Današnji tempo života potiče nas na stalno preispitivanje i razmišljanje o najgorim scenarijima.
Takvo razmišljanje je užasno iscrpljujuće, usporava naš rad i otežava nam da uživamo u životu.
Doktor znanosti Alex Korb, profesor na kalifornijskom sveučilištu UCLA, više od 20 godina radi kao neuroznanstvenik. Na temelju svog iskustva poručuje da ne moramo optimizirati svaku minutu svog dana kako bismo ojačali svoje mentalno zdravlje.
Čak i najmanje promjene u pristupu mogu dovesti do pozitivnih pomaka koji nam pomažu da se fokusiramo, da budemo smireniji i izbjegnemo sindrom sagorijavanja – dugotrajnu iscrpljenost izazvanu stresom.
Dr. Korb je na CNBC Make It objasnio kako održava svoj mozak snažnim i zdravim.
1. Ne ignoriram svoju anksioznost
Vrlo uspješni ljudi često vide anksioznost kao manu. Ja je vidim kao detektor dima: signal iz limbičkog sustava, emocionalnog centra mozga, koji ukazuje na ono što je važno.
Bez obzira na to je li riječ o hitnoj situaciji ili samo zagorenom tostu, ne bih se želio odreći tog alarma. U prošlosti, ignoriranje anksioznosti samo mi je otežavalo razlučiti kada trebam djelovati, a kada ostati smiren.
Sada, kad osjetim anksioznost, zastanem i zapitam se što mi to govori o važnosti trenutka. Kad anksioznost mogu imenovati, mogu i lakše reagirati na nju, umjesto da se vrtim u krug ili ukočim.
2. Ne oslanjam se na samokritiku kao motivaciju
Kad smo pod pritiskom, prefrontalni korteks – “CEO” našeg mozga – preplavi se dopaminom i noradrenalinom.
Te kemikalije kratkoročno izoštravaju fokus i potiču akciju, ali također iscrpljuju neurotransmitere povezane s radošću i ispunjenjem, poput serotonina, oksitocina i endorfina.
To nije održiv oblik motivacije. Dugoročno nas iscrpljuje i čini nesretnima.
Kad primijetim da sam prestrog prema sebi, napravim jednostavnu promjenu: umjesto da razmišljam o neželjenim ishodima, fokusiram se na one poželjne. To mi razbistri misli i potakne uzbuđenje zbog cilja koji je preda mnom.
3. Ne pratim kvalitetu svog sna
Ne pratim REM fazu sna ni otkucaje srca pomoću Apple Watcha ili sličnih uređaja. Previše podataka o stvarima koje ne mogu izravno kontrolirati samo potiče dodatni stres.
Ako se probudim umoran, podsjetim se da me čeka težak dan, ali da ću ga prebroditi. Zatim se držim svoje dnevne rutine, umjesto da umor pokušavam otkloniti dodatnim kofeinom ili duljim spavanjem sljedećeg dana.
Ono što mi više pomaže je upravljanje navikama koje pripremaju moj mozak za kvalitetan san: jutarnje sunce, odlazak na spavanje u isto vrijeme kako bih podržao lučenje melatonina, redovita tjelovježba i smirujuća večernja rutina za snižavanje kortizola.
4. Ne radim više zadataka istovremeno kada trebam donositi važne odluke
„Prešaltavanje” između različitih zadataka i projekata ponekad može stvoriti osjećaj veće produktivnosti, jer svaki put kad se fokusiramo na nešto novo, osjetimo nalet dopamina. No taj osjećaj produktivnosti je iluzija.
Takvo “skakanje” između zadataka zapravo opterećuje prefrontalni korteks, dio mozga koji pomaže u donošenju odluka i rješavanju problema. Taj napor može dovesti do pogrešaka i mentalne iscrpljenosti.
Kad se trebam ozbiljno koncentrirati i obaviti posao, podijelim zadatak na manje vremenske blokove kako bih se mogao potpuno posvetiti jednoj stvari odjednom.
5. Ne potiskujem emocije stalnim „gledanjem na svijetlu stranu”
Pozitivno razmišljanje je moćan alat, ali ponekad se zbog njega možemo osjećati još gore.
Mnogi uspješni ljudi upadnu u ovu zamku. Pokušavaju ostvariti pozitivan ishod izbjegavajući negativne osjećaje i na kraju sami sebi otežaju situaciju.
Korisniji pristup je priznati i imenovati svoje emocije.
Možda zvuči čudno, ali to smanjuje opterećenje na amigdali, omogućujući mozgu da otpusti napetost i ponovno se fokusira s namjerom, umjesto da potiskuje osjećaje.
6. Ne brkam svoju produktivnost s vlastitom vrijednošću
Dugo sam se fokusirao isključivo na ambiciju kako bih izbjegao osjećaj neuspjeha.
Iz perspektive neuroznanosti, takav pristup povećava hormone stresa. Dobijemo kratkotrajan poticaj dopamina i motivacije, ali dugoročno nas vodi do sagorijevanja.
Sada, kad osjetim da ulazim u spiralu, duboko udahnem i podsjetim se da dajem sve od sebe.
Prepoznajući svoju vrijednost neovisno o trenutačnim rezultatima, mogu “preprogramirati” svoj mozak i osloboditi jači osjećaj radosti i ispunjenja.
