U organizacijama znam često čuti jednu rečenicu: “Sustav se ne može promijeniti”. Naravno, ona dolazi u različitim verzijama od “Preveliki smo”, “Pretromi smo”, “Procesi su zadani” do “Nemam utjecaja na to”, “Takva je kultura”, “Tako je oduvijek”.
Iz perspektive sistemskog razmišljanja ta rečenica jednostavno ne stoji. Sustavi se mijenjaju stalno, a pitanje je samo što ili tko pokreće promjenu.
Sustav je mreža međuodnosa
Kad govorimo o organizaciji kao sustavu, ne govorimo samo o organigramima, pravilnicima ili procesima. Govorimo o mreži odnosa, percepcija, ponašanja i značenja.
U takvim sustavima ni jedan element ne postoji izolirano, nego je povezan s drugima. I zato vrijedi jedno jednostavno pravilo sistemskog razmišljanja i funkcioniranja: pomak jednog dijela sustava neizbježno utječe na cijeli sustav. Ponekad je to i više nego što očekujemo.
Primjerice, ako jedna osoba počne postavljati drugačija pitanja, tijek razgovora se promijeni. Ako tim počne drukčije gledati na problem, promijeni se način donošenja odluka. Ako voditelj promijeni način slušanja, promijeni se dinamika povjerenja i otvorenosti.
Sustavi možda izgledaju stabilno, ali su zapravo stalno u pokretu i mijenjaju se, upravo zato što ih čine ljudi. A ljudi neprestano mijenjaju perspektive, ponašanja i odnose. Zato ne moramo sustav “preokrenuti naglavačke” da bi se promijenio. Dovoljno je pomaknuti jedan kotačić.
Ono što često bude problem s promjenama u organizacijama jest to što se obično pokušava promijeniti puno toga odjednom – strategija, struktura, procesi, kultura. I onda se čudimo zašto promjena ne uspije. Vjerojatno su vam poznate te situacije. Primjerice, nakon promjene uprave ili vlasništva, tijekom spajanja i akvizicija ili u trenucima ozbiljne krize zbog pada performansi…
Sistemski pristup sugerira nešto drugo: početi s malim pomakom koji može pokrenuti lančanu reakciju. To ponekad može biti nova perspektiva, ponekad novo pitanje, a ponekad – igra.
Zašto je igra u poslovanju ozbiljna stvar?
U poslovnom svijetu riječ igra još uvijek izaziva određenu dozu sumnjičavosti. Međutim, igra i ozbiljnost ne moraju biti dvije suprotnosti, budući da je igra jedan od najsnažnijih načina učenja i istraživanja kompleksnih situacija.
U psihologiji i organizacijskom razvoju igra se koristi desetljećima kao način da ljudi pristupe vlastitim resursima, idejama i iskustvu koje često ostaje neizrečeno u klasičnim razgovorima.
Kad se igramo, mi eksperimentiramo, istražujemo mogućnosti i testiramo ideje bez straha od pogreške. Drugim riječima, postajemo kreativniji i otvoreniji za promjenu.
Zato igra u kontekstu razvoja organizacija nije zabava nego metoda. I, paradoksalno, upravo kroz igru ljudi često prvi put ozbiljno pogledaju u vlastiti sustav.
Razmišljanje rukama
U radu s timovima često koristim LEGO® SERIOUS PLAY® metodologiju. Na prvi pogled to izgleda vrlo jednostavno, gradimo modele od LEGO kockica. Međutim, ono što se događa tijekom tog procesa često bude puno zanimljivije.
Gradnja modela potiče ono što se naziva “razmišljanje rukama”, a istraživanja pokazuju da takav proces pomaže ljudima da dođu do dubljih uvida i da jasnije artikuliraju svoje ideje nego u klasičnim diskusijama. Modeli postaju metafore odnosno fizički prikazi načina na koji ljudi doživljavaju svoj tim, organizaciju ili poslovni problem i pomažu grupama da zajedno razumiju kompleksne situacije i pronađu nova rješenja.
Tijekom jedne radionice, jedna je sudionica gledajući model koji je gradila, rekla: “Sad vidim zašto stalno zapinjemo. Svi pokušavamo riješiti isti problem, ali svatko gura u svoju stranu”. Model je to pokazao jasnije nego višesatni sastanak.
Drugim riječima, ono što je prije bilo nevidljivo postalo je vidljivo. To se događa zato što ljudi ne razmišljaju samo riječima, nego i slikama, metaforama i iskustvom.
Kada jedan kotačić promijeni cijeli mehanizam
Jedan od najzanimljivijih trenutaka na takvim radionicama događa se kada sudionici počnu povezivati svoje modele i odjednom shvate da njihov problem nije samo njihov, da se njihovi modeli dodiruju i da elementi utječu jedni na druge.
Tada postane očito ono što sistemski pristup govori, da organizacija nije skup odvojenih dijelova, nego sustav međuodnosa. A kada jedan dio pomaknemo, makar malo, cijeli sustav reagira. Jedna odluka utječe na drugu, jedna reakcija pokreće drugu, a jedan pomak mijenja dinamiku cijelog sustava.
To je razlog zašto, koliko god možda zvučalo kontraintuitivno, ne možemo promijeniti sustav izvan sustava, ali možemo promijeniti način na koji sudjelujemo u njemu.
Iako bi mnogi voljeli vjerovati da se sustavi mijenjaju kroz velike strategije, transformacije, reorganizacije, razočarat ću vas – promjena rijetko počinje tako.
Češće počinje puno suptilnije, načinom na koji postavljamo pitanja, spremnošću da istražujemo, a ne samo kad analiziramo i odmah prvim korakom pokušamo nešto napraviti drukčije. Ponekad čak i kroz igru, jer upravo nam igra može pomoći da ozbiljne stvari vidimo jasnije.
Autorica kolumne Business s pomakom #17: Ana Josipović Belan, poslovna savjetnica, leadership trener i coach te vlasnica tvrtke Shifting
