Malo što bolje opisuje generacijske razlike od činjenice da svaka generacija ima istu zamjerku na onu koja dolazi poslije nje: „Današnja djeca ne žele raditi. Žele sve, ali se ne trude dovoljno kako bi to ostvarili. Smatraju da nagradu zaslužuju već samom sudjelovanjem”.

Svi smo na razne načine čuli neku interpretaciju takvih prozivki. Vjerojatno smo i sami u nekom trenutku izrekli neku svoju verziju stavova koji dijele generacije. Međutim, ako svaka generacija govori isto o sljedećoj, koliko su te kritike opravdane? Možda problem nije u radnoj etici današnje „djece“, nego ona primjećuju nešto što mi „odrasli“ još nismo spremni prihvatiti.

Možda je riječ o spoznaji da odanost jednom poslodavcu tijekom cijele karijere nije nužno najbolji izbor – promjeni perspektive koja je razlikovala generaciju boomera i generaciju X. Ili da poslovni život treba biti u ravnoteži sa životom izvan posla, što je bila promjena stava koju su milenijalci prihvatili u odnosu na generaciju X. Istina je da su milenijalci bili u pravu, baš kao što su i pripadnici generacije X bili u pravu u odnosu na prethodnu generaciju. A danas mladi – generacija Z – vjerojatno primjećuju nešto što mi stariji još uvijek ne možemo u potpunosti shvatiti.

Možda nam uvriježeni model neprestane utrke za uspjehom i žrtvovanja privatnog života, na kojem je većina nas izgradila svoje karijere, nije donio toliko koristi koliko smo vjerovali.

Vjerojatno vam se u glavi roji niz protuargumenata na tu tvrdnju, ali postoje uvjerljivi argumenti u korist naših kolega iz generacije Z, upozorava Marcus Collins, profesor marketinga na Poslovnoj školi Ross (Ross School of Business, University of Michigan), u svojoj kolumni na portalu Fast Company.

„Nemojte vjerovati meni – poslušajte nekoga tko se popeo na sam profesionalni vrh i otkrio da pogled odande nije ni približno tako impresivan kao što su mu obećavali. A ta osoba je Blake Mycoskie”, piše Collins.
Mycoskie je izgradio TOMS, najbrže rastuću tvrtku za proizvodnju obuće na svijetu. Bio je zaštitno lice svjesnog kapitalizma, krasio naslovnicu časopisa Inc., napisao bestseler i držao uvodna predavanja na gotovo svim prestižnim poslovnim konferencijama koje postoje. Ima životopis na koji studenti MBA programa pokazuju kada kažu: „To je ono što želim postići“.

Ipak, prema vlastitom priznanju, veći dio tih godina proveo je u depresiji koju nije mogao ni imenovati naglas. Njegov život promatran izvana bio je upravo ono što su poslovni novinari diljem zemlje nazivali snom, ali njegov uspon prema korporativnoj slavi i bogatstvu u stvarnosti je bio nešto sasvim drugo.

Mycoskie je bio gost u najnovijoj epizodi podcasta From the Culture. Podcast istražuje unutarnje mehanizme organizacijske kulture koji omogućuju tvrtkama da napreduju, timovima da pobjeđuju, a brendovima da uspijevaju.
U podcastu je govorio o tome što je naučio iz svog pogleda s vrha svijeta i što svi mi možemo naučiti dok težimo vlastitom korporativnom „procvatu“.

„Postojala je ogromna razlika između onoga što su mi svi govorili da bih se trebao osjećati i onoga kako sam se doista osjećao iznutra. Bilo me sram jer sam imao osjećaj da se nemam pravo osjećati tako“, rekao je Mycoskie.

Zato o tome nije govorio. Patio u tišini, do te mjere da je razmišljao o samoozljeđivanju. A kako se jaz između javne slike o njegovu uspjehu i njegova unutarnjeg osjećaja sve više povećavao, shvatio je da taj jaz nijedno priznanje nikada neće moći zatvoriti. Nijedna naslovnica časopisa. Nijedna investicijska runda. Nijedna pozornica. Nikakvo vanjsko priznanje nije moglo pomoći, jer praznina nije bila u obliku nekog postignuća – ona je bila oblikovana unutarnjim pitanjem: Jesam li vrijedan biti ovdje?

Uz sva svoja postignuća, Blake se osjećao isprazno. Upravo je to ono čemu se opire generacija Z. Oni ne traže nagradu za sudjelovanje; oni promatraju generaciju koja je osvojila sve profesionalne trofeje, a ipak nije pronašla unutarnji mir. Gledaju sva naša dostignuća i pitaju se jesu li ona vrijedna plaćene cijene. Jesu li vrijedna žrtvovanja naših prijateljstava, naših obitelji i svega onoga što tvrdimo da doista volimo.

„I u pravu su što to pitaju. Kada je dovoljno doista dovoljno?”, pita se Collins.

To pitanje u središtu je Mycoskiejeva rada nakon TOMS-a. Pokrenuo je novi projekt pod nazivom Enough („Dovoljno“). Više je riječ o inicijativi za mentalno zdravlje nego o komercijalnom pothvatu. To mu je pomoglo da redefinira vlastitu vrijednost. Sada je spreman pomoći i drugima da to učine.

U Enoughu Mycoskie institucionalizira mnoge prakse koje bi drugi pripadnici generacije X nazvali „mekanima“, u nadi da će pomoći ljudima da se usredotoče na ono što im je doista važno. Nema e-mailova ni poruka prije 9 sati ujutro ili nakon 18 sati. Nema pretjeranog rada, bez obzira na to koliko netko voli svoj posao. A možda je najvažnije to što se Mycoskie javno obvezao priznati kada naruši tu ravnotežu (i na to javno upozoriti).

Drugim riječima, Collins smatra da zaposlenici pažljivo promatraju što njihovi nadređeni nagrađuju i kakvo ponašanje smatraju prihvatljivim i poželjnim.

Ako direktor kaže „Bravo! Radio si cijeli vikend da završiš projekt!”, zaposlenici dobivaju poruku „Ovdje se cijene ljudi koji žrtvuju vikende za posao”.

Ako direktor umjesto toga pita: „Zašto si morao raditi cijeli vikend? Je li se to moglo izbjeći?”, onda zaposlenici dobivaju poruku „Ovdje se cijeni ravnoteža između posla i privatnog života”.

Lideri koji pokazuju što znači „dovoljno“ stvaraju prostor da i sljedeća razina učini isto, a zatim i ona nakon nje. I tako dalje.

„Meni to zvuči prilično sjajno. Možete reći što god želite o generaciji Z, ali možda su mladi ipak došli do pravog zaključka. Možda ono čemu se protive nije rad sam po sebi, nego ideja da nas posao treba definirati jer smo potajno sami sebi govorili da bez njega nismo dovoljni.

Zato, sljedeći put kada netko u vašem timu s ponosom objavi da je radio cijeli vikend kako bi nešto priveo kraju, nemojte pljeskati. Pitajte što je propustio kod kuće da bi to ostvario. Pitajte je li rok zaista bio stvaran ili se mogao pomaknuti. Pitajte ga je li vrijedilo. Pitajte ga kada je dovoljno doista dovoljno”, zaključuje Collins.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA