Smisao života razmatrali su mnogi književni velikani poput Lava Tolstoja (1904.), Henrya Millera (1918.), Anaïs Nin (1946.), Viktora Frankla (1946.), Itala Calvina (1975.), Davida Fostera Wallacea (2005.)… Svi oni, na različite načine, tražili su ravnotežu između stvaranja i življenja, između smisla i svakodnevice – pitanje koje je i danas jednako aktualno. I premda su neki tvrdili da je u današnje doba „veliki san zamijeniti novac smislom“, postoji neotklonjiv i uznemirujući osjećaj da smo, u svojoj opsesiji da optimiziramo kreativne rutine i maksimiziramo produktivnost, zaboravili kako istinski živjeti.
Spisateljica Annie Dillard u svojoj knjizi The Writing Life dala je prekrasan doprinos razmatranju smisla života. Njena lijepa i dirljiva meditacija o dobro proživljenom životu podsjeća nas na stalne pokušaje uspostavljanja kompromisa između življenja i produktivnosti s kojima se više ili manje uspješno suočavamo:
„Kako provodimo svoje dane, tako živimo i svoje živote. Ono što činimo u ovom satu, i ono što činimo u onom sljedećem, to je ono što jesmo. Raspored nas brani od kaosa i hirova. On je sigurnosna mreža koja nam pomaže da prebrodimo dan. On je skela uz pomoć koje radnik može biti stabilan dok objema rukama radi na dijelovima vremena. Raspored je privid razuma i reda — nešto što smo apstraktno zamislili i zatim svojom voljom oživotvorili, stvorili. On je mir i utočište usred krhotina vremena; on je čamac za spašavanje na kojem se, desetljećima kasnije, još uvijek zatekneš kako živiš. Svaki dan je isti, pa se poslije sjećaš tog niza kao zamućenog, ali snažnog uzorka.”
Misao Annie Dillard „Kako provodimo svoje dane, tako živimo i svoje živote” podsjeća nas da je naš život zbroj naših svakodnevnih postupaka. Ona sugerira da, ako svjesno upravljamo svojim vremenom, možemo oblikovati život koji je smisleniji, ispunjeniji i usklađen s našim vrijednostima, dok će život ispunjen izgubljenim ili besmislenim satima vjerojatno rezultirati puno manjim zadovoljstvom.
Zadaci koje odaberemo raditi, ljudi s kojima provodimo vrijeme i aktivnosti u kojima sudjelujemo nisu samo način da „ubijemo vrijeme“ – to su svjesni izbori kojima određujemo kako provodimo svoj život.
Polazeći od te početne premise, Thomas Oppong, pisac eseja o produktivnosti, filozofiji i psihologiji u kojima razmatra ideje o tome kako bolje, smislenije i potpunije živjeti, na portalu Fast Company predlaže primjenu „pravila jednog sata” – jednostavne navike koja mu pomaže učiti, razmišljati i promišljati.
„Svakog dana sebi dam 60 minuta neprekinutog vremena kako bih pokušao postati malo mudriji nego što sam bio jučer. Svjesno preuzimam kontrolu nad vlastitim razvojem kako bih promijenio način na koji razmišljam, odlučujem i živim. To zahtijeva predanost. Ali samo jedan sat dnevno posvećen učenju, razmišljanju i refleksiji pomaže mi unaprijediti procese svog života. To je to. Šezdeset minuta. Pet sati tjedno. I svakodnevno unapređuješ samoga sebe”, piše Oppong.
„To znači čitati nešto što te izaziva. Promišljati što nije išlo kako treba. I zašto. Sjediti u tišini i namjerno pustiti um da luta”, razlaže. „Rezultat su veća jasnoća, manje žaljenja u životu i održivi rast. Jedan fokusirani sat ne mijenja samo naš dan, on nas preusmjerava, daje našem mozgu vrijeme da se poveže, stvara i ispravi kurs.”
Tjedan razmišljanja
Devedesetih godina prošlog stoljeća tu je ideju na svoj način primijenio Bill Gates. Svoje vrijeme za razmišljanje nazivao je „tjednom razmišljanja”: sedam dana provodio bi u samoći u kolibi u šumi kako bi „čitao, razmišljao i pisao o budućnosti”.
„Ta sposobnost pretvaranja slobodnog vremena u duboko razmišljanje i učenje postala je temeljni dio mog identiteta”, rekao je Gates.
„Ta je logika bezvremenska. Dosljednost pobjeđuje intenzitet”, dodaje Oppong.
Samo jedan sat dubokog razmišljanja dnevno donosi rezultate brže nego što bismo očekivali. Jedna knjiga mjesečno – dvanaest godišnje. Dvanaest novih mentalnih okvira. Dvanaest načina da sagledamo svijet na drugačiji način.
„Da biste primijenili to pravilo, ne morate mijenjati svoj raspored. Ne mora to biti neprekinuti sat. Možete koristiti male ‘vremenske džepove’ tijekom dana i postići isti učinak. Jedan sat je dovoljno dug da vam promijeni život, a dovoljno kratak da je izvediv. To je savršena ravnoteža između maštanja i stvarnih rezultata. Možete naučiti novu vještinu, promisliti što je toga dana išlo dobro ili loše. Ili jednostavno možete sjediti i razmišljati bez telefona. Vrijeme koje namjerno posvetimo učenju, razmišljanju ili refleksiji, višestruko se vraća u svim područjima našeg života.”
Tri stupa pravila jednog sata
1. Neka učenje bude aktivan proces
Nahrani svoj mozak nečim vrijednim razmišljanja. Tvoj unos uvijek određuje kakav će biti rezultat. Ono čime hraniš svoj um, određuje kako odlučuješ, kako govoriš i kako radiš. No nemoj samo pasivno upijati – uključi se. To što si pročitao deset stranica ne znači ništa ako ideje ne primjenjuješ u praksi.
Nemoj samo skupljati informacije, probavljaj ih. Ako čitaš o pregovaranju, iskušaj to na suradniku ili nekome tko ti može dati povratnu informaciju. Učenje dobiva smisao kad poduzmeš akciju. Isprobavaj. Pogriješi. Svaki put kad proširiš svoje razumijevanje, širiš i granice svojih mogućnosti.
2. Promišljaj novo znanje
Ako je učenje unos, refleksija je sustav obrade. Tako iskustvo pretvaraš u primjenjivu mudrost. „Ne učimo iz iskustva… učimo razmišljajući o iskustvu”, rekao je filozof i psiholog John Dewey. Bez refleksije, samo hodaš u krug – puno kretanja, ali bez smjera. „Što je funkcioniralo? Što nije?”
Koju si lekciju izvukao iz onoga što ne funkcionira? Zapiši je. Počet ćeš primjećivati obrasce – navike koje te koče, odluke koje te pomiču naprijed. To je tvoja osobna povratna petlja. Refleksija pretvara probleme u jasnoću. Daj smisao svom danu. Što si mogao učiniti drugačije?
3. Razmišljaj kako pretvoriti učenje u mudrost
Većina ljudi previše je zauzeta reagiranjem na život. Ponavljaju iste stavove, navike i ideje. Razmišljanje je način da preispitaš vlastitu perspektivu, bez obzira na to o čemu je riječ. To je vrijeme koje provodiš sam sa svojim mislima, povezujući točke koje drugi ne vide. Dopuštaš svojim mislima da lutaju – i onda slijediš one zanimljive.
Oppong kaže kako to voli činiti krećući se: „Nešto u kretanju razbistri misli. Više sam problema riješio u tenisicama nego za stolom. Razmišljanje daje našem mozgu prostor za obradu ideja, i tada nas zna iznenaditi”.
Kad se posvetimo „pravilu jednog sata”, naš um počinje povezivati točke.
Počinjemo primjećivati obrasce u vlastitim navikama, kako kod kuće, tako i na poslu. Ta svakodnevna navika od samo jednog sata može nam pomoći da bolje rješavamo sukobe, radimo učinkovitije i, jednostavno, živimo punim plućima.
„Pokušajte. Jedan sat za vlastitu transformaciju. Samo vi, vaša znatiželja i 60 minuta iskrene usredotočenosti”, savjetuje Oppong.
Ako radite to dovoljno dugo, shvatit ćete da niste učili samo sat vremena dnevno. S takvim promišljanjima obnavljali ste cijeli svoj život. Jedan sat učenja dnevno, promišljanja i razmišljanja može vam vratiti kontrolu nad smislom vlastitog života. To je moć jednog sata. Dovoljno malo da počnete već danas. I dovoljno veliko da vam promijeni život. Tako se razvijamo i krećemo naprijed. Vrijeme koje posvetimo sebi zapravo je vrijeme kojim oblikujemo svoj život.
