaći ili će on biti slabije plaćen od keramičara, automehaničara ili kakvog drugog obrtnika. Ivandija je uvjeren da je za sve prilično kriv i neadekvatan obrazovni sustav.
“Djeca danas napuštaju osnovnu školu s četrnaest-petnaest godina. Tada još nemaš pojma što želiš u životu, dok brojne zapadne zemlje odavno imaju desetogodišnji sustav poslovnog obrazovanja. Sa 17 godina si ipak malo zreliji. Svi žele u visoke škole pa majstora kronično fali. No, to je dovelo i do još jedne pozitivne situacije. Nekada je dobar majstor bio cijenjen i dobro plaćen, onda su nas neko vrijeme postupno obezvrjeđivali, a sada se rad opet cijeni”, uvjeren je Ivandija.
Svakog dana se mora učiti, prilagođavati trendovima u automobilskoj industriji.
“Porez na rad”
Kaže kako je mladim obrtnicima najteže započeti vlastiti posao. Tu vidi prostor za intervenciju države.
“Današnji porez kojeg znamo kao PDV u Hrvatskoj je uveden kao ratni porez, iznosio je 10 posto. Sada je porez na rad, kako ga zovemo mi obrtnici, taj famozni PDV koji je 25 posto i to je za obrtnike previše, pogotovo kada se zbroje i brojni drugi nameti koje plaćamo”, kaže nam ovaj vrsni majstor koji ima sreću da je i djeci usadio ljubav prema obrtništvu.
Tako je 37-godišnji sin Vedran također automehaničar koji radi u njegovom obrtu, a 22-godišnja kćer Ana frizerka je koja trenutačno radi u jednom hotelu u Nizozemskoj.
“Nije otišla tamo jer ovdje ne bi pristojno zarađivala nego kako bi vidjela kako se i što radi na Zapadu. No, želi se vratiti u Hrvatskoj i pokrenuti vlastiti posao. Sin već pomalo preuzima radnju. On je, kao i ja, od malena okružen alatom i još se kao dijete stalno muvao po radionici te ga jako zanimaju automobili. Mene pomalo sustižu godine, uskoro ću ispuniti uvjete za mirovinu, ali neću mirovati. Dok god budem mogao pomagat ću sinu i obrtu.
Svatko tko ima dijete zna da je roditeljska dužnost učiti svoje dijete cijelog života. Meni je drago da su moja djeca prepoznala rad kao vrijednost. To što imamo red mušterija dokazuje nam da radimo fer, korektno i pošteno, što je naša glavna zadaća i bez čega nema dobrog obrtnika”, zaključuje vlasnik osječkog Autocentra Tomislav Ivandija.
#ZlatneRukeTradicije br. 3
Foto: Autocentar Ivandija
Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom Zlatne ruke tradicije sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencija za elektroničke medije.
