Žarko Šenjug vlasnik je obrta za popravak, izradu i montažu namještaja “Tapetarija i stolarija Šenjug”. Šenjugi su iz Svetog Križa Začretja, obrt je službeno u Zagrebu, ali uglavnom se radi na terenu.
Još kao klinac počeo je pomagati ocu tapetaru koji je radio u tvornici namještaja “Šavrić”, a poslije podne pomalo u fušu. Žarko je od 12. godine bio uz njega, a s 15 godina počeo se baviti i brodomodelarstvom.
“Išao sam čak na natjecanja. Imao sam veliku ljubav prema takvom radu, bio sam spreman uložiti puno vremena i truda u izradu tih modela. I zato mi ni rad s namještajem nije bio problem.
Tata je radio tapetariju za stilski, unikatni namještaj. Za to je potrebno puno ručnog rada, umijeća i volje. Uz njega sam učio o materijalima, o tehnologijama. No, tata je trebao stolara da bi se to napravilo, a mene je drvo jako zanimalo pa sam počeo raditi s drvom. Rijetko je da imate tapetara i stolara zajedno, iako jedan bez drugog ne mogu – da bi napravio tapecirung, moraš imati konstrukciju”, priča nam gospodin Šenjug kako se rađala njegova ljubav prema poslu kojim se bavi.
Prva dva razreda srednje škole pohađao je u “Tesli”, smjer opće strojarstvo. Nakon toga vagao je između strojarstva i drvodjelstva. Prevagnulo je drvo.
“Bio sam jak u tapeciranju, uz tatu sam puno naučio, i to se s drvom stopilo u jednu cjelinu. Upisao sam 3. i 4. razred srednje drvodjelske škole u Zagrebu i završio s odličnim. Tamo sam upoznao kolegu Miju Goluba, bačvara, s kojim sam sudjelovao i na natjecanju drvodjelskih škola na kojem smo osvojili dobra mjesta. Upisali smo drvnu tehnologiju na šumarskom fakultetu koji smo uredno završili.
Izrada namještaja po mjeri
Mislio sam: zaposlit ću se u “Šavriću”, to je velika firma, trebaju inženjere… I odradio sam tamo 12 mjeseci kao volonter pripravnik. A nakon toga se “Šavrić” počeo raspadati. Dao sam otkaz jer više nisam mogao napredovati pa sam radio za privatnike i nastavio graditi svoj pogled prema struci, kao što sam činio od malih nogu. A svih tih godina radio sam i s tatom. Oženio sam se 2003. s Barbarom i dvije godine kasnije smo pokrenuli obrt”, priča nam Žarko.
Šenjugi se bave tapetarijom i stolarijom, popravkom namještaja, tapeciranjem, stolarskim radovima na popravcima i izradom novog namještaja po mjeri.
“Radimo sve osim građevinske stolarije. Stolariju obnavljamo, i kompletni interijer, radimo krevete, kuhinje, stilski namještaj… Radimo i kvalitetan namještaj iz masivnog drva koji ima rok trajanja 20 godina i više”, pojašnjava.
Barbara i Žarko imaju troje djece. Najstariji sin Luka završio je drvodjelsku školu, smjer Drvni tehničar-restaurator, i upisao je na Dubrovačkom sveučilištu smjer Konzervacija i restauracija. Na trećoj je godini. Srednja kći Lara završila je smjer Zaštita prirode i okoliša u drvodjelskoj školi i upisala Agronomski fakultet, smjer fitomedicina. Najmlađi sin Gabrijel pohađa drugi razred za stolara.
“Svi smo u struci”, smije se Žarko i dodaje kako su djeca odrasla u radionici, uz tapetariju, stolariju, uz drvo te kako primjenjuju znanje koje su stekli kroz godine školovanja i rada.
Sve je lako ako radiš ono što voliš
Posao se, kaže, nije mnogo promijenio u odnosu na dane kada je počeo raditi s ocem. Klijenti dolaze putem preporuka na temelju starog posla. “Ljudima je bitno da radimo baš mi. Radimo namještaj po mjeri koji se ne može kupiti u trgovinama. Ne trebamo tražiti klijente, ljudi su nas spremni čekati mjesecima, a neki nas čekaju čak i godinama jer žele baš Šenjuge za posao”, razlaže Žarko Šenjug.
Preko Hrvatske obrtničke komore dobili su certifikat da imaju tradicijski obrt i da sve rade s tradicijskim postupcima. A majstora koji tako rade je malo.
“Moj posao je umjetnički”, kaže majstor Žarko. “Kod restauracije nema velikih količina, kao ni kod umjetnina, a svaki posao koji preuzmem je drugačiji, čak i ako radim na šest istih stolica. Ima projektiranja, crtanja, ispitivanja mehaničkih svojstava… Daješ predmetu prirodan izgled kakav je imao ranije, osim ako stranka ne traži izmjenu oblika – proširenje stranica, leđa, veću visinu za sjedenje, ugradnju kutija za posteljinu… Moraš skinuti sve do drvene konstrukcije, rastaviti, konsolidirati oštećene dijelove, učvrstiti konstrukciju, izmjeriti, spojiti i učvrstiti, površinski obraditi, polakirati i na kraju slijedi tapeciranje. To je jako interesantan posao. Ako ga voliš, nema problema. Sve je lako ako radiš ono što voliš”, pojašnjava Žarko.
Otežana nabava kvalitetnog materijala
Ugrađuju prirodne, ekološke materijale, no prirodni materijali za klasično tapeciranje se ne mogu kupiti u Hrvatskoj. “To su materijali koji se proizvode u Sri Lanci i na sjeveru Afrike, u Tunisu. Možete ih kupiti u Austriji. Za klasično tapeciranje ne možete staviti bilo što, nego materijale koji su se tradicionalno koristili: to su jutene gurte, klasični federi vezani s kudeljinom špagom, na njih dolazi juta, morska trava. opet juta, afrik, pamuk i tkanina. A sve je teže naći kvalitetan pamučni materijal. U Hrvatskoj većina trgovina ima tapetarski materijal iz Kine koji je po izgledu sliči kvalitetnom materijalu, goblenu ili štofu, ali po gramaturi je deset puta tanji, nema veze s tkanjem. Nabava nam je znatno otežana jer su firme iz Češke, Slovačke, Italije i Belgije koje su radile kvalitetni materijal za tapeciranje zatvorile vrata zbog konkurencije iz Kine.”
Rade Šenjugi i popravke i restauraciju kože. Koža se može naći dosta dobra i po ne prevelikim cijenama u odnosu na tkaninu, a nabavljaju je iz Italije preko hrvatskih firmi.
“Problem su prirodni materijali”, ponavlja. “U Austriji i Njemačkoj ih možete kupiti jer se to tamo cijeni i tako radi. Ne možete fotelje u dvorcima tapecirati sa spužvom, to bi bilo smiješno i neozbiljno. Morate koristiti originalne materijale. Ali veliki problem je što u Hrvatskoj i svijetu ima malo kvalitetnih restauratora”, ističe.
“U Zagrebu ima tapetarija, ali one ne rade klasični namještaj kakav mi radimo, i ne rade popravak drvenog dijela. A stolari pak rade stolarski dio bez tapetarije. Mi nudimo oboje, a ne znam nikoga osim nas tko nudi takvo što”, objašnjava Žarko Šenjug.
Želimo očuvati stolarski obrt
Majstor Žarko je i aktivan član sekcije stolara Udruženja obrtnika, u Upravnom je odboru. “Borimo se za poboljšanje našeg statusa. Suradnja s Hrvatskom obrtničkom komorom nije loša, ali treba više raditi kako bi se pomoglo svim obrtnicima. HOK bi trebao uslišiti želje i potrebe koje se odnose na usavršavanje obrtništva i lakše poslovanje”, naglašava.
“Želimo zadržati i ojačati stolarski obrt i očuvati ga. Udruženje obrtnika nastoji pridobiti što više obrtnika, ali ne postoji lista stolara u Zagrebu i u Hrvatskoj. HOK bi trebao prikupiti podatke da vidimo koliko imamo tradicijskih i netradicijskih stolarija i tapetarija.”
Šenjug također predlaže da se ukinu naknade za sudjelovanje na sajmovima obrtnicima koji imaju samo nekoliko zaposlenih i da se smanje porezi za dio djelatnosti.
“Imamo znanje, htijenje i volju, ali ima prepreka, prvenstveno financijskih. Država bi trebala olakšati poslovanje svim tradicijskim obrtima koji izumiru, ima dovoljno novaca. Do prije desetak godina većina tih obrta je funkcionirala – urari, limari, kotlokrpe…”
“Male obrte, s jednim dvoje zaposlenih, treba poticati s maksimalnim rabatom, treba ih pustiti da rade jer jedan čovjek sam ne može puno zaraditi”, dodaje. “Treba ga osloboditi poreza i neka proba zaposliti još nekog djelatnika. A u obrtu je najbolje zaposliti osobu iz obitelji, tako idemo prema nastavku tradicije. Djelatnosti izumiru jer ih nitko iz obitelji ne nastavlja. Može se desiti, ali najbolje je kad se tradicija nastavlja unutar obitelji. Država bi trebala imati sluha za to. Trebala bi napraviti nekakvu skalu da porez raste s brojem zaposlenih, da ne stišće toliko male. A obrtnici se trebaju povezati, da bude više obrtnika i više zaposlenih. Trebali bismo imati otvoreni put da radimo, a mi se moramo boriti da opstanemo. Mi tradicijski obrtnici radimo iz entuzijazma, volimo svoj posao i sretni smo kad nešto napravimo svojim rukama.”
Djeca će nastaviti posao
S obzirom na to da su mu djeca pohađala i pohađaju Drvodjelsku školu, Žarko Šenjug je član školskog Vijeća roditelja i tim putem također pomaže u nastojanju u da se ne ugase djelatnosti kojima prijeti izumiranje, poput tapetarije, bačvarstva, izrade drvenih modela i glazbenih instrumenata.
“Mislim da već 7-8 godina nitko nije upisao niti jednu od tih djelatnosti. S kolegom Golubom održavam predavanja u drvodjelskoj školi o tradicijskim obrtima i vještinama, ali nema interesa. U posljednjih petnaestak godina mladi su bili naklonjeni gimnazijskim programima, obrtništvo se zanemarivalo. Nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju počela je padati potreba za obrtničkim zanimanjima. Sada se to polako mijenja, ali treba vremena da se vratimo u tu kolotečinu, da se upisuje obrtništvo. U stvari, puno mladih se upisuje u obrtništvo, ali ne ostaju u njemu”, ističe naš sugovornik.
Na kraju poručuje kako vjeruje da će struka opstati, ali upitno je hoće li jačati ili stagnirati.
“U našoj obitelji će se pojačati, jer imam troje djece i to je moje veliko bogatstvo. Imam viziju da će im u budućnosti biti puno lakše jer ja sam počinjao ni od čega, a oni imaju temelje, strojeve, alate… Osim učenja samih vještina, dok nešto radimo mi razgovaramo o opasnostima, o zaštiti, o kancerogenim materijalima, kako spriječiti da se desi nešto loše, da se ne porežu, ne ozlijede, da ne bude problema pri lakiranju, da nešto ne pukne… Pazimo na tehnologiju. na poznavanje materijala. I lakše je kad znaš da to prenosiš na nekoga tko će nastaviti posao”, poručio je Žarko Šenjug na kraju razgovora.
