Radnička ulica – stihijski razvoj s neograničenim mogućnostima

Radnička ulica danas je teritorij bez jasnih granica. Njena specifičnost je izostanak urbanističkog planiranja i usmjeravanja razvoja što rezultira gotovo stihijskim razvojem, ali i neograničenim mogućnostima

u 5:42 Zadnja izmjena: 09.07.2018 u 11:43
1346
Radnička ulica
Kompleks Green Golda studija BiF jedan je od najvećih arhitektonskih ansambala u Hrvatskoj. Gustoća sadržaja koja je smještena unutar sklopa je djelomično i sama odgovorna za daljnji razvoj fenomena Radničke.

Piše Boris Vidaković, mag. ing. arh.

Radnička ulica postupno se transformirala kroz posljednja dva desetljeća i postala je jedan od najupečatljivijih primjera posttranzicijkog prostora u Zagrebu. Nekadašnji prostor industrijskih pogona i radničkih naselja pretvorio se u kontinuirano gradilište novog zagrebačkog Cityja. Kontekst radničkih naselja i bivših industrijskih hala nadopunjuje se novim poslovnim zgradama, što uzrokuje gotovo šizofreni sudar mjerila gdje obiteljske kuće graniče sa staklenim neboderima.

Dinamika kapitalizma se gotovo organički manifestira u prostoru, postojeći objekti se transformiraju, nestaju ili nadograđuju, dok se istovremeno otvaraju nova gradilišta na neizgrađenim parcelama. Razvija se gotovo spontana logika tržišta nekretnina i potreba za novim komercijalnim prostorima, neovisno od urbanističkih parametara koji bi omogućili razmake među zgradama, osunčanje ili generirali novi javni socijalni prostor. Nova izgradnja stalno mijenja izgled Radničke, tako da je praktično nemoguće dva puta proći istom ulicom.

>Uredski prostori: Nepopunjenost u Zagrebu 4,5 posto

Kada je krajem devedesetih i početkom 2000-ih proces rekonstrukcije Radničke ulice započeo, novim GUP-om omogućena je izgradnja objekata viših od osam nadzemnih etaža, ali nažalost izostalo je cjelovito sagledavanje i urbanističko planiranje prostora. Kao rezultat ubrzo se pojavio niz novih korporativnih objekata, ali i bizarnih situacija u prostoru poput staklenih nebodera koji su praktično izrastali iz blata, bez uređenih partera i pristupa.

Vremenom je urbani prostor doživio nužni update, parteri su uređeni i nadopunjeni brojnim ugostiteljskim lokalima kreirajući cijeli niz pseudojavnih prostora koji su jedna od glavnih karakteristika suvremenog posttranzicijskog grada.

Takvi javni i pseudojavni prostori odlika su komercijalnih i ekonomski isplativih arhitektonskih programa. Najčešće je riječ o ugostiteljskim lokalima i trgovačkim prolazima smještenim na otvorene ili zatvorene površine dostupne svima, ali dakako pod uvjetom da konzumirate njihove usluge. Ovakav oblik urbanog prostora importiran je direktno iz američkih tipologija (poput shopping mallova ili korporativnih objekata s velikim javnim atrijima u kojima su smještene trgovine, ali i moguća razna javna događanja), ali se nastavlja i na europsku prethodnicu zatvorenih (i kontroliranih) prolaza – galerija s trgovinama poput zagrebačkog Oktogona.

Pravac Radničke ulice postaje reprezentativni ulaz u grad koji povezuje Donji grad i jugoistočni ulaz u Zagreb. Na tom potezu osim izgradnje Radničke ulice velika su ulaganje usmjerena prema novoj infrastrukturi, pa je tako izgrađen novi most preko rijeke Save, a nedavno i novi terminal zagrebačke zračne luke.

Teritorij bez jasnih granica

Strojarska ulica - neboderi
Strojarska ulica

Danas je Radnička ulica postala teritorij bez jasnih granica – u užem smislu to je prostor omeđen Radničkom ulicom, Heinzelovom ulicom i Zavrtnicom – ali moglo bi se diskutirati o tome kako je novi stambeno-poslovni kompleks u Strojarskoj ulici primjer širenja logike Radničke ulice preko Avenije Marina Držića.

Niz je europskih gradova (Pariz, Beč, Bruxelles…) koji je u svojim širenjima i razvoju izgradio nove korporativne centre, Cityje, većinom izmještene iz povijesnih centara, nekada na rubu grada, a nekada u bivšim industrijskim područjima slično kao što je to slučaj s Radničkom ulicom. Specifičnost Radničke je izostanak urbanističkog planiranja i usmjeravanja razvoja što rezultira gotovo stihijskim razvojem, ali i neograničenim mogućnostima.

Pišući o novom pariškom cityju, Rem Koolhaas[1] La Defense prepoznaje kao skladište loše i osrednje arhitekture koja se morala negdje izgraditi, čime je omogućen spas starog središta Pariza. Gotovo jednaka analogija je moguća u slučaju Zagreba i Radničke ulice, pogotovo prisjetimo li se niza prijedloga, ali i natječaja iz devedestih godina. Ono što je impresivno kod poteza Radničke, nije samo enormna količina izgrađenih kvadrata ili broj novih korporativnih zgrada, već metropolitanska programska gustoća koja objedinjuje poslovne i stambene prostore, dopunjene hotelima i širokim spektrom različite ugostiteljske ponude. U razmjerno malom radijusu, nalaze se desetine restorana, noćni klubovi, trgovine, galerije, ali i sjedišta važnih institucija i velikih kompanija. Specifičan arhitektonski odgovor je tipologija hibridnih zgrada koje objedinjuju sve sadržaje i lako se prilagođavaju programskoj promjeni.

Specifično kondicioniranje na Radničkoj ulici omogućilo je niz neobičnih realizacija i eksperimenata koji bi u uobičajenim uvijetima bili nemogući.

Lobiji u Zagrebu

Euroherc
Zgrada Euroherca

Objekt Euroherc centra, Ljubomira Cote, jedan od je rijetkih i specifičnih primjera nadogradnje poslovnog tornja. Prvu varijantu tornja s 9000 četvornih metara Cota je realizirao 1997. godine, da bi je zbog povećanih zahtjeva za prostorom nadogradio 2009. s dodatnih 7000 četvornih metara. Postojeći betonski toranj nadograđen je novim čeličnim tornjem samostalne konstrukcije iznad postjećeg, u istom tlocrtu. Treba napomenuti da suprotno očekivanom, nadograđeni kompleks ima više arhitektonskih kvaliteta nego izvorno rješenje.

Nakon objekta Euroherca, među prvim izvedenim objektima na Radničkoj bio je objekt zgrade VMD-a znamenitog zagrebačkog arhitekta Nikole Filipovića. Iako nije riječ o jednom od njegovih nadahnutijih radova, zanimljivo je pratiti Filipovićeve interpretacije američkih korporativnih lobija u Zagrebu.

Zgrada VMD-a

U znamenitom hotelu Dubrovnik riječ je visokom procjepu lobija, a zgradi INA-e u Šubićevoj ulici lobi je postao značajno većih dimenzija, izvorno zamišljen kao javni natkiveni prostor dostupan svima kasnije je nažalost ostao dostupan samo zaposlenicima. U slučaju zgrade VMD-a, lobi je cezura kroz zgradu koja povezuje dvije ulice. Za razliku od ranijih primjera, u ovom slučaju lobi postaje natkriveni pasaž u punoj visini zgrade koji je otvoren cijelo vrijeme.

Damir Mioč i Zvonimir Prlić iz studija XYZ nakon pozivnog natječaja realizirali su stambeni objekt Safir Telur impresivnih dimenzija, s više od 30.000 četvornih metara. U oblikovanju evociraju studio Arquitectonica, gdje unutar gigantskog pravilnog volumena buše prodora horizontalnih komunikacija obojane u jarku boje kreirajući prijelaznog polujavne prostore.

Zgrada Hitne pomoći – arhitektonski najuzbudljiviji projekt

Zgrada Hitne pomoći
Zgrada Hitne pomoći

Zgrada Hitne pomoći Produkcije 004 i dalje predstavlja arhitektonski najuzbudljiviji objekt na području Radničke ulice. Unatoč kritikama vezanim uz korištenje, riječ je o najradikalnijoj arhitekturi u širem kontekstu, koja je privukla pozornost i svjetske stručne publike[2]. Riječ je čeličnoj strukturi koja objedinjue stakleni objekt hitne pomoći i veliku garažu za ambulantna vozila. Cijela struktura je obavijena perivim platnom koje danas, nažalost, pokazuje nebrigu za održavanjem i prljavštinu metropole. Izvorno predviđeno noćno osvjetljenje, koje je cijeli objekt pretvaralo u apstraktni lampion van mjerila, danas je rijetko u upotrebi.

Nedaleko je smješten i poslovni objekt koje je projektirao Studio UP u suradnji sa umjetnicima Ivanom Franke i Silvijem Vujičićem. Građevinska dinamika Radničke od početka je bila prisutna. Oaj objekt izgrađen je na postojećim temeljima i osnovi drugog projekta. U međuvremenu je izvorni vlasnik i korisnik napustio zgradu, da bi se u njemu izmjenili banka i osiguravajuća tvrtka. Tlocrtna organizacija i interijeri su osobito zanimljivi jer kombiniraju tipologiju klasičnih ureda s open space uredima, a studio UP uključio je i hrvatske suvremene umjetnike na uređenju interijera. Posebno su neobični zajednički prostori i gornja etaža sa nizom dvorana za sastanke koje se mogu povezati u jednu dvoranu u punoj dužini pročelja.

Ironija je što se objekt danas iznajmljuje po etažama, a projektiran je integralno, pa se etaža s dvoranama za sastanke ne koristi jer je ekonomski neisplativa za najam ako nema urede. Naizgled ograničene arhitektonske mogućnosti iskorištene su za velike pomake u materijalizaciji pročelja i interijera, uključivanju suvremenih umjetnika i istraživanje tipologije ureda.

Green Gold i utjecaj na fenomen Radničke

Kompleks Green Golda studija BiF jedan je od najvećih arhitektonskih ansambala u Hrvatskoj koji objedinjuje ogromnu garažu, neboder hotela i niz lamela u kojima su smješteni poslovni, ali i ugostiteljski prostori. Cijeli sklop je toliko velik da unutar sebe sadrži otvoreni javni prostor i park. Iako arhitektonski diskutabilan s više aspekata, riječ je o sklopu impresivnih dimenzija – više od 100.000 četvornih metara, ali i programske gustoće. Hibridna ultimativna tipologija se ovdje realizirala gotovo u potpunosti. Gustoća sadržaja koja je smještena unutar sklopa je djelomično i sama odgovorna za daljnji razvoj fenomena Radničke.

Grand centar
Grand centar

Upravo fenomen metropolitanske gustoće koja objedinjuje različite sadržaje je glavni doprinos ovakvih sklopova zbog kojeg su i rado prihvaćeni od velikog broja korisnika i postaju nova žarišne točke u gradu. Sličan pristup kao što je slučaj s kompleksom Green Golda vidljiv je u značajno manjem mjerilu i kod obližnjih centara Almeria, Grand centar, Centar 2000…

Konstantnu novu izgradnju prati niz arhitektonski natječaja hibridne arhitekture impresivnih dimenzija koje najčešće objedinjuju komercijalne prostore nadopunjene uslužnim, ugostiteljskim, ali i sportskim ili nekim drugim komplementarnim programima.

Nerealizirani natječaj za prostor Zavrtnice

Među nizom provedenih natječaja ističe se nerealizirani natječaj za prostor Zavrtnice kojim bi se omogućilo urbanističko povezivanje prostora Radničke sa Donjim gradom ispod pruge. Pobjednički rad 3LHD-a predlaže četiri tornja sa stanovanjem, ali i ozelenjenim parterom s javnim sadržajima.

Sve češće takvi natječaji postaju prilika za afirmaciju mlađe generacije arhitekata[3], ali i testiranje novih arhitektonskih tipologija na nezamislivim parcelama i naizgled nemogućim urbanističkim uvjetima.

U kontekstu Radničke ulice kritičan je izostanak više stvari; urbanizam i prostorno planiranje, ulaganje u ambiciozniju arhitekturu, prepoznavanje vrijednosti konteksta grada, štićenje i uklapanje potencijalno vrijednih industrijskih zdanja. Unatoč svemu navedenom, evidentno je da mehanizam ili kondicioniranje Radničke i dalje funkcionira jer se struktura izgradnje nastavlja dopunjavati i progušćavati.

[1] Koolhaas, R. (1995.) Tabula Rasa Revisited, u S,M,L,XL, Monacelli Press, str 1092.
[2] Za objekt Hitne pomoći Produkcija 004 osvojila je nagradu na World arhitecture festivalu 2009. godine, a o  reakciji Kennetha Framptona na zgradu Hitne pomoći u Mrduljaš, M. (2009) , Korak ispred društvene stvarnosti, Oris 57, Zagreb
[3] Na nedavnom natječaju za Poslovnu građevinu na Radničkoj cesti kč 69/16 i kč 69/18 tri prve nagrade su osvojili uredi arhitekata mlađe generacije

Tekst je objavljen u Privrednom vjesniku od 25. lipnja 2018. (br. 4035) u Tlocrtu, posebnom prilogu o nekretninama, uređenju i graditeljstvu koji za Privredni vjesnik priprema Točka Na I Media d.o.o.