Prošetate li zadarskom tržnicom Relja, teško je ne primijetiti štand Drite Dunatov i OPG-a “Božji vrtlić”. Vesela 61-godišnjakinja dočekuje kupce iza “banka” prepunog povrća različitih boja i oblika.
Ima tu blitve, rajčica, tikvica, krumpira, peršina, patlidžana, komorača i drugog sezonskog povrća. Sve je posloženo tako da imate osjećaj da ste na nekoj od onih raskošnih talijanskih tržnica. Ali kod Drite postoji jedno pravilo koje je važnije od šarmantnog izgleda njezina štanda: sve što tu vidite raslo je u njezinu polju.
“Kad kupac dođe kod mene želim da zna da je to – moje, a ne samo domaće. Jer domaće može biti i kod prekupaca. Razlika je u tome što ja znam gdje je moje povrće raslo, kako je uzgojeno i čime je tretirano. Meni ne treba certifikat. Moji kupci znaju da sve što proizvedem prvo jedemo moja obitelj i ja. Prva mahuna koja rodi završi na mom stolu, prva rajčica koje se ubere je u mom tanjuru… Neke stvari koje uzgajamo nećete pronaći ni u trgovačkim centrima ni na svakom štandu, pa uz naše povrće često dijelimo i recepte”, priča Drita.
Obrađuje 1,6 hektara zemlje koja nije njezina
Na oko 1,6 hektara zemlje, raspoređene na sedam lokacija u zadarskom naselju Diklo, uzgaja četrdesetak različitih proizvoda.
Zemlja nije njezina nego joj je većinom ustupljena na korištenje pisanom izjavom. Riječ je uglavnom o parcelama koje su godinama bile zapuštene i neobrađivane. S obitelji ih je očistila, dovela u red i obradivo stanje. Zbog toga što nema vlastitu zemlju ona recimo ne može koristiti poticaje, ali to ju previše ne brine.
“Meni poticaji ne trebaju i mislim da oni ne bi trebali nikome da u ovoj državi vlada red. Sve moje površine su pod navodnjavanjem. To sam sama investirala jer se bez vode ovim poslom ne može ozbiljno baviti. Financirala sam tri bušotine: jednu duboku 80 metara, drugu 37 i treću 27 metara. Tako sam osigurala egzistenciju sebi i svojoj obitelji”, ponosno navodi.
U Diklu, kaže, postoje hektari zapuštenih poljoprivrednih površina koje nitko ne obrađuje. Razlog? Imovinsko-pravni odnosi koji su često jako komplicirani.
Zato je s velikom zabrinutošću pratila pokušaje da se iz ARKOD-a izbrišu površine za koje proizvođači nemaju odgovarajuće ugovore. ARKOD je digitalna evidencija koja pokazuje koje se poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj stvarno koristi. Za male proizvođače u Dalmaciji, tvrdi, to bi bio ogroman problem jer veliki dio zemlje koja se obrađuje ni nema klasične ugovore o zakupu.
U poljoprivredu je ušla nakon otkaza 1992. godine
Drita priznaje da u poljoprivredu nije ušla zato što joj je to bio životni san. Upravo suprotno. Bila je 1992. godina, Hrvatska je bila u ratu, suprug na ratištu, a nakon porodiljnog dopusta dobila je otkaz. Sin Marin imao je tada šest mjeseci, a kći Petra nešto više od dvije godine. Obitelj je trebala od nečega živjeti, a kako je njezin pokojni djed imao komadić zemlje iznad vinograda u Diklu odlučila je pokušati s poljoprivredom. Posadili su nešto krumpira, rajčica, paprika, no ta je prva godina, kaže bez uljepšavanja, bila fijasko.
Sljedeće godine pristupili su poslu ozbiljnije. Posudili su vodu od susjeda koji su imali vikendicu u blizini, uz dogovor da oni plaćaju račune. Proizvodnja je počela rasti, a Drita je dva puta tjedno odlazila trajektom na Ugljan (u Preko od kuda joj je suprug) i tamo bi na tržnici prodavala svoje proizvode. “To je već bilo nešto. Osjetilo se na kućnom budžetu”, napominje.
Godinama je tako ustajala oko tri sata ujutro kako bi istodobno pokušala organizirati proizvodnju u Diklu i prodaju na Ugljanu. Višak koji bi proizvela prodala je na veletržnici. “U jednom trenutku sam shvatila da cijelo ljeto radim, prodajem tone povrća, a nemam dovoljan prihod da svom djetetu mogu platiti popravak jednog zuba”, govori.
Izravna prodaja promijenila je njezin posao
Zato je 2013. godine krenula s izravnom prodajom vlastitih proizvoda. Imala je dva štanda: jedan u samom centru Zadra na tržnici na Poluotoku, gdje je radila njezina kći, i drugi na Relji.
A onda je u ožujku 2020. stiglao Covid-19 i vijest da se sve tržnice zatvaraju. “Kroz glavu vam prođe sto pitanja: što ćemo sada, gdje ćemo prodavati, sve je zatvoreno. Srećom, dva tjedna ranije sam svojim stalnim kupcima podijelila broj mobitela i kći je otvorila Viber grupu”, prisjeća se Drita i ističe kako im je korona bila prekretnica.
“Prvog dana bilo je nekoliko poziva, a već trećeg mobitel nije prestajao zvoniti od 6.30 do 21 sat. Bila je to ludnica jer nas je u Zadru tada bilo možda pet ili šest koji smo imali što prodavati. Onda je jasno koliki je broj pravih proizvođača na tržnicama”, konstatira.
Zbog velike navale vrlo brzo morala je postaviti granicu. Kupce je pitala jesu li već prije kupovali kod nje. “To mi je bilo važno jer su mene ti ljudi godinama hranili. Smatrala sam da oni moraju imati prednost pred nekim tko kod mene nikada nije bio. Iznimka su bile majke s bebama i ljudi koji su ostali bez posla. Njima sam rekla da mogu doći po povrće, pa da ga čak i ne moraju platiti. Sjećam se jako dobro kako izgleda kad se nema“, naglašava Drita.
Ključno je imati vlastito tržište i svoje kupce
Upravo taj odnos s kupcima danas smatra jednom od najvažnijih vrijednosti svojeg OPG-a. “Većina mojih kupaca dolazi po preporuci. Imam jednu zgodnu anegdotu o dvije zadarske prijateljice koje su godinama subotom išle na tržnicu. Jedna je išla na Poluotok, a druga na Relju kod mene. Stalno su se prepirale oko toga čije je povrće bolje i nagovarale jedna drugu da probaju “ono drugo”. I tako godinama. A onda je došla korona i njih dvije su se slučajno srele u mojem dvorištu. Tek tada su shvatile da su sve te godine kupovale povrće od istog proizvođača. Kad su nam to ispričale, svi smo umirali od smijeha”, priča nam Drita.
Tijekom godina pronašla je svoju poslovnu logiku. “Ključno je imati vlastito tržište i prodavati kvalitetan proizvod po cijeni od koje možete živjeti. Sve ostalo dugoročno nije isplativo. Recimo, trgovački centar unaprijed naruči kelj od pedesetak OPG-ova, svi ga posade, a onda tržište bude zatrpano i cijena padne na deset centi. Zato sam se godinama borila da izgradim svoje tržište i svoje kupce”, podsjeća.
Imati ono što nema svatko
Uz direktnu prodaju, važno je uzgajati i dovoljan broj različitih proizvoda koje kupac ne može pronaći na svakom štandu. Tako ona uzgaja desetak vrsta tikvica, nekoliko vrsta rajčica i cherry rajčica, brojne vrste salata, matovilac, rikolu, različite patlidžane, radič, tikve… Jedan od najprodavanijih proizvoda njihove su košarice salate sastavljene od više sorti. Komorač su, primjerice, počeli proizvoditi na prijedlog nećaka Mate, kuhara po struci. Nisu znali gotovo ništa o njegovu uzgoju, ali im je uspio iz prve.
Prije desetak godina počela je eksperimentirati i s tikvama. One su tada u Dalmaciji bile manje zastupljene pa je kupcima objašnjavala i kako ih pripremiti. Danas ih proizvodi više vrsta, a svake godine ubaci nešto novo. Lani je od susjede dobila sjeme tikve Delicata. Ove godine ju je prvi put posadila i oduševila se njezinim iznimno ukusnim mesom. Inače, ta je tikva poznata i kao tikva od kikirikija, boemska tikva ili tikva od batata.
Upravo je ta spremnost na eksperimentiranje, smatra, jedan od uvjeta da mali proizvođač opstane. “Zašto saditi kristalku ako možemo saditi rikolu ili crveni radič? Uostalom na stvarima koje nema svatko možete i više zaraditi”, poručuje.
Zemlja, voda, mehanizacija i novac
Ipak, upozorava da romantiziranje poljoprivrede može biti skupo. “Želite li se početi baviti poljoprivredom za ozbiljan početak potrebni su zemlja, voda, mehanizacija i gotovina. Samo neki polovni traktor može stajati desetak tisuća eura, a kada se pribroje sustavi navodnjavanja, cijevi, bušotine, plastenici i ostala infrastruktura, početna ulaganja lako dosežu i do 100.000 eura”, nabraja Drita.
“Tko se želi ozbiljno baviti poljoprivredom, mora znati što to znači. Tu nema godišnjeg odmora, bolovanja, izleta, večera, šetnji ni kupanja u moru kad posao čeka. Ako ste spremni na to, onda krenite. Živjeti od poljoprivrede se može, ali morate pronaći svoj put i odmaknuti se od onoga što svi proizvode i što se može pronaći na svakoj tržnici”, objašnjava.
“Poljoprivreda je fakultet koji se ne može završiti. Svaki dan učite jer se stalno mijenjaju klima, tehnologija i način proizvodnje. Ja se i dalje pokušavam držati onog starinskog načina kako se proizvodilo zadnjih 50 ili 60 godina. Mi smo čak prestali i orati, pa zemlju samo frezamo”, kaže Drita.
Od mržnje prema polju do velike ljubavi
Kemijska sredstva koristi samo kada procijeni da bez njih neće moći sačuvati nasad. U gnojidbi se najvećim dijelom oslanja na organska gnojiva, uključujući ono od vlastitih kokoši.
Kada je počinjala, priznaje, nije voljela ništa vezano uz poljoprivredu. “U početku mi je bilo užasno. Mrzila sam i polje, i travu, i biljke, i sunce. Onda sam pomalo počela ulaziti u sve to i dogodila se zaljubljenost. Ona je pak prerasla u jednu veliku ljubav i strast tako da sad više ne mogu ni zamisliti da će doći dan kad se više ovim neću moći baviti“, priča Drita gotovo kroz suze.
Ime njezinog OPG-a, “Božji vrtlić”, nije odabrano slučajno. Tako su nekada nazivali Diklo, gdje su žene uzgajale salatu, blitvu i špinat te ih nosile prodavati u Zadar. Dikljanska blitva, priča Drita, bila je poznata po posebnom okusu. “Ne znam je li do zemlje, zraka, mikroklime ili nečega drugoga, ali tu je sve uspijevalo i imalo poseban okus. Tako je i danas“, kaže.
OPG “Božji vrtlić”
Na OPG-u uz Dritu rade suprug, nećaci Mate i Marcela, a po potrebi uskaču ostali članovi obitelji i prijatelji. Ističe koliko joj je obitelj važna u životu, no priznaje da je upravo zbog posla njezina obitelj puno toga i izgubila. “Sve ovo sam radila za svoju obitelj, ali sam im i uskratila mamu jer sam godinama bila jako vezana za posao kako bi ta ista obitelj mogla preživjeti”, iskreno govori.
Jedna od boljih obiteljskih priča nastala je zbog njezine i suprugove podjednake tvrdoglavosti. Kad bi imala ideju za koju je bila uvjerena da je dobra, predstavila bi ju suprugu ali bi ju on znao u startu odbiti. Zato je Drita izmislila “Ivicu”, poznanika koji joj je “davao odlične savjete”. Godinama su se tako neke Dritine ideje u kući uspješno provodile kao Ivičine. Istinu je priznala tek nakon što su zahvaljujući jednoj “Ivičinoj” ideji u nekoliko minuta prekrili plastenik s kojim su se prije dugo mučili. “Muž mi je rekao: Hvala Bogu da si srela Ivicu. I onda više nisam mogla šutjeti. Rekla sam mu: Znaš li ti kad sam zadnji put vidjela Ivicu? Prije više od deset godina. Ja sam Ivica, ali ti ovog Ivicu nisi slušao. Tada su se svi nasmijali i više nikad nismo imali problema oko ideja”, kaže Drita i smije se od uha do uha.
Sve bih ponovila!
Na pitanje da li bi nešto promijenila da može vratiti film u nazad kaže kao iz topa “Sve bi ponovila! Vratila bi se istim putem bez razmišljanja i opet ga prošla. To je za mene nešto posebno, zanimanje koje ne mogu usporediti ni s čim. Proizvodim hranu i odgovaram za nečiji život. Na to sam ponosna”, gordo govori.
Ženama koje razmišljaju o poljoprivredi poručuje: “Ako imate dovoljno hrabrosti, volje svaki dan učiti i podnositi sve poteškoće ovog zanimanja – onda se bacite u to. Ako nije tako, onda bolje nemojte. Za ovo treba imati stvarno puno volje i na mom bi mjestu 90 % ljudi odavno odustalo”, priča.
Drita ima za sebe samo jednu želju: da je zdravlje posluži da radi što dulje. “Samo se nadam da će me onaj gore pustiti da radim dok sam živa, pa neka me onda vodi u svoj Božji vrtlić”, kaže ova Zadranka.
Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom Žene – Ruralna snaga Hrvatske sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije. #tekst br. 4
