Kazalište “Hotel Bulić” je umjetnička organizacija koju je osnovala glumica i kazališna redateljica Senka Bulić. Ta talentirana umjetnica upečatljive karizme je nakon studija glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, bila angažirana i u splitskome HNK-u, zagrebačkom Teatru &TD i “Gavelli”, riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, “Mini teatru” u Ljubljani… Bila je i ravnateljica Scene “Gorica” u Velikoj Gorici, a i Drame Splitskoga ljeta. Nabrojati gdje je sve glumila iziskivalo bi još nekoliko kartica teksta.
U želji da osigura slobodu umjetničkog stvaranja koje neće biti ovisno o konvencijama i trendovima 2001. godine osnovala je kazalište “Hotel Bulić” za koji je inspiraciju pronašla u djelima moderne i suvremene umjetnosti koja nisu izvođena u Hrvatskoj. Od samih početaka program ovog kazališta bio je usmjeren ili na snažne izvođače ili na snažne autore.
Glavni kreativni pokretač kazališta je Senka, no posljednjih godina važnu ulogu ima i umjetnički voditelj Oliver Jularić. Kao kostimograf sa Senkom je počeo surađivati u “Hotelu Bulić” od samih početaka, ali i prije toga. U razgovoru s njim istražili smo koliko je to kazalište uspjelo u svojoj misiji, unatoč izazovima kao što su nedostatak vlastitog prostora i financijska nesigurnost.
- Osnivačica Senka Bulić željela je stvoriti prostor za eksperimentalne i avangardne kazališne projekte koji bi se razlikovali od konvencionalnih kazališnih produkcija. Sada, nakon 23 godine, možete li reći da ste u tome uspjeli?
Činjenica da trajemo toliko u različitim okolnostima je uspjeh. “Hotel Bulić” je uspio opstati kao organizacija specifične estetike koja pomiče granice, i izvođačke, ali i gledateljske. U tom smo razdoblju postavili mnoge važne autore koji inače rijetko ili uopće ne igraju kod nas, a bitni su za povijest kazališta. To su tekstovi francuskog dramatičara Antonina Artauda, njemačkog pisca Heinera Müllera, austrijske književnice Elfride Jelinek, argentinskog pisca i dramatičara Copija (Raula Damontea Botana), japanskog pisca Yukija Mishime, nova čitanja Henrika Ibsena, Christophera Marlowea, Miroslava Krleže, Mirka Božića… Zahvaljujući Senkinoj upornosti i viziji hrvatski kazališni prostor dobio je važno mjesto za suvremenu umjetnost, za umjetnike i za publiku.
Predstave koje “traju” više od 10 godina
- Koliko je predstava dosad održano?
Producirano je 25 naslova, a igrali smo ih i u Hrvatskoj i inozemstvu. Gostovali smo na brojnim domaćim i inozemnim relevantnim festivalima, Splitskom ljetu, Gavellinim večerima, Karanteni, Perforacijama, Infantu, festivalima u Kairu, Barceloni, Ljubljani, Skopju, Budimpešti, Mariboru… Dobivali smo nagrade za najbolje predstave, uloge…
- Predstava “Šuma Striborova”, koju ste premijerno izveli prije 11 godina, i danas je na vašem repertoaru?
Da, u godini u kojoj se slavi 150 godina od rođenja Ivane Brlić Mažuranić, tu jednu od najljepših hrvatskih bajki nastavljamo igrati. Drago nam je da za njom interes ne jenjava.
- Tko su ključni članovi vašeg umjetničkog tima?
U ovih više od dvadeset godina s nama su radili brojni umjetnici, i oni renomirani i oni koji su svoje prve umjetničke korake ostvarili kod nas. Bilo je tu glumaca, performera, glazbenika, vizualnih umjetnika… Ne bih ih mogao ni sve nabrojati, pa ću izdvojiti samo neke: Ana Karić, Ivana Jozić, Tomislav Ćurković, Damir Martinović, Nina Violić, Lucija Šerbedžija, Marko Cindrić, Helena Minić Matanić, Jure Radnić, Paško Vukasović, Aleksandar Antić i mnogi drugi.
Kako funkcionirati bez stalnog prostora
- Zanimljiva je činjenica da nemate vlastiti prostor?
Prostor nemamo, ni uredski ni izvedbeni, jer u situaciji u kojoj se sve odvija projektno i s najviše jednogodišnjim potporama teško je održati kontinuitet kojim bi se osigurala i sredstva za najmove.
Kako nemamo prostor za igranje najviše surađujemo s Kulturnim centrom Travno u Zagrebu. S njima imamo programsku suradnju te tijekom godine tamo izvodimo predstave. Niz godina smo surađivali i s Tvornicom kulture koja je odličan prostor za kazalište kakvo mi radimo.
- Je li bilo još suradnji s kazalištima ili umjetničkim kolektivima?
Surađivali smo na koprodukcijskim projektima s Teatrom &TD, Zagrebačkim kazalištem mladih, INK Pula… Te suradnje su donekle olakšavale financijske i organizacijske probleme s kojima se susrećemo. Mnoge izvedbe imamo u različitim kulturnim centrima u Hrvatskoj što je za nas jako važno jer tako širimo svoj utjecaj i veći broj ljudi upoznajemo sa suvremenim umjetničkim praksama.
Edukacija kao ključna komponenta
- Kako se financirate? Imate li podršku države ili drugih institucija?
Godišnje programe financiramo sredstvima Grada Zagreba te Ministarstva kulture i medija. Apliciramo na različite pozive ta dva financijera, od produkcije projekta do gostovanja u Hrvatskoj, inozemstvu, nabavi opreme, razvoju publike. Bitno nam je održati dinamiku jednogodišnjih produkcija i igranja aktualnih naslova.
Sad je Grad Zagreb prvi put objavio natječaje za višegodišnju institucionalnu podršku. Ta bi se praksa mogla pokazati boljom, a za umjetničke organizacije dugoročno je održivija.
Nama bi za kontinuirani rast bilo nužno imati zaposlenu osobu koja bi se mogla temeljitije baviti i pronalaženjem financijskih sredstava i radom na produkciji projekata. Trenutačno to nismo u mogućnosti.
- Koliko vam je važna edukativna uloga i na koji način ju provodite?
Iznimno! Smatramo da je edukativni dio nužan i za naš rast i za stvaranje buduće publike i mogućih umjetnika. Osim redovne produkcije radili smo i radioničke programe, glumačke radionice, radionice pokreta, predavanja o odnosu scenografije i likovnosti, radionice pisanja. Taj segment i dalje razvijamo kroz projekte “Ruksak pun kulture”, programe za novu publiku preko poziva Ministarstva kulture i medija.
Više slobode, manje sigurnosti
- Pojavljuju li se tvrtke sponzori?
Nažalost, nemamo sponzorske izvore financiranja. Imali smo u nekoliko navrata donacije poslovnog sektora koje smo dobivali putem natječaja za potporu organizacijama koje djeluju u području kulture. Nezavisna scena ima manje sponzora, a velike sponzorske suradnje se većinom realiziraju na većim, tradicionalnim manifestacijama. Bilo bi dobro da među sponzorima ima više interesa za propulzivne projekte nezavisne scene koji također dopiru do značajnog broja publike.
- Privatna su kazališta segment bogatstva kulture kojeg imamo. Cijeni li se to dovoljno?
Privatna kazališta su važna jer osiguravaju dinamiku i neke mogućnosti koje unutar institucija nisu moguće. To je prije svega mogućnost da, iz neke organske potrebe, birate naslove koje želite raditi. Suradnike također. Manje je uvjetovanja, više slobode.
S druge strane takav model ne pruža sigurnost. Mnogi mladi umjetnici koji nemaju angažmane u ansamblima osnivaju vlastite organizacije i tako pokušavaju osigurati prostor za rad. No, mi smo malo tržište i potrebno je pronaći način da ono što radite, osim profesionalnog zadovoljstva, osigurava i pristojnu egzistenciju.
Ponuda izvan mainstreama
- Tko čini vašu ciljnu publiku i kako privlačite nove posjetitelje?
Naša publika je raznolika, ovisno o projektima. To su ljudi koje zanima pomak u suvremenom teatru. Dosta je tu mlađe publike, ali i onih koji su željni kazališta koje funkcionira izvan repertoarne ponude mainstream kazališta.
- Kako rješavate pitanje autorskih prava, je li to riješeno na razini cijele scene? Koliko ste otvoreni za nove mlade autore?
Autorska prava rješavamo najčešće preko Hrvatske autorske agencije s kojom odlično surađujemo ili direktno s autorima ako ih ne zastupa agencija. U predstavama smo često angažirali mlađe glumce. Primjerice, projekti “Evasion” i “Hotel Splendid” u kojima je Senka Bulić radila s izvođačima koje je izabrala na audiciji.
- Koji su vaši planovi i koje nove projekte planirate realizirati u narednim godinama?
Pred kraj godine izlazimo s novim naslovom, a osim toga imamo dogovorena gostovanja s našim aktualnim predstavama: “U agoniji” s Ivanom Bolančom, Jankom Rakošem, Jurom Radnićem i Lidijom Horvat Dunjko, a zatim s predstavom “Ljubavnice” prema tekstu nobelovke Elfriede Jelinek kojeg izvodi Beti Lučić.
- Što biste savjetovali nekome tko bi danas odlučio pokrenuti svoje privatno kazalište?
Svatko tko se odluči na taj potez treba voditi računa o sve većem broju sličnih organizacija. Preporučio bih da nađu teme, autore, suradnike s kojima će se izdvojiti i biti zanimljivi, s kojima će moći osigurati publiku za ono što rade. To iskustvo im može biti dragocjeno, ali moraju računati na rizik.
Autor naslovne fotografije Ivan Šardi
#Privatnakazališta br. 4
Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom Privatna kazališta sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
