Od poslovnih odbijenica i podcjenjivanja do vlastitog adrenalinskog parka i turističkog imanja u Malom Mihaljevcu, Ivanka Horvat, osnivačica PG-a Geler, pokazuje kako se upornošću, obiteljskim zajedništvom i povezivanjem poljoprivrede i turizma može stvoriti autentična poduzetnička priča koja čuva lokalnu baštinu i otvara nove mogućnosti ruralnog razvoja.

Postoje granice koje nam postavljaju drugi, ali i one koje sami sebi moramo odlučiti pomaknuti. Ivanka Horvat odlučila je učiniti upravo to. Kada je 2016. godine krenula u samostalan posao u Malom Mihaljevcu u Međimurju, nije imala razrađen put do uspjeha, sigurnost poslovanja ni bezrezervnu podršku okoline. Imala je ideju, obitelj uz sebe i uvjerenje da može uspjeti.

Pomakni granice

Danas je naziv njezina imanja i adrenalinskog parka „Pomakni granice”, koji je mnogo više od turističkog slogana. To je sažetak njezina osobnog i poduzetničkog puta.

  • Vaš se park zove „Pomakni granice”. Koju ste vlastitu granicu morali pomaknuti da biste ga stvorili?
    Naziv „Pomakni granice” za mene ima osobno značenje. Kada sam 2016. godine krenula u samostalan posao, morala sam izaći iz svoje zone komfora i zakoračiti u nepoznato. Kao žena koja se doselila u kraj drukčijeg mentaliteta, narječja, običaja i kulture, morala sam pomaknuti mnoge vlastite granice. Najveća je bila otvoriti posao unatoč odbijenicama i negativnim savjetima različitih administrativnih službi.
  • Otkud i kako se razvila ideja da upravo u Malom Mihaljevcu otvorite adrenalinski park?
    Ideja o neobičnom poslu vezanom uz rekreaciju postojala je još od 2000. godine, kada smo se suprug i ja doselili u Međimurje. Suprug je napustio djelatnu vojnu službu, koja mu je bila životni poziv i završio fakultet. U svojem je obrtu pokušao registrirati dodatnu djelatnost, ali ju je morao izbrisati, jer tada nije mogao imati više djelatnosti u obrtu. Budući da je park već bio izgrađen, odlučila sam ga otvoriti kao vlastitu samostalnu tvrtku.
  • Sjećate li se reakcija kada ste prvi put predstavili svoju ideju? Tko je vjerovao u vas, a tko je mislio da ste potpuno poludjeli?
    Dok je suprug bio glavni za park, sve je bilo u redu. Kada se saznalo da će to biti moja tvrtka, sa ženom na čelu, vrata su se počela zatvarati. Sama ideja adrenalinskog parka bila je neobična, a činjenica da će ga voditi žena koja je došla iz drugog kraja i nema iskustva mnogima je bila još čudnija. Bilo je podsmijeha i neugodnih situacija. Jedino mi je obitelj pružala bezrezervnu podršku i na tome sam iznimno zahvalna.
  • Jeste li se ikada našli u situaciji da vas netko podcijeni zato što ste žena koja vodi ovakav posao? Kako ste reagirali, kako se osjećali?
    Na početku sam često nailazila na nerazumijevanje. Mnogi su mislili da je suludo da žena vodi adrenalinski park. Osjećala sam podcjenjivanje, primjerice kada bi me na sastanku primila osoba koja nije mogla donositi odluke i samo je željela što prije završiti razgovor. Najteže mi je bilo kada sam na Zavodu za zapošljavanje dobila odbijenicu s obrazloženjem da nisam sposobna za taj posao, da za takvom djelatnošću nema potražnje i da nemam poduzetničkog duha. Na razgovoru me o poslovnom planu, uz podsmijeh, ispitivalo pet stručnjaka. Napisala sam žalbu, ali ponovno sam odbijena. Osjećala sam se nemoćno, no znala sam koliko vrijedim i koliko sam spremna raditi i odricati se. Park je već bio izgrađen i trebalo je početi. Odlučila sam osloniti se na sebe i nastaviti svojim putem.
Adrenalinski park Pomakni granice
Adrenalinski park Pomakni granice
  • Koji vam je bio najveći poslovni izazov – financiranje, ulaganja, privlačenje gostiju ili nešto sasvim drugo? Kako ste ga uspjeli prevladati?
    Najveći izazov bio je jednostavno početi raditi jer nisam imala gostiju. Vjerovala sam da će najprije doći domaći ljudi, iz solidarnosti. Na otvorenje sam pozvala cijelu ulicu i predstavnike lokalne vlasti. Susjedi su donijeli kolače i riječi podrške, ali nakon toga ostala sam sama. Nisam imala ni fotografije ni promotivne materijale. Sve su me banke odbile jer sam bila jedina zaposlena. Prodala sam stan u gradu u kojem sam odrasla i nastavila ulagati, uz suprugovu pomoć. Dvije godine od ponedjeljka do subote odlazila sam na tržnicu prodavati vlastite proizvode, sir i vrhnje, a vikendom radila u adrenalinskom parku. Kasnije sam se dodatno educirala i stjecala certifikate. Održali su me upornost, rad, predanost i obitelj. Nakon dvije teške godine posao se napokon počeo pokretati pa sam se, uz suprugove savjete i podršku obitelji, mogla posvetiti samo parku.

Od odbijenica do turističke priče koja spaja adrenalin, poljoprivredu i međimursku tradiciju

Bez obitelji ne bi uspjela

“Bez obitelji ne bih uspjela. Bilo je dana kada sam deset puta poželjela odustati, a upravo su me oni tada podržavali. U vlastitom poslu nema klasičnog radnog vremena, slobodnih vikenda ni blagdana. Radili smo svi, a djeca su odrastala pomažući nam. Unatoč teškoćama, to mi je jedno od najljepših razdoblja zbog zajedništva. Naučili smo da nema muških i ženskih poslova. Sin je naučio kuhati i prati svoje rublje, a kći raditi sa strojevima na imanju, kuhati i brinuti se o kući. Najponosnija sam što su djeca naučila da nakon pada treba ustati i nastaviti uzdignute glave“, naglašava Ivanka.

Upitana postoji li neka odluka koju ne bi ponovila, Ivanka iskreno govori kako je u početku donijela mnogo loših odluka, ali i mnogo dobrih upravo zahvaljujući onome što sam naučila iz pogrešaka. U poslu, kao i u životu, pogreške su neizbježne.
“Ne bih ništa mijenjala jer su me ta iskustva naučila što želim i gdje pripadam. Život i posao cjeloživotno su učenje i ulaganje. Privilegij je raditi ono što volim, stvarati mogućnost novih radnih mjesta i pružiti djeci priliku da ostanu živjeti i raditi u svojem kraju. Lijepo je pošteno raditi i doprinositi zajednici”,  Ivanka iskreno ističe svoj put i odluke.

Ivanka i suprug na quadu
Ivanka i suprug na quadu
  • Na vašem se imanju i u adrenalinskom parku susreću adrenalin, međimurski konji, turoš i domaći kruh, quadovi i robinzonski turizam. Kako ste spojili ono što na prvi pogled nema mnogo zajedničkog?
    U Međimurje sam došla iz Karlovca 2000. godine. Sa suprugom sam počela raditi u poljoprivredi, iznimno teškom i zahtjevnom poslu. Kako je naše poljoprivredno gospodarstvo bilo premalo, proširili smo djelatnost na turizam i tako stvorili nova radna mjesta. Poljoprivreda, tradicija i turizam za nas su prirodno povezani. Međimurski konji, sir turoš, aktivan život i svakodnevni poslovi na imanju autentičan su dio našeg života koji dijelimo s gostima. Ponekad ne stignemo premjestiti traktore ili pospremiti kukuruz, treba nahraniti konje i zatvoriti kokoši, ali upravo to gostima bude posebno zanimljivo. Na trodnevnom dječjem kampu ove godine djecu su, uz adrenalinske aktivnosti, najviše oduševili branje i pečenje kukuruza, skupljanje jaja, briga o životinjama, pranje posuđa i vlastitog rublja te vožnja traktorom. Divno je gledati djecu od šest do šesnaest godina kako surađuju i na kraju ne žele kući. Ugostili smo i skupinu iz kineske visokotehnološke tvrtke: mijesili su i pekli domaći kruh, kušali ga sa slaninom, izrađivali turoš, vozili quadove i igrali paintball. Smatram da bez poljoprivrede nema ni kvalitetnog turizma.
  • Kako kroz aktivnosti na imanju čuvate međimursku tradiciju i istodobno od nje stvarate zanimljiv turistički doživljaj?
    Živimo uz Bedekovićeve grabe, jedinstveno europsko stanište leptira. Gostima pričamo o povezanosti leptirovih ličinki i mrava roda Myrmica, kao i o kasnijoj košnji livada. Tako dobivamo sijeno za naše međimurske konje. Uz radionice pripreme domaćeg kruha i sira nudimo i adrenalinske aktivnosti. Gosti vide kako se sve povezuje u kružno gospodarenje u skladu s prirodom. Žele znati više i sami sudjelovati. Posebno su mi dragi razgovori s ljudima iz različitih dijelova Hrvatske i svijeta jer tada uspoređujemo iskustva i učimo jedni od drugih.
Kći Jelena na međimurskom konju
Kći Jelena na međimurskom konju skoro izumrloj pasmini
  • I konji, međimurski konji, ugrožena autohtona pasmina, postali su dio vaše priče i koliko posjetitelji zapravo znaju o tim posebnim životinjama?
    Međimurski konj ima posebno mjesto u našim životima. Riječ je o kritično ugroženoj autohtonoj pasmini. Naši pastusi imaju dvadeset godina i još su u dobroj kondiciji. Nekada su konji bili nužni za prijevoz i obradu zemlje; bili su dio opstanka mnogih obitelji i važan dio međimurskog identiteta. Danas nam daju organsko gnojivo i koriste sijeno s livada koje zbog kukaca kosimo kasnije. Međimurski konj snažan je i robustan, a blage naravi. Postojala su dva tipa, lakši za prijevoz i teži za oranje i vuču. U vrijeme Austro-Ugarske koristili su se i za vuču tramvaja u Beču. Iako više ne obavljaju poslove kao nekada, mi ih čuvamo i volimo. Vjerujem da narod koji ne poznaje svoju prošlost teško može graditi budućnost.

Ženama iz ruralnih krajeva poručila bih da krenu ostvarivati svoje ideje i da ne odustaju.

Poljoprivreda i turizam kao dvije strane iste priče

“Svaka skupina turista pomiče granice na svoj način. Neki se boje visine pa se uz naše vođenje odvaže spustiti dugim ziplineom. Drugi se boje životinja, a kod nas ostvaruju kontakt s njima. Oni kojima je teško surađivati u kolektivu kroz timske aktivnosti počnu se međusobno podržavati i navijati jedni za druge. Posebno smo ponosni na zajedničke programe roditelja i djece. Djeci mnogo znači kada ih roditelji gledaju, bodre i sudjeluju u igrama. Nije presudno jesu li gosti domaći ili strani, nego da svakome pristupimo individualno. Najljepši je trenutak kada odlaze zadovoljni i iskreno nam zahvaljuju”, reći će Ivanka.
A na zamolbu za nekom od situacija s gostima, koje su joj ostale u pamćenju, Ivanka spremno izdvaja priču o skupini koja je kod njih boravila sedam dana. “Krenuli su prema Zagrebu, ali su se predomislili, vratili i ostali još dva dana. Slično je s djecom iz kampa koja ne žele otići i već se žele prijaviti za sljedeću godinu. Dragi su mi i trenuci kada učitelji i profesori zaborave na svakodnevne uloge i počnu se igrati kao djeca.”

Robinzonske kućice za smještaj turista
Robinzonske kućice za smještaj turista
  • Dogodi li se da gosti dođu zbog adrenalina, a kući odu oduševljeni nečim sasvim drugim – konjima, domaćim turošem, kruhom ili jednostavno međimurskim gostoprimstvom?
    Gosti često dolaze s određenim očekivanjima i predrasudama, a mi se trudimo pružiti im više nego što očekuju. Adrenalinske aktivnosti, radionice, zelenilo, međimurski konji i život na imanju zajedno stvaraju cjelovit doživljaj. Poljoprivreda, turizam, poštovanje prirode i ljubaznost podjednako su važni dijelovi te priče.
  • Koliko vam u predstavljanju i razvoju poslovanja pomažu digitalni alati, internetske rezervacije i društvene mreže? Što vam se pokazalo najkorisnijim u privlačenju novih gostiju?
    Najviše su nam pomogle naša službena internetska stranica, Turistička zajednica Međimurske županije i Turistička zajednica Srce Međimurja te predstavljanje s mobilnim ziplineom na manifestacijama. Ipak, najviše nam znače iskustva i preporuke naših gostiju. To nam je najveće priznanje i motivacija za daljnji rad.
  • Što biste poručili ženi iz malog mjesta koja ima odličnu poslovnu ideju, ali još uvijek čeka pravi trenutak da je ostvari?
    Ženama iz ruralnih krajeva poručila bih da krenu ostvarivati svoje ideje i da ne odustaju. Podrška obitelji iznimno je važna jer žene često nisu samo poduzetnice, majke i supruge nego i njegovateljice starijih ili bolesnih članova obitelji. Danas, uz internet i kvalitetnu ponudu, ljudi mogu doći iz svih krajeva. Ipak, možda bih još snažniju poruku uputila lokalnoj i državnoj administraciji: više podržavajte žene i slušajte njihove potrebe, osobito na lokalnoj razini. Žena je stup svake zajednice i nezamjenjiva je.
Ivanka Horvat
Ivanka Horvat priprema teren za njihov tradicionalni Hog Race_web

A bi li odabrala isti put ili bi nakon svega prevladao sigurnost i predvidljivost, Ivanka spremno odgovara kako bi ponovo izabrala isti put. Sve teškoće i pogreške izgradile su me u osobu kakva sam danas. Godine su ostavile trag i donijele neke zdravstvene poteškoće, ali sloboda, neovisnost, kreativnost, druženje s gostima, obitelj na okupu i očuvana priroda za mene nemaju cijenu. Ponosim se sobom i svojom obitelji, istaknula je na kraju razgovora Ivanka Horvat.

Fotografije: privatna arhiva


Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom Žene – Ruralna snaga Hrvatske sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije. #tekst br. 7