Doris Ćusa vodi obiteljski OPG u Šopotu, u Ravnim kotarima, gdje objedinjuje poljoprivrednu proizvodnju, pripremu tradicionalnih jela i seoski turizam. OPG su njezini roditelji osnovali 2003. godine, dok su seosko domaćinstvo registrirali još 1997. Doris je gospodarstvo preuzela 2018. godine. Sama organizira većinu poslovanja – od rada u vrtu i pripreme hrane do marketinga, rezervacija i administracije. Uz sve to volontira i aktivna je u lokalnom kulturno-umjetničkom društvu.
Njezin poslovni pristup razlikuje se od modela koji se temelje na stalnom povećanju kapaciteta. Radi s ograničenim brojem gostiju, uglavnom putem rezervacija, koristi vlastite namirnice i nastoji zadržati domaćinstvo u obiteljskim okvirima.
“Sve se desilo nekako samo od sebe, prirodno”, prisjeća se. “Shvatila sam da ne želim raditi ni za koga drugoga i odlučila sam preuzeti sve na sebe, voditi domaćinstvo i biti samozaposlena”, objašnjava odluku o preuzimanju obiteljskog posla.
Od obiteljske kuhinje do vođenja gospodarstva
Doris je rođena 1991. i imala je tek dvadesetak dana kada je obitelj morala otići u izbjeglištvo. Nakon ratnih godina, koje su njezina majka, tri starije sestre i ona provele u Zadru, a tata na bojišnici, vratili su se u Ravne kotare. Mama je još osamdesetih, nakon što su izgradili kuću, u jednom dijelu otvorila restoran, pa je bilo prirodno da nakon povratka nastave graditi posao povezan s ugostiteljstvom, malom farmom i maslinikom.
“Kad smo se vratili, puno kuća je bilo porušeno i napušteno. Nismo imali susjede. Kako su moji započeli sa seoskim domaćinstvom, cijelo sam vrijeme s njima bila u toj kuhinji. Bila sam premala da budem kući sama”, priča Doris.
Odmalena je sudjelovala u svakodnevnim poslovima, od pripreme hrane do rada u vrtu i brige o životinjama. Poljoprivreda i ugostiteljstvo tako su postali dio njezine svakodnevice prije nego što je o njima počela razmišljati kao o poslovnom izboru.
“Nikad se nisam ‘odlučila za to’. Sve je to jednostavno sraslo sa mnom, u tome sam rođena, u tome odrastala”, kaže. “I onda sam prije osam godina shvatila da ne želim raditi za nekoga. Želim očuvati našu tradiciju, selo i običaje”, pojašnjava.
Važan utjecaj na njezinu odluku imalo je i prethodno iskustvo rada u Austriji. Ondje je, kaže, shvatila da joj samostalno vođenje posla i sloboda organiziranja vlastitog vremena više odgovaraju od rada za poslodavca. “Nismo radili u lošim uvjetima, ali radilo se stvarno puno. Ne vidiš ni sunca ni ničega. I onda sam shvatila: ne treba mi to u životu kad kući imam sve”, prisjeća se.
Nostalgija za vremenom koje nije proživjela
Doris kaže kako nije ništa mijenjala otkako je preuzela vođenje gospodarstva. “Dolaze nam isti gosti koji su nam dolazili prije 20 godina. Iznenade se kako je sve ostalo isto. Isti su recepti, ista je ponuda. Ništa posebno ne mijenjamo, držimo istu razinu. Samo ponekad nešto nadodamo”, priča uz smijeh.
Doris je objasnila i zašto joj je tradicija toliko važna. “Najmlađa sam od četiri sestre. Tatini roditelji su umrli prije nego što sam se rodila, a mamini su umrli kad sam imala sedam godina. Od svojih sestara i rodbine uvijek slušam kako je baba ovo, kako je dida ono… Ne mogu to opisati, ali fale mi ta vremena koja nisam ni proživjela”, iskreno govori.
Dok je bila mlađa o tome u obitelji nisu pričali, jer je to tada nije zanimalo. Ali u posljednjih nekoliko godina stalno ispituje mamu i tatu: “A gdje ste vi ovo, gdje ste ono? Zašto vrt, zašto polje, zašto baš ovdje?”
“I onda su mi ispričali da sam ja barem peta na ovom našem polju. Moje starije sestre nisu zainteresirane za to, a ja jednostavno osjećam da moram nastaviti. Ako to prekinem, zašto se ovih pet generacija prije mene trudilo? Da ja sad zemlju prodam nekome? Osjećam da treba tako biti i to je to”, tumači Doris.
Na nostalgiji i tradiciji temelje se i novine koje je uvela, poput Babina ručka nedjeljom. Svake nedjelje na meniju je neko drugo tradicionalno jelo. “To je uvijek neka domaća hrana da ljudi mogu doći i pojesti nešto na žlicu, kao ručak naših baka. Nikad u životu nisam imala priliku otići kod svoje bake na ručak pa sam odlučila biti “baba samoj sebi” i drugima koji poput mene nemaju tu priliku”, ističe.
Načela važnija od profita
Na OPG-u obitelj Ćusa uzgaja različite vrste povrća, masline i druge kulture. U pripremi obroka za goste koriste se domaće namirnice. Proizvodnja je malog opsega, bez velike mehanizacije. U poslovima prema potrebi pomažu članovi obitelji i prijatelji.
“Trudimo se da to sve bude tu. Od polja do stola, odnosno do kuhinje, je 50 metara. Nema prijevoza, nema skladištenja, sve je svježe”, kaže. Cilj je da namirnice što brže završe na stolu. Zato se poslovanje temelji na rezervacijama, koje omogućuju usklađivanje raspoloživih namirnica, radne snage i broja gostiju.
I za Babin ručak treba se najaviti. Doris tumači kako ne žele nakuhavati porcije i čekati tko će doći, nego teže grupama od dvadesetak ljudi, kako bi se očuvala kućna atmosfera i domaća receptura.
“Mogli bismo mi skuhati dvjesto porcija i tu kroz dan ima dvjesto ljudi. Ali to onda više ne bi bilo seosko domaćinstvo, nego komercijala, klasičan restoran. Tada bih i ja morala ići u veliki shopping centar po namirnice. Svi mi govore ga je u tome “lova”, ali to nije nešto što želim”, poručila je.
Svjesna je da njen model nudi ograničene mogućnosti rasta, ali zato ima kontrolu nad proizvodnjom i kvalitetom ponude. Cilj nije maksimalan broj gostiju i što veći profit, nego održivo poslovanje koje može voditi bez odustajanja od vlastitih načela.
“Od ovoga se čovjek ne može obogatiti, ali može živjeti pristojnim, normalnim životom. Meni je bitno da mi proizvodimo većinu svoje hrane. Da znam da je ono što uzmem, ili uberem, zdravo, da nije tretirano. Ako se nešto dodatno zaradi, to je za ‘male gušte’. Ali da sam se obogatila – nisam, niti se želim obogatiti”, objašnjava Doris svoj pogled.
“Mi sve radimo svojim rukama, ne tražimo nikakve poticaje i sufinanciranja. Ulažemo malo po malo, jedan dio zida, pa malo dvorišta, pa malo ovoga. Nitko nam nije nad glavom, ali nikome se ni ne moramo pokoravati”, napominje.
Tradicija kao dio ponude, a ne samo marketinška priča
Jedan od temelja poslovanja su obiteljski recepti koji se prenose generacijama. Među njima je prisnac, tradicionalno jelo Ravnih kotara koje je njezina majka naučila pripremati od bake Dorisina oca, rođene 1895. godine.
Iako ga i sama zna pripremati, Doris iz poštovanja prema obiteljskoj tradiciji uglavnom prisnac prepušta majci.
Gostima su prisnac počeli nuditi prije više od dvadeset godina. To je jelo u devedesetima palo u zaborav. Ponovni interes za njim potaknut je Prisnac Festom koji se sada već tradicionalno održava u Benkovcu.
“Za to tradicionalno jelo najbitnije su kvalitetne namirnice”, ističe Doris te dodaje da sir, skorup, skutu ili začinu, kako je zovu, nabavljaju iz kninskog kraja. Ali te namirnice nisu uvijek dostupne, a gosti pitaju za prisnac, žele ga probati.
Tako je obitelj Ćusa osmislila prisnac-to-go – male prisnace koji se zamrzavaju i postaju instant-proizvod. Kada gost poželi prisnac, odmrznu ga i serviraju.
Na upit kako se takav instant-proizvod uklapa u tradiciju, Doris je odgovorila usporedbom sa sarmom koju majka iz Splita pripremi i zamrzne za dijete koje studira u Zagrebu.
“To je još uvijek mamina sarma koju samo izvadiš iz leda i podgriješ. Tako ni prisnac-to-go nije ništa drugo nego smrznuti proizvod koji se odmrzne i servira kao da je svjež. Samo ne trebaš čekati pet dana da ti čovjek skupi skorup i da ga doveze, nego imaš gotovi prisnac na stanju”, navodi.
Instagram kao glavni kanal promocije
Kada je Doris preuzela OPG, promocija se uglavnom temeljila na preporukama zadovoljnih gostiju i izravnoj komunikaciji. Promjena je počela oko 2020. godine, kada je Doris otvorila Instagram profil i počela objavljivati fotografije rada u vrtu, životinja i svakodnevnih aktivnosti na gospodarstvu.
“Vidjela sam da, nažalost, što god da napraviš, kao da se nije ni desilo ako nije online”, kaže.
Društvene mreže postupno su postale važan kanal za predstavljanje ponude i komunikaciju s gostima. Ondje najavljuje nedjeljne ručkove, pokazuje sezonske namirnice i približava zainteresiranima način rada na gospodarstvu.
Osim digitalne promocije, Doris sudjeluje i na sajmovima, na kojima predstavlja domaće proizvode i prirodnu kozmetiku koju izrađuje. Ipak, njezina je osnovna ponuda i dalje vezana uz domaćinstvo, gdje se vlastite namirnice prvenstveno koriste za pripremu hrane gostima.
Proizvodnja ovisi o vremenu, posao o jednoj osobi
Mali poljoprivredni proizvođači suočavaju se s neizvjesnošću prinosa, a Doris navodi da je suša značajno utjecala na ovogodišnju proizvodnju.
“Lani smo, sad govorim napamet, imali smo 200 kilograma rajčice. Ove godine na isti broj sadnica, iako smo sve isto radili, imamo 70 kilograma”, upozorava.
Takve razlike otežavaju planiranje i pokazuju ograničenja proizvodnje koja se oslanja na prirodne uvjete i ručni rad. Doris smatra da je u takvom poslovanju često teže proizvesti kvalitetnu namirnicu nego pronaći kupca.
Uz poljoprivredu i ugostiteljstvo, mora voditi računa o fiskalizaciji, doprinosima, osiguranju, administraciji. Sve to zahtijeva vrijeme koje se nadovezuje na svakodnevne fizičke poslove. “Moraš biti i knjigovođa i tajnik i menadžer i kuharica i poljoprivrednica…”, nabraja.
Iako ponekad poželi da ima osmosatno radno vrijeme, takve misli je brzo prođu.
“Kad promislim, kad izvažem, shvatim da je ovo puno bolje. Uzgajamo sami svoju hranu, znamo da jedemo zdravo, znamo da ne možemo zakasniti na posao, sama radim raspored kako i kad želimo raditi… Po meni je najveći benefit u tom svemu da sam svoj gazda”, ponosno govori.
Kaže da u životu ništa ne bi mijenjala. Ne smatra da je zbog odabranog načina života nešto propustila ili da se u nečemu zakinula. “Ako osjetiš da je nešto za tebe, onda to radiš. Netko možda tako uživa osam sati sjediti u uredu i raditi knjigovodstvo. Ja priznajem da bih nakon pet minuta poludjela”, govori.
Doris ne planira bitno mijenjati ni sadašnji model poslovanja. No, voljela bi izgraditi manji smještajni objekt, budući da gosti često pitaju mogu li prenoćiti. O tome u obitelji govore već više od dvadeset godina, no realizacija ovisi o financijskim mogućnostima jer se posao razvija postupno i vlastitim sredstvima.
Kada govori o budućnosti ruralnih područja, Doris je svjesna da mnogi mladi odlaze u veće gradove. Ipak, vjeruje da bi interes za ostanak na selu mogao ponovno porasti, prvenstveno zahvaljujući želji za vlastitom proizvodnjom hrane i kvalitetnijim načinom života.
“Vjerujem da će mlađe generacije shvatiti da je život nekada bio puno kvalitetniji nego ovaj danas. Mislim da će se samo desiti nešto, da će se svi vratiti nekako na ‘tvorničke postavke’ i da će sve biti dobro”, poručila je Doris.
Njezino iskustvo pokazuje da seosko gospodarstvo može biti temelj samozapošljavanja, ali i da takav model zahtijeva mnogo rada, širok raspon vještina i spremnost na neizvjesnost.
Posebno ističe ulogu žena u razvoju ruralnog poduzetništva. Smatra da ih se još uvijek prečesto promatra prvenstveno kao čuvarice tradicije, premda su žene često stvarne nositeljice proizvodnje, razvoja i poslovnog odlučivanja.
“Mislim da su žene jako sposobne za to, ali još uvijek živimo u društvu u kojem ih se podcjenjuje. Rekla bih da su puno sposobnije od muškaraca za multitasking”, iskreno govori.
Za Doris Ćusu očuvanje obiteljske tradicije i poduzetništvo nisu suprotstavljeni ciljevi. Njezin je pristup zadržati ono što funkcionira, prilagoditi se novim okolnostima i razvijati gospodarstvo tempom koji joj omogućuje da ostane samostalna.
Kako sama kaže, najvažnije je raditi ono što čovjek osjeća da ga u životu zove. U njezinu slučaju to znači ostati u Ravnim kotarima, nastaviti obiteljsku djelatnost i od nje graditi održiv život.
Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom Žene – Ruralna snaga Hrvatske sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije. #tekst br. 5
