Zašto će grupe od tri sudionika naštetiti Svjetskom kupu

FIFA namjerava povećati broj sudionika završnice Svjetskog kupa u nogometu s 32 na 48. No predloženi sustav znatno povećava rizik od dogovoranja ishoda utakmica

u 5:42 Zadnja izmjena: 11.07.2018 u 15:55
279
Svjetsko prvenstvo u nogometu

Ako volite nogomet i Svjetski kup, odnosno svjetsko prvenstvo u nogometu, vjerojatno znate da su ovogodišnje natjecanje u Rusiji i natjecanje u Kataru 2022. posljednja u sadašnjem formatu s 32 sudionika podijeljenih u prvom krugu u osam grupa po četiri ekipe.

Završnica Svjetskog kupa 2026. bit će povijesna po barem dvije stvari: po prvi puta domaćinstvo će dijeliti tri zemlje – Meksiko, SAD i Kanada – i po prvi puta će na završnom turniru igrati 48 zemalja među kojima će biti zastupljeno svih šest konfederacija. Timovi će biti podijeljeni u 16 grupa po tri tima. U iduću fazu natjecanja bi, kao i sada, trebale ići prve dvije ekipe. I tu nastaje problem.

Predloženi novi format natjecanja znatno povećava mogućnost dogovora. U mnogim slučajevima dvije momčadi koje igraju posljednju utakmicu u skupini znat će točno kakav im je rezultat potreban da obje prođu u idući krug natjecanja. Na račun treće momčadi u skupini.

Sramota u Gijónu

Najpoznatiji primjer dogovora u povijesti Svjetskog kupa je susret odigran 1982. u Gijónu, u Španjolskoj, između Zapadne Njemačke i Austrije, poznat i kao “Sramota u Gijónu“. Završen je pobjedom Zapadne Njemačke s 1:0, rezultatom koji je obje momčadi vodio u drugi krug.

Ispao je Alžir koji je u prvom susretu napravio iznenađenje pobijedivši Zapadnu Njemačku s 2:1, a drugi susret protiv Austrije izgubio je 0:2. Susret trećeg kola odigrao je dan ranije i pobijedio je Čile s 3:2. Zapadna Njemačka pobijedila je Čile s 4:1, a Austrija s 1:0. Alžir je mogao proći u drugi krug ako Austrija izbjegne poraz ili ako Njemačka pobijedi s tri ili više zgoditaka razlike. Nakon što je Horst Hrubesch u 11. minuti doveo Njemačku u vodstvu, igre više uopće nije bilo. Alžir je ispao.

Nakon toga utakmice posljednjeg kruga u skupini igraju se istovremeno. To je značajno smanjilo mogućnost dogovora, iako ju nije potpuno eliminiralo. No, takvo rješenje nije moguće primijeniti ako grupu čine tri momčadi.

Na udaru tim koji igra prve dvije utakmice

Razmotrimo kakav bi mogao biti rasplet u skupini od tri momčadi – nazovimo ih A, B i C – prema sadašnjim pravilima (za pobjedu se dobiva 3 boda, za neriješeno 1 bod, a za poraz ni bod; u slučaju istog broja bodova odlučuje gol razlika, drugi je kriterij veći broj postignitih golova, a treći fair-play). Pretpostavimo da je momčad A ona koja igra prve dvije utakmice.

  • Slučaj 1: Momčad A ima jednu pobjedu i jedan poraz, a razlika zgoditaka je negativna ili neutralna.
  • Slučaj 2: Momčad A odigrala je dvije neriješene utakmice.
  • Slučaj 3: Momčad A ima jedan neriješeni rezultat i jedan poraz.
  • U ovim slučajevima postoji rezultat posljednje utakmice između timova B i C koji eliminira momčad A.

U prvom slučaju, ako tim A pobijedi tim B s 1:0 i izgubi od tima C 0:2, tim C uz poraz od 0:1 protiv tima B još uvijek je pobjednik skupine, a uz njega dalje ide tim B.

U drugom slučaju, ako tim A ima dva neriješena rezultata, 1:1 I 0:0, timovi B i C mogu odigrati 2:2 i zahvaljujući većem broju postignutih zgoditaka oba prolaze dalje, a tim A ispada.

U trećem slučaju svaki neriješeni ishod u utakmici timova B i C oba tima vodi dalje, a tim A ispada.

U svim ostalim slučajevima tim A je već osigurao prolaz u idući krug ili je eliminaran prije posljednje utakmice u grupi. Da bi se smanjila mogućnost dogovora, tim A trebao bi biti ili uvjerljivo najjači u grupi, tako da u prve dvije utakmice osigura prolaz, ili najslabiji pa bi nakon dva poraza već bio eliminiran. Ali takva arbitražna odluka o tome koji će tim igrati prve dvije utakmice je nepoštena, jer je to jedini tim koji može biti žrtva dogovora preostalih dvaju suparnika.

Visoki rizik dogovora

Francuski matematičar i nogometni zaljubljenik Julien Guyon, gostujući profesor na matematičkom odjelu Sveučilišta Columbia i na Courant institutu za matematičke znanosti Sveučilišta New York, izračunao je u New York Timesu da je za realno uneravnoteženu skupinu rizik dogovora oko 15 posto ako je tim A najjači u skupini, ali u ostalim slučajevima penje se na 50 posto.

To znači da će gotovo sigurno – s vjerojatnošću od 90 posto ako je tim A najjači u skupini, a s 99 posto u ostalim slučajevima – bar jedna od 16 skupina biti suočena s dogovaranjem rezultata.

Ukidanje neriješenog ishoda nije rješenje

Svjesna te opasnosti, FIFA, je razmatrala ukidanje neriješenog ishoda u utakmicama prvog kruga. Ako utakmica završi neriješeno, o pobjedniku bi se odlučivalo pucanjem penala (takav sustav bodovanja primjenjivao se neko vrijeme u nekadašnjoj 1. jugoslavenskoj ligi). To bi isključilo mogućnost slučajeva 2 i 3, ali ne bi riješilo problem – prvi slučaj bi i dalje bio moguć. Štoviše, prvi slučaj bio bi još vjerojatniji jer ukidanje neriješenog ishoda automatski povećava vjerojatnost pobjede ii poraza.

Prema Guyonovim kalkulacijama, zabrana neriješenog ishoda doista bi smanjila rizik od dogovora, ali ne mnogo. Rizik bi i dalje bio oko 10 posto ako najjači tim igra prve dvije utakmice, a u ostalim slučajevima bio bi 30 posto. Vjerojatnost da se barem jedna grupa suoči sa sumnjom da je ishod treće utakmice dogovoren i dalje bi ostao vrlo visoka, oko 80 posto u prvom slučaju (ako najjači tim igra prve dvije utakmice) i još uvijek veća od 99 posto u ostalim slučajevima.

Ne samo da bi se time ponovo omogućila Sramota iz Gijóna, nego bi rizik ponavljanja bio vrlo visok. Naravno, ne bi sve momčadi iskoristile mogućnost dogovora ako bi im se pružila prilika, ali već sama sumnja naštetila bi Svjetskom kupu i reputaciji nogometa u cjelini.

Čak i kada bi se momčadi B i C časno borile na terenu, u slučaju rezultata koji bi išao na štetu momčadi A ostala bi sumnja u potpuno legitiman rezultat.

S druge strane, ishod ne mora nužno biti dogovoren prije treće utakmice. Moguće je da tijekom utakmice dođe do povoljnog rezultata za obje momčadi i one počnu čuvati rezultat bez međusobnog napadanja. To je, u stvari, najvjerojatniji oblik dogovora. Primjer je utakmica Perua i Kolumbije u posljednjem kolu južnoameričkih kvalifikacija za Svjetski kup u Rusiji.

Dodatni izazov – broj odigranih utakmica

U skupini s tri ekipe u kojoj dvije idu dalje rizik dogovaranja je neizbježan. Bez obzira koja pravila FIFA primijenila za rangiranje momčadi, uvijek će postojati situacije u kojima momčad koja igra prve dvije utakmice u grupi neće nakon tih utakmica osigurati prolaz niti će biti eliminirana. Drugi, nešto manji izazov s grupama tri momčadi je da neće biti moguće osigurati timovima jednak broj dana odmora između utakmica.

Povećanje broja sudionika završnice Svjetskog kupa s 32 na 48 gotovo je sigurno za natjecanje koje će se održati 2026. No, FIFA će možda razmotriti format natjecanja u drugoj, takozvanoj knock-out fazi, nakon što 16 timova bude eliminirano nakon natjecanja po skupinama.

U sustavu s 48 timova, Guyon smatra kako bi 12 skupina s po četiri momčadi bio bolji format. Osam najboljih trećeplasiranih timova prošlo bi u drugi krug, među 32 najbolje momčadi. Međutim, sa 72 utakmice u skupinama i ukupno 104 utakmice, Svjetsko prvenstvo moralo bi potrajati barem još tjedan dana uz pretpostavku da su igraju četiri utakmice po skupinama dnevno. I trenutačni format sa 64 utakmice i format sa 16 grupa po tri momčadi (80 utakmica) mogu se završiti za 32 dana.

Format s osam grupa po 6 timova koji igraju svaki sa svakim značio bi pak 120 utakmica samo u grupnoj fazi i najmanje dva tjedna duži turnir, što nije prihvatljivo.

Samo prvi ide dalje

Čini se kako bi rješenje moglo biti da u drugi krug umjesto dva tima iz svake grupe ide samo prvoplasirana momčad. Tako bi u knockout fazu ušlo 16 momčadi. No, i taj model krije svoje zamke.

Prvo, u slučaju da momčad A u prve dvije utakmice osigura prolaz u drugi krug, utakmica između momčadi B i C postaje potpuno nebitna.

Drugo, još uvijek postoji pitanje pravednosti: ako momčad A ima jednu pobjedu i poraz, tim koji je poražen u susretu s timom A bio bi eliminiran prije posljednje utakmice i možda se više uopće ne bi trudio da pobjedi. To bi omogućilo trećem timu da pobjedom protiv nemotiviranog protivnika osvoji skupini, što ne bi bilo fer prema timu A.

Treće, u takvom formatu tim bi mogao biti eliminiran nakon samo jedne odigrane utakmice. Na kraju, ovaj format imao bi ukupno 64 utakmice, kao i sadašnji, a FIFA-in motiv za povećanje broja sudionika bio je i veći broj utakmica. Pobjednik bi pak igrao samo šest utakmica, jednu manje nego danas.

Slaganje parova na temelju rezultata u grupnoj fazi

Moguće rješenje je i slaganje parova u knockout fazi na temelju rezultata u grupnoj fazi, tako da najuspješniji pobjednik skupine igra protiv najslabijeg drugoplasiranog i tako redom. Poredak bi se utvrđivao na temelju sadašnjih kriterija (bodovi, gol razlika, postignuti golovi, fair-play).

Ovakav format ima logistički problem: ekipe i navijači ne bi mogli planirati kada i gdje će igrati tijekom knockout faze ako se u nju plasiraju. Trebalo bi biti više slobodnih dana između grupne i knockout faze, što bi produžilo turnir.

Dodatno razigravanje za knockout fazu

Jedno od zanimljivijih rješenja je da u knockout fazu među 32 najbolje momčadi izravno idu pobjednici skupina, a drugoplasirani i trećeplasirani međusobno razigravaju za prolaz. Bila bi “uvodna” knockout faza.

Budući da pobjeda u skupini donosi znatnu prednost, eliminirao bi se poticaj za dogovor u zadnjoj utakmici skupine. Čak i ako je pobjednik već poznat, dvije preostale momčadi imale bi motiv boriti se za bolju poziciju u “pretkvalifikacijskog” knockout fazi.

Osim eliminiranja rizika dogovaranja, prednost ovog modela je da bi svi sudionici igrali barem tri utakmice, a pobjednik turnira morao bi odigrati najmanje sedam ili osam utakmica. Ukupan broj utakmica povećao bi se sa sadašnje 64 na 96, što bi moglo biti prihvatljivo za FIFA-u uz produženje turnira na 38 dana.

No, problem je da se najbolje momčadi ne bi pojavljivala na televiziji u prvom krugu knockout faze. Stanka između njihove posljednje utakmice grupne faze i prve utakmice knockout faze mogla bi se protegnuti na 12 dana, a to je predugo. S time ne bi bili zadovoljni treneri, ni navijači, ni TV mreže, a ni sama FIFA.

Osam puta šest, ali s podskupinama

Guyon pak predlaže rješenje s osam skupina po šest momčadi, ali one ne bi igrale unutar skupine “svako sa svakim”. Momčadi u skupini bile bi podijeljene u dvije uravnotežene podskupine po tri momčadi. Momčadi iz prve podskupine igrale bi sa svakom momčadi iz druge podskupine i obrnuto. Najbolja dva tima plasirala bi se u knockout fazu (bez obzira na to jesu li u istoj podskupini)

Kako bi se osigurala uravnoteženost skupina, formiralo bi se šest posuda s po osam momčadi na temelju FIFA-ina rangiranja, od najjačih do najslabijih. U jednoj podskupini bile bi, na primjer, momčadi iz posuda 1, 4 i 5 (ili 6), a u drugoj 2,3 i 6 (ili 5).

U ovakvom sustavu svaka momčad odigrala bi najmanje tri utakmice, utakmice posljednjeg kruga grupne faze igrale bi se istodobno kako bi se umanjila mogućnost dogovaranja, momčadi bi unaprijed mogle planirati gdje će igrati utakmice knockout faze. Razdvajanjem svake skupine na dvije podskupine broj utakmica u grupnoj fazi smanji bi se na 72 u odnosu na format u kojem bi se igralo “svaki sa svakim”, a ukupno bi na turniru bio odigrano 88 utakmica koje bi se mogle rasporediti u otprilike 35 dana.