U istom prostoru u današnjoj Ozaljskoj ulici u Zagrebu već 75 godina se obavlja urarska djelatnost. Vladimir Pećanić jedan je od posljednjih aktivnih zagrebačkih urara koji je s o ocem počeo raditi 1995. Iako je završio za inženjera elektrotehnike, 2000. godine polagao je ispit za majstora urara.
I odmah spremno otkriva kako je razlika između urara i majstora urara s licencijom, to što majstor urar može imati naučnike i učenike na praksi. Za majstora je potrebno završiti dvogodišnje školovanje koje provodi Hrvatska obrtnička komora i kojim se dobiva licencija koju treba obnavljati svake četiri godine, tumači majstor Vladimir. Dodaje kako je kod školovanja za majstora urara manje stručnih predmeta, a naglasak je na pedagoškom pristupu.
Kad mu je otac prije desetak godina odlazio u mirovinu, Vladimir je pozvao sve naučnike koji su kod njegova oca izučili zanat i otvorili svoje obrte. Došlo ih je 24.
“Iz ovog lokala izašlo je 24 ljudi koji su izučili zanat i otvorili svoj obrt! E, to je uspjeh! Nije uspjeh kad imate naučnika koji završi srednju školu i onda se zaposli u nekom trećem zanimanju, nego kada netko završi znat i nastavi raditi”, ističe.
Uspjeh je kad netko završi zanat i nastavi raditi
“Ja nisam imao toliko naučnika: počeo sam raditi 1995. kada s bila teška vremena, a u posljednje četiri godine niti jedan đak nije upisao školu za urare”, prisjeća se.
Vladimir smatra da razlog leži u činjenici da se nekada poticao i cijenio rad, a danas se rad niti cijeni, niti potiče.
“Kad kažem potiče, mislim i na razini obitelji, i na razini škole, države, Vlade i parlamenta. Prije je bilo sasvim jasno da nekome tko želi pokrenuti samostalni obrt treba početni kapital za strojeve, alate, za materijal… Postojali su posebni fondovi iz kojih ste mogli dobiti sredstva kako biste počeli raditi. Osim toga, mogli ste dobiti u zakup poslovni prostor. Danas gradovi, općine i država objavljuju natječaje za poslovni prostor na komercijalnim načelima. To su otvoreni natječaji na kojima deficitarne, nisko akumulativne djelatnosti (što znači da morate raditi niz godina kako biste isplatili ulaganje, op. red), nemaju šanse u konkurenciji ugostitelja, salona za zabava, pekara i sličnih poslova koji donose brzi povrat”, navodi Pećanić.
Grad Zagreb formalno ima natječaje za tradicijske i deficitarne obrte, ali ti natječaji u konačnici ne proizvode učinak koji bi trebali, a to je da bude više tradicijskih i deficitarnih obrta, ističe Vladimir.
U Zagrebu pet aktivnih urara
“Kad sam počeo raditi, u Zagrebu je bilo 40 urara. Samo u nekadašnjoj Končarevoj (Tratinska i Ozaljska, op.red) bilo ih je pet. A danas nas ima pet u cijelom gradu. Da, u Zagrebu je situacija loša, ali u Hrvatskoj je uglavnom katastrofalna”, ocjenjuje naš sugovornik.
Pojašnjava da u svojoj radnji na Trešnjevci imaju veliki broj mušterija iz Dubrovnika, s Korčule, Visa, Hvara, Brača, Lošinja… “Ne znam ima li u Vukovaru urara, u Vinkovcima je bio jedan, zatvoren je. U Bjelovaru je radio jedan koji je kod nas izučio zanat, zatvorio je. U Samoboru radi kolega koji ima više od 70 godina i pitanje je dana kada će zatvoriti, u Jaski rade dvojica, u Gorici jedan… Split je donedavno imao troje urara, ostao je samo jedan.”
I oni su prolazili kroz teške situacije. Jedan od najtežih je, kaže, bila pandemija koronavirusa, kada je u jednom razdoblju rad potpuno zabranjen.
Većina zagrebačkih urara otišla je u mirovinu i u njihovim prostorima danas su neke druge djelatnosti. A od petorice aktivnih, jedan do dva bi mogli imati nasljednike.
“Uskoro bismo i zbog popravka satova mogli odlaziti u inozemstvo, kao što smo nekada odlazili u shopping. No, to nije samo naša krivnja, za to su zaslužni i veliki proizvođači satova koji okrupnjavaju svoje servise zbog financijske dobiti i čuvanja poslovnih i tehnoloških tajni koje više ne žele dijeliti”, ocjenjuje Vladimir.
“Djeca danas jako dobro znaju što se isplati raditi, a što ne. Druga stvar je da znanje sve brže stari, tehnologija se vrlo brzo mijenja, od mehaničkih i elektroničkih satova do današnjih pametnih satova, i morate se stalno obrazovati kako biste bili u toku. Dodatno, imamo i iseljavanje majstora. Znam 15-ak ljudi koji su otišli i uspješno rade u Njemačkoj, Austriji, Italiji…”
U posljednje četiri godine niti jedan đak nije upisao školu za urare
Znanje se sve manje prenosi
S obzirom na situaciju s urarima u Hrvatskoj, paradoksalno zvuči da globalna industrija satova nikada nije bolje stajala nego što stoji danas. Rast prihoda koji bilježe veliki proizvođači satova, poput Rolexa, nadmašuju prihode proizvođača automobila, elektronike, pa čak i mobitela. Potražnja za satovima raste.
“Da, satovi su iz funkcionalne stvari za pokazivanje vremena prerasli u fashion accessories. Nosite ge kako bi nadopunio vašu odjeću, a ne zato što vam je potreban sat da biste pratili vrijeme. Satova koji nam pokazuju vrijeme danas ima posvuda, na perilicama rublja, pećnicama, mobitelima… Satovi nikad nisu bili tako rasprostranjeni kao što su danas”, obrazlaže zagrebački urar Vladimir Pećanić.
Prisjeća se da je nekad postojalo “pravilo” da si čovjek od prve plaće kupi sat. “Cijena jeftinijeg sata bila je otprilike jednaka mjesečnoj plaći novozaposlenog radnika, za one kvalitetnije bile su potrebne dvije ili tri plaće. Danas za prosječnu plaću možete kupiti vrlo kvalitetan sat. Promijenili su se omjeri i masovna proizvodnja kakvu danas imamo je nedostižna”, pojašnjava.
Kod urara se danas uglavnom odlazi zbog izmjene baterija, remena i sličnih usluga. Naravno, ima i onih koji žele popraviti neki stariji ručni ili zidni sat koji im je uspomena ili ima neku drugu vrijednost.
“Kad je nešto staro pedesetak godina, onda se to zove restauracija. I tu ima puno problema – od potrošenosti materijala, potrebnih radnih sati za popravak… Nije problem što je urara sve manje, problem je što je sve manje prijenosa znanja sa starije generacije na mlađu. To je problem u svim tradicionalnim obrtničkim djelatnostima. Nemate kome prenijeti znanje”, naglašava.
Uz kutiju starih satova koji, na žalost, nikad neće dočekati restauraciju, da bi ilustrirao promjenu tehnologija, majstor Vladimir nam pokazuje i kutije sa staklima za stare ručne i džepne satove.
“Ova kutija nekada je predstavljala vrijednost jednog dobrog polovnog auta, a danas je otpad. Netko je morao uložiti u ta stakla. Morate cijelo vrijeme ulagati u dijelove, u strojeve, u znanje, a tehnologije prolaze. Danas tehnološki najmoderniji pametni sat za dvije godine će biti starudija”, upozorio je.
Ljubav prema poslu
Vladimir Pećanić ističe kako ljude treba poticati da se odvaže pokrenuti tradicijski obrt. “Većina urara koji danas rade naslijedili su posao, ali bez obzira na to jedno im je zajedničko: takav posao ne možete raditi ako ga ne volite. To je najosnovnije. Ako nemaš ljubav prema poslu, uvijek gledaš kako ćeš otići negdje drugdje. A ako voliš svoj posao, nastojat ćeš raditi što je više i kvalitetnije moguće, trudit ćeš se opstati”, jednostavno objašnjava Pećanić.
Hrvatska obrtnička komora i Udruženje obrtnika pomažu koliko mogu, a mogu onoliko koliko im je dozvoljeno u okviru zakona prema kojima djeluju, a to je jedino savjetodavno.
Pećanić je jedini sudski vještak za urarstvo u Hrvatskoj. “To je prvenstveno čast zato što se licenca mora obnavljati svake četiri godine, mora vas imenovati predsjednik suda, morate se pokazati kao dobri kvalitetni i pošteni”, ističe.
Pristupačnost usluga
A to što je jedini vještak nije pitanje smo volje i zainteresiranosti drugih. Da biste bili vještak, morate imati i akademsko obrazovanje. “A učenici koji završe bilo koji obrt jako teško nastavljaju školovanje. Nema protočnosti. Obrazovanje je tako postavljeno da ako se neko odluči za obrtničko zanimanje, praktično mu je onemogućeno akademsko obrazovanje”, obrazlaže.
“Kada nešto treba promijeniti, svi se žale da to košta. Ali moglo bi se napraviti puno stvari koje ne koštaju gotovo ništa”, dodaje. “Zašto, na primjer, diplomirani inženjer strojarstva ili elektrotehnike po našim propisima ne može biti urar? Mora završiti školu za urara. Promjena kojom bi se to omogućilo je nešto što ne košta puno”, predlaže Pećanić.
Još jedan problem s kojim se obrtnici sve češće suočavaju je pristupačnost njihovih usluga. Zahvaljujući administrativnim zabranama i komercijalnim natječajima za poslovne prostore centrom grada zavladali su ugostitelji i kafići. Trebalo bi, smatra, organizirati zone za obrtnike, gdje bi stranke mogle doći i obaviti ono što trebaju.
“Treba se mijenjati, onaj tko se ne mijenja s vremenom loše prolazi. No, uskoro ćete trebati uslugu, a nećete je moći ostvariti u gradu Zagrebu. To će se desiti vrlo brzo. Ne govorim samo o urarima, u nekim djelatnostima poput popravka muzičkih instrumenata je već tako”, prognozira.
A kada govorimo o satovima i urarima, uvijek govorimo o mjerenju vremena. “Otkako je svijeta i vijeka, vrijeme se mjeri i mjerit će se uvijek. Bez obzira radi li se o ispaljivanju rakete na Mars, trajanju replika u Saboru ili trajanju nogometne utakmice. Da ne govorimo o elektroničkim uređajima i računalima koja su vezana uz mjerenje vremena”, zaključuje Vladimir Pećanić, jedan od posljednjih zagrebačkih urarskih majstora.
#ZlatneRukeTradicije br. 4
Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom Zlatne ruke tradicije sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencija za elektroničke medije.
