Romano Nikolić: Arterarij kao platforma za društveni dijalog

U sezoni u kojoj će proslaviti desetu godinu rada zagrebačko kazalište Arterarij ušlo je s novim, vlastitim prostorom u malenoj Ulici Antuna Heinza do koje se dolazi iz Petrove.
Svojim umjetničkim produkcijama Arterarij je usmjeren na istraživanje aktualnih društvenih problema i marginaliziranih skupina kroz dokumentaristički pristup, a njihov umjetnički izraz često nadilazi konvencionalne granice kazališta.

Posvećenost temama koje su zanemarene u mainstream kazalištima osigurala im je prepoznatljivost na zagrebačkoj, ali i hrvatskoj, kazališnoj sceni, a nagrade su potvrdile njihovu kvalitetu.

Priliku da zavirimo u svijet jednog od najinovativnijih zagrebačkih kazališta dao nam je njegov osnivač, talentirani glumac i redatelj Romano Nikolić, koji svojim radom neprestano potiče dijalog o važnim temama bitnim za zajednicu.

Festival Drugosti u Arterariju

Nikolić je završio glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 2015. godine, iste godine kada je i osnovao Arterarij. Režirao je predstave Pogledaj me, Posljedice, Tužne pjesme za sretne susrete, Bura… Lani je njegova predstava Na dnu oceana postoje neki svjetovi bila u čak tri kategorije nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta (Nikolić za najbolje redateljsko ostvarenje, Frano Mašković za najbolju glavnu mušku ulogu, a Anita Matić Delić za najbolju glavnu žensku ulogu, koju je i osvojila).

Iako je ovih dana u finalnim pripremama za umjetnički festival – Festival Drugosti – koji organizira u Arterariju, Nikolić je pronašao vremena podijeliti s nama detalje o deset godina njihova rada te o izazovima nezavisne scene.

• Možete li nam reći nešto više o festivalu i predstavama koje će biti prikazane?

Nakon dvogodišnjeg umjetničkog istraživanja u sklopu projekta Kreativne Europe pod nazivom Eklektika Drugosti, organiziramo festival od 7. do 9 studenoga. Mi predstavljamo Hrvatsku s našom predstavom Kućica za pse, naši partneri iz Francuske dolaze s predstavom Zečja kuća temeljenom na romanu Laure Alcobe u produkciji El Vaïvén teatra koja se bavi temom migracija, dok iz Srbije dolazi umjetnički performans Njih više nema, kazališnog redatelja Andreja Nosova koji se bavi temom genocida u Srebrenici u produkciji nositelja projekta Heatrefact Fonda. Mislim da će publika moći vidjeti zanimljive i bitne umjetničke uratke.

Suradnje s drugim umjetnicima

• Kućica za pse bavi se temom ratnog silovanja i njegovim posljedicama. Nastala je u partnerstvu s fondacijom Heartefact iz Srbije i organizacijom El Vaïvén iz Francuske. Koliko su vam važne suradnje s drugim umjetnicima?

Te suradnje su ključne za naš rad. Ne samo zbog toga što nam omogućavaju širi pogled na teme kojima se bavimo, već i zato što time otvaramo prostor za nove načine razmišljanja i umjetničke prakse. Lijepo je imati otvorene i dobronamjerne suradnike koji će stvari sagledati iz drugog kuta i pokušati pomoći ili naprosto dati konstruktivnu kritiku na naš rad.

Što se pak tiče koprodukcija, za sada smo ju ostvarili s Kazalištem Marina Držića na predstavi Posljedice koja se bavila temom nasilja u obitelji.

• Od rujna ste konačno na stalnoj adresi. Jeste li zadovoljni funkcioniranjem novog prostora?

Iako je taj prostor nekazališni, s obzirom na to da je svaka naša predstava rađena za slične prostore, moći ćemo ih ovdje izvoditi. Odlučili smo se za taj korak nakon deset godina rada kako bismo bar za ovu kazališnu sezonu omogućili kontinuirano izvođenje naših predstava. Prostor smo osigurali vlastitim sredstvima i financirat ćemo ga isključivo iz prihoda od ulaznica. Međutim, to što imamo svoj prostor za izvođenje ne znači da iz mjeseca u mjesec nećemo strepiti, a o broju publike i financijama ovisit će naše daljnje bivanje u tom prostoru.

Frustracije podstanarstva

• Koliko su vas frustrirale tolike godine “podstanarstva”?

To je bio jedan od najvećih izazova. Selili smo se između različitih prostora koji nisu uvijek bili prilagođeni kazališnoj produkciji. To je značilo stalnu prilagodbu i ograničenja u pogledu produkcijskih mogućnosti. Iako je sve to bilo frustrirajuće, s druge strane bilo je i inspirativno, jer nas je usmjeravalo na kreativne prilagodbe. Moram napomenuti da su prostori uglavnom bili u vlasništvu naših prijatelja i poznanika koju su prepoznavali naš rad te nam otvarali mogućnosti u kapacitetima kojima su mogli. Na tome ćemo im biti vječno zahvalni.

• Koje vaše predstave smatrate najvažnijima?

Do sada smo predstavili desetak umjetničkih projekata, a svaki je imao svoj poseban doprinos našoj misiji. Sve predstave su zapravo snažno odjeknule kod publike jer su otvorile dijalog o temama koje su često potisnute. Misija Arterarija, da kroz kazalište otvaramo prostor za važne i bolne društvene teme, svakako je ostvarena.

Među najvažnijima bih izdvojio predstave Bura, koja tematizira izbjeglištvo, i Pogledaj me, koja se bavi identitetom i percepcijom pripadnika romske nacionalne manjine za što smo 2017. godine i osvojili Nagradu hrvatskog glumišta za Izniman doprinos kazališnoj umjetnosti. Također, i nedavna premijera Kućice za pse, bez obzira na emotivnu težinu, sjajno je primljena kod publike.

Odnos s publikom

• Poznati ste po tome što ne bježite od teških tema. Kako ih birate i kako se nosite s reakcijama publike?

Teme biramo prema tome koliko nas kao autore duboko pogađaju i koliko ih smatramo relevantnima u širem društvenom kontekstu. Svaka tema ima osobni, ali i univerzalni značaj. Bura je, primjerice, proizašla iz globalne izbjegličke krize, dok Na dnu oceana postoje neki svjetovi istražuje intimnu obiteljsku dinamiku i krizu identiteta.

Publika obično reagira s velikom emocijom, jer se u našim predstavama često prepoznaju vlastiti strahovi i dileme. Nije uvijek lako, ali vjerujemo da je kazalište prostor za suočavanje s neugodnim istinama.

• Vratimo se desetak godina unatrag. Možete li se prisjetiti kako je nastala ideja za osnivanje Arterarija?

Ideja se rodila iz potrebe za stvaranjem prostora u kojem ćemo moći slobodno razvijati umjetničke projekte koji su društveno angažirani, a koji ne odgovaraju uvijek konvencijama institucija. Tako smo 2015. godine osnovali Udrugu djelovanja u kulturi Arterarij koju smo zamislili kao mjesto dijaloga tj. platformu za istraživanje identiteta, društvenih odnosa koje nisu dovoljno zastupljeni u širem društvenom, ali ni kazališnom kontekstu. Umjetničku organizaciju, koja provodi istu misiju i viziju kao i Udruga, osnovali smo kako bismo se mogli javljati na institucionalne natječaje za što je potrebno biti upisan u Očevidnik kazališta.

Financijska konstrukcija

• Kako ste uspjeli složiti financijsku konstrukciju na tom početku?

Skupljali smo sredstva gdje god smo mogli, a radili smo u različitim prostorima koji nisu uvijek bili prilagođeni kazališnom radu. Prvi koraci bili su izazovni jer nismo imali infrastrukturu ni stabilne izvore financiranja. Ali, postojala je velika želja i entuzijazam. Najveći podvig bio je osigurati kontinuiran rad i financiranje projekata. Ponekad je bilo teško balansirati između umjetničkih ambicija i realnosti financijskih ograničenja. Ali niti u jednom trenutku nismo odustali.

• Koji su vam glavni izvori financiranja i kako ocjenjujete potporu za nezavisnu scenu u Hrvatskoj?

Nažalost, financiranje je uvijek problematično. Naša sredstva dolaze uglavnom iz državnih i gradskih natječaja te fondova Europske unije, ali i njemačke i francuske ambasade, koji su prepoznali važnost i potrebu da se o određenim temama progovara kroz umjetničku formu. Na nezavisnoj sceni uvijek je borba za resurse, ali za sada uspijevamo ostvariti svoje projekte. Podrška nezavisnoj sceni u Hrvatskoj nije uvijek adekvatna i tu je uvijek puno prilagodbe.

• Pojavljuju li se tvrtke sponzori?

Što se tiče tvrtki koje bi eventualno sponzorski podržale neki umjetnički projekt moram reći da smo do sada uvijek nailazili na zatvorena vrata.

Veća kreativna sloboda, ali i veća odgovornost za financijsku stabilnost

• Koje su, prema vašem mišljenju, glavne razlike između vođenja privatnog kazališta poput Arterarija i rada u javnim institucijama?

Glavna razlika je u razini slobode, ali i odgovornosti. Kao privatna kazališna organizacija, imamo veću kreativnu slobodu te biramo projekte i teme koje nas zanimaju, bez obaveze prilagođavanja institucionalnim programima koji često prate velike javne kazališne kuće. To nam omogućuje da se bavimo društveno osjetljivim temama koje su ponekad kontroverzne ili nedovoljno istražene u mainstream kazalištu.

Međutim, s tom slobodom dolazi i veća odgovornost za održavanje financijske stabilnosti, pronalazak prostora, produkcijskih resursa i publike.

U javnim institucijama postoji veća financijska sigurnost, stabilniji budžeti i infrastruktura, ali te institucije često moraju balansirati između umjetničke slobode i zahtjeva ili očekivanja šire publike. U privatnom kazalištu, kao što je Arterarij, svaka odluka nosi značajniji rizik, ali i veću osobnu uključenost u svaki aspekt rada, što stvara osjećaj veće povezanosti s projektima koje razvijamo. To je izazovno, ali i vrlo ispunjavajuće.

• Što biste savjetovali nekome tko bi danas odlučio pokrenuti svoje kazalište?

Savjetovao bih im da budu uporni i spremni na izazove. Nezavisna scena zahtijeva kreativnost ne samo u umjetničkom smislu, već i u organizacijskom i financijskom. Također, važno je imati jasan cilj i misiju te stvoriti snažnu mrežu suradnika. Bez suradnika ne možete ništa.

Održiva nezavisna scena

• Koje promjene ili podršku bi nezavisna scena trebala kako bi postala održivija?

Nezavisna scena ima iznimno važnu ulogu u pružanju alternativnih i inovativnih umjetničkih izraza, često se baveći temama koje nisu prisutne u mainstreamu. Međutim, njezina održivost ovisi o nekoliko ključnih faktora. Prvi je taj da je potrebna veća institucionalna podrška u vidu stabilnih i dugoročnih financijskih mehanizama. Trenutačno, nezavisna kazališta često ovise o kratkotrajnim projektima i natječajima, što otežava dugoročnije planiranje.

Drugo, važno je prepoznati i ojačati suradnju između privatnih kazališta i javnih institucija. Koprodukcije i partnerstva mogu obogatiti obje strane – javne institucije mogu dobiti svježinu i eksperimentalnost privatnih produkcija, dok privatna kazališta mogu imati koristi od infrastrukturne i promotivne podrške.

Treće, potrebno je dodatno educirati publiku o važnosti i vrijednosti nezavisne scene. Razvijanje publike kroz obrazovne programe i promociju kulturnih vrijednosti može osigurati dugoročnu održivost privatnih kazališta. U konačnici, nezavisnoj sceni u Hrvatskoj potrebna je i bolja podrška u vidu prostora za rad. Mnogi kolektivi i kazališta nemaju stabilne prostore za probe i izvedbe, što često predstavlja veliki problem u radu.

#Privatnakazališta br. 7

Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom Privatna kazališta sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

Ako želite saznati još novosti iz svijeta poduzetništva, biznisa, financija i novih tehnologije prijavite se na naš tjedni newsletter!