Kišobranarska radnja Cerovečki nalazi se u Zagrebu, u Ilici 49, u zgradi Matice hrvatskih obrtnika. U tom je prostoru, koji pripada Obrtničkoj komori, od 2003. godine. Radnju je 1912. u Varaždinu osnovao ujak djeda današnjeg vlasnika Thomislava Cerovečkog. Thomislavov djed je kod ujaka izučio zanat, postao je majstor i nakon nekog vremena poslovođa u Zagrebu. S vremenom se osamostalio i obiteljska radnja preselila je u Zagreb.
“Moj otac Krešimir je radio s djedom, a nakon djedova odlaska u mirovinu otac nastavlja posao uz pomoć moje majke Božene. Tako sam i ja počeo raditi uz oca i s vremenom sam preuzeo obrt te radim, evo, do danas”, priča Thomislav Cerovečki.
Kišobrani Cerovečki posebni su jer su rađeni ručno, a najpoznatiji proizvod im je šestinski kišobran, zaštitni znak grada Zagreba.
• Koliko vremena treba za izradu jednog kišobrana?
Mi stalno radimo nove kišobrane kako bismo imali zalihe, jer je to specifičan posao. Ima sezona koje su super, a ima godina koje su strašno sušne i tko tada razmišlja o kišobranima? Za proizvodnju jednog klasičnog šestinskog kišobrana, na primjer, od prve do zadnje faze – krojenja, šivanja, spajanja kostura – treba dva i pol do tri sata. Ali sve se radi ručno. Svaka žbica šivana je na ruke i tu se vidi razlika. Nitko tako više ne radi. Sve su to procesi koji se mogu raditi, i rade se, strojno. I puno skuplji kišobrani se rade strojno. A to ne možete sakriti, vidi se je li šivano rukom ili strojem.
Možemo reći da su svi naši kišobrani unikatni. To su manje serije, a cijena ovisi o materijalim i modelima. Raspon cijena je od 70 do 200 eura i to su cijene prilagođene Hrvatskoj. Cijene takvih kišobrana u zapadnim članicama Europske unije su 50 posto veće, jer tamo je veća platežna moć. Kad odem van i vidim te cijene, zaboli me glava. A poanta je da svi nabavljamo repromaterijal iz istih izvora. Ali ja ovdje jednostavno ne mogu stavljati tolike cijene.
• Kako nabavljate repromaterijal?
Sve teže i teže. Mnoge su tvornice zatvorene i teško je doći do kvalitetnih dijelova. U Europi se danas malo toga proizvodi, sve je uvoz iz Kine. No, naš kišobran je još uvijek bar 80 posto europski. Nešto dijelova je iz Kine, ali uglavnom iz EU, uključujući naravno Hrvatsku. Pokušavamo održati tu tradiciju oslanjanja na lokalne proizvođače, a pod tim mislim i na Italiju, Austriju… No, generalno proizvodnja u Europi svedena je na minimum.
Materijale smo uvijek vani nabavljali. I sada se snalazimo. Ponuda kvalitetnog repromaterijala nije više široka kakva je bila nekad. Imam sreću da mi drške radi čovjek u Hrvatskoj. Možete materijale kupiti i u Kini, ali to se ne isplati. Nisu dovoljno kvalitetni. A kad nešto napravite i prodajete pod svojim imenom, iza tog proizvoda morate stajati, jamčiti da će trajati. Ručno rađeni kišobrani, oni kvalitetni starinski, nose se 20, 30 godina.
• Koje materijale koristite?
Kišobran mora biti estetski kvalitetan, lagan, čvrst. Nije to lako posložiti, ima puno faktora. Šestinski kišobran se nekad radio isključivo od pamuka. Danas se koristi mješavina, 50 posto pamuka i 50 posto poliestera, što je bolje jer je kišobran otporniji. I impregniran je. Onda imate klasične poliesterske materijale koji su kvalitetni, ali nisu najbolji. Najbolji su satenski, koji čak ne moraju biti ni rubljeni. Imaju najveću gustoću, najveći sjaj i kapi kiše samo klize po njima. I to su te razlike u cijeni.
Za drške se koriste plastika, kesten, bambus, vinova loza, trešnja… Što je drška skuplja, skuplji je, naravno, i kišobran. A pravi kišobran uvijek mora imati malo rustikalnu dršku. I ne ide svaka drška na svaki materijal. Moraš znati osmisliti kišobran da čini cjelinu. Kad vidiš materijal, moraš znati kakva će biti veličina kišobrana, kakav će biti štap, kakva će biti drška.
• Je li kupcima važnija kvaliteta kišobrana ili dizajn?
Mušterije prvenstveno zanima da kišobran izgleda lijepo. Naravno, žele oni da kišobran bude kvalitetan, ali ako nije pogođen materijal, drška, štap, može on biti ne znam koliko kvalitetan, možeš ga davati badava, neće ga nitko kupiti.
Ljudi danas nose male kišobrane da ih kiše ne iznenadi. Ali kada dođe jesen zima snijeg treba vam veliki kišobran. A ljudima se to ne da, komotni su i nose te male kišobrane koji se tada trgaju. Kvalitetni su, ali imaju zglobove i nisu tako otporni kao veliki. Objašnjavam ljudima: kad je prava kiša, nosi veliki štap koji je kvalitetniji i teže se trga
• Koliko je još aktivnih kišobranara u Hrvatskoj i u regiji?
U Zagrebu i u Hrvatskoj više nema kišobranara koji se bave ručnim radom, proizvodnjom i popravkom kišobrana. Nekad ih je u Zagrebu bilo sedam i gotovo svaki grad je imao po jednog obrtnika koji je popravljao i proizvodio kišobrane, ali danas takvih obrta više nema. U regiji ima nešto majstora u Italiji i Austriji, ali sve ih možete nabrojati na prste jedne ruke. I nitko ne šiva na ruke.
• Tko su vam mušterije i što se danas više traži, popravci ili novi kišobrani?
Imamo standardnu klijentelu. To naravno nisu klijenti koji dolaze svakog mjeseca. Ovisimo i o kišnoj sezoni, ali imamo kupce koji generacijski dolaze i popravljati i kupiti kišobrane. Radim već trideset godina i normalno je da su se promijenile generacije, zahtjevi kupaca pa i sami modeli kišobrana.
Kišobran je nekada bio statusni simbol. Nosio se svakog dana. Kišobrani su trebali biti što čvršći, teški. Danas se traže manji, laganiji, kišobrani koji stanu u ruksak ili torbicu. Sve je puno jednostavnije. I veličine su se promijenile: nekad su ženski kišobrani bili manji, muški veći, danas su univerzalne veličine. Kupuju se po stasu i visini. Čovjeku visokom metar i devedeset, pogotovo ako je krupnije građe, standardni kišobran ne znači ništa. Osobama sitne građe je pak standardni kišobran prevelik.
Ono što se nije promijenilo je da ljudi žele kvalitetne kišobrane. I onda dolaze kod nas. Znaju da će dobiti kvalitetu. Tek manji broj njih traži nešto specifično, po svojoj zamisli. Što se tiče popravka, ljudi imaju stare kvalitetne kišobrane, uz neke su emotivno vezani jer su im uspomene s nekih putovanja ili pokloni pa ih žele popraviti. Treći segment su Šestinski kišobrani koji su suvenir ili ih ljudi jednostavno žele imati doma kao dio tradicije koji se može svakodnevno koristiti. Ta tri segmenta se međusobno nadopunjavaju i čine cjelinu naše ponude.
• Kako prepoznati isplatili li se popraviti kišobran?
Mi kao obrt postojimo više od sto godina. Ne možete toliko dugo mušterije varati. Ljudi na popravak donesu svašta i morate im otvoreno reći: ovo se isplati popravljati, ovo se ne isplati. Jer kad nešto popravim, moram garantirati da će to trajati određeno vrijeme. Naravno, uvijek se mogu desiti ekstremne situacije, oluja ili da netko sjedne na kišobran i slično. No, ljudi uredno reklamiraju popravke i ako ustanovimo da je greška moja, reklamacija se, naravno, prihvati.
A u većini slučajeva kad danas kupite kišobran i on se za dva dana strga, to se smatra normalnim. A nije normalno. Ako kupiš mlijeko i kad dođeš kući utvrdiš da je ukiseljeno, bit ćeš ljut i uredno ćeš ga vratiti. Ali kad je riječ o kišobranu, normalno je da se potrga, da ga tada baciš i kupiš drugi. Kad bi ljudi vraćali lošu robu, kvaliteta bi se digla. To vrijedi za sve proizvode. Ali dok trgovci znaju da mogu prodavati smeće bez posljedica, koga briga. Priča ide dalje.
• Sudjelujete li na sajmovima?
Nekada jesmo, prije desetak godina smo sudjelovali. Danas sve manje i manje. Jednostavno, nemamo vremena za to. Imamo web shop i klijente koji nam ciljano dolaze zbog popravka ili kupnje novog kišobrana.
• Koliko vam pomažu obrtničke udruge i Komora? Ili Turistička zajednica, s obzirom na to da radite Šestinske kišobrane?
Kada strane novinarske ekipe dolaze raditi priloge o Hrvatskoj i o Zagrebu, često dođu k nama. Ja ne pitam tko ih je poslao. Često to jest Turistička zajednica. I to je ta suradnja. Naš je posao da radimo.
• Je li bilo nekih akcija kako bi se afirmirali tradicijski obrti?
Bilo je fora kad su ministarstvo gospodarstva i zaštite okoliša i HOK na Trgu organizirali radionice za popravak razne stvari. Okupili su obrtnike raznih profila – elektroničare, šustere i druge. Ljudi s donosili različite predmete i mi smo ih popravljali.
No, ima nešto čudno s nama Hrvatima. Ljudi znaju da imaju dobar kišobran, ali ih je sramota donijeti ga na popravak jer bi netko mogao tumačiti da to čine zato što nemaju novaca. Lakše je kišobran baciti i kupiti novi. Ili čovjek donese veliki kišobran na popravak pa ga nema tri tjedna. Zašto? “Pa bilo je sunce i što budu susjedi rekli ako po sunčanom danu nosim kišobran”. U 30 godina rada sam se nagledao svega.
Moramo raditi na sebi i mušterijama kako bi se više prepoznavali obrtnički radovi. Univerzalnih dućana imaš svugdje, svejedno je kupuješ li u Zagrebu, Barceloni ili Londonu. A naša trgovina je nešto što Zagreb čini drugačijim. Turisti koji dođu često kažu: “Nikada nismo vidjeli ovakav dućan s kišobranima, pogotovo ne ručno rađenim kišobranima”. To im je zanimljivo. E sad, koliko će to ljudi prepoznati ovisi o našem trudu i sposobnosti da se prezentiramo, da budemo što bolji i kvalitetniji.
Zašto su Kišobrani Cerovečki tako dugo opstali? Zato što uvijek imamo drugačiju robu od drugih. Ovakav kišobran ne možete kupiti nigdje drugdje. To vrijedi i za ostalu robu koju nudimo. Kao mali dućan moram biti potpuno drugačiji da bi čovjek ušao kod mene i zapazio nešto. Pogotovo uz današnji tempo kada ljudi sve manje dolaze u grad.
• I za kraj: hoće li netko nastaviti vaš rad?
E, to se mijenja iz godine u godinu. Puno je faktora. I jeftinija roba, i internetska trgovina, kišobrani se sve manje popravljaju… Budemo vidjeli, kazao nam je Thomislav Cerovečki za kraj razgovora.
#ZlatneRukeTradicije br. 5
Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom Zlatne ruke tradicije sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencija za elektroničke medije.
