Hrvoje Handl, psihijatar: Moj posao preživio je u lockdownu zahvaljujući tehnologiji

O svojim iskustvima s primjenom tehnologije u profesionalnom i privatnom životu govorio nam je Hrvoje Handl, psihijatar i psihoanalitičar, voditelj Dnevne bolnice za poremećaje hranjenja pri Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu

163
Hrvoje Handl
psihijatar Hrvoje Handl [Foto: Marin Tironi/PIXSEL]

Moj posao preživio je u lockdownu zahvaljujući tehnologiji“, na prvu ističe psihijatar i psihoanalitičar Hrvoje Handl. “Da nije bilo tehnologije, ne bih mogao raditi psihoterapiju za vrijeme covida. Neki pacijenti su ušli u psihoterapiju bez da sam h vidio uživo, tako da je bio zanimljiv kasniji susret uživo.”

Hrvoje je voditelj Dnevne bolnice za poremećaje hranjenja pri Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu i suspecijalist psihoterapije. No, uz diplomu Medicinskog fakulteta stekao je i diplomu Akademije dramskih umjetnosti kao glumac. Nešto od tog znanja primjenjuje u radu s pacijentima i toj svojoj art-metodi piše knjigu. Nakon dugogodišnje edukacije i 15 godišnjeg iskustva u psihoterapiji od ožujka prošle godine je i psihoanalitičar. Promotor je prevencije poremećaja hranjenja i priprema radionice za mlade, djecu starije osnovnoškolske dobi, koje podučava da postanu promotori prevencije poremećaja hranjenja. Radionice će se provoditi u okviru programa izložbe Lica gladi u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Bavi se i glazbom – tri puta je sudjelovao kao kantautor na zagrebačkom Šanson festu. Najpoznatija skladba mu je Balada za balerinu.

“Tehnologija je odvela medicinu na neslućene razine, bez obzira na to govorimo li o dijagnostici, terapiji ili općenito poboljšanju kvalitete života. Od mogućnosti mapiranja mozga, preciznog prikaza anatomske strukture mozga i svih ostalih dijelova tijela, do mogućnosti ugradnje čipa u mozak kako bismo pomogli nekome tko ima jaki opsesivno-kompulzivni poremećaj ili tremor kod Parkinsonove bolesti”, kaže Hrvoje te dodaje kako premalo znamo da bismo spoznali kolike su mogućnosti tehnologije u medicini. “Ima jako puno toga na čemu se još radi i eksperimentira. I čudesno je da mnoge stvari još uvijek ne možemo ni zamisliti.”

S druge strane, upozorava, tehnologija jako tehnologizira i tehnokratizira medicinu tako da se gubi ljudski kontakt. “To je problem. Kad bismo mogli pronaći neki balans između tehnologizacije i silne količine podataka koje imamo o pacijentu s jedne strane, i razgovora, ljudskog kontakta s pacijentom s druge, tada bismo mogli reći da smo dosegnuli doista čudesnu razinu medicine. Ali bojim se da bi nas digitalna evolucija, neću reći revolucija, mogla ‘pojesti’ u tom smislu. Možda pretjerujem zbog svojih godina, ali to me plaši.”

“Pandemija i lockdown, a kasnije i potres, meni su donijeli novu dimenziju psihoterapije. Prvo sam počeo koristiti Skype, a onda smo doznali za Zoom. Vrlo brzo je cijeli tim prešao na Zoom i zahvaljujući njemu smo u potpunosti održali program Dnevne bolnice za poremećaje hranjenja u novim uvjetima. Sve aktivnosti koje smo inače održavali u prostoru dnevne bolnice smo premjestili online. I to se događalo vrlo disciplinirano: vrijedila su ista pravila, isti okviri kao i uživo, a učinkovitost te terapije je bila nevjerojatna. Ja inicijalno nisam vjerovao da se netko može poboljšati samo kroz online terapiju, ali neki pacijenti su unutar online terapije napredovali i otišli iz bolnice s otpusnim pismom, a da ih nismo ni upoznali uživo. Vidjeli smo ih uživo tek kasnije, na kontrolama, kada su ublažene epidemiološke mjere”, tumači Hrvoje.

Spojili su ga i na bolnički računalni sustav, tako da je mogao pisati i nalaze, a u bolnici je uvijek netko bio dežuran i procesuirao je dokumentaciju, tako da su i nalazi i kontrole funkcionirali.

S obzirom na to da radi i kao privatni terapeut, kaže da je imao sreću da je većina njegovih pacijenata prihvatila online terapiju. Neki terapeuti nisu imali tu sreću, većina njihovih pacijenata nije htjela online terapiju. “Meni je samo jedna pacijentica odbila online terapiju, ali s njom sam radio na telefonu”, dodaje.

“Zoom mi je tada bio ‘otac i majka’ što se tiče posla. Naučio me formi, naučio me nekim novinama; nabavio sam najveći format laptopa tako da sam imao veliki ekran na kojem sam imao prostora za sve sudionike. Naučio sam i drugačije gledati pacijente”, govori o svojim iskustvima. “U jednoj smo terapiji istovremeno koristili razgovor i chat: dok je netko govorio, ostali su kroz chat opisivali svoje trenutne dojmove. Onda su pacijenti jedni drugima čitali te komentare. Mnogi su rekli stvari o kojima su neki drugi mislili i to se pokazalo jako terapijski.”

Terapijski učinak koji se inače događa uživo, dogodio se i online. “Zato mi se čini da oni koji podcjenjuju online terapiju nisu u pravu. Meni kao psihoterapeutu najvažniji dio kod psihoterapije je odnos, a odnos se kroz online pristup može održati. Ono što me jako smetalo kao predavača u doba covida, a u tom razdoblju sam održao niz predavanja, su mlađi ljudi koji su gasili kamere i prisustvovali predavanjima samo formalno. Jako neugodno sam se osjećao kada je jedini kvadratić na ekranu bio moj. Držiš predavanje velikoj crnini, vidiš samo mala imena na dnu ekrana. O tome sam imao mnogo za reći i baš sam onako pubertetski, revolucionarno, prosvjedovao protiv toga.”

Hrvoje i danas koristi Zoom za obiteljske terapije i pri tome ne dozvoljava roditeljima da budu u razgovoru bez uključene kamere. Moraju uključiti kameru kako bi ih vidio.

Problem online terapije je što se strašno puno granica pogubilo, dodaje. Pacijenti su se javljali iz različitih dijelova svoga stana: spavaćih soba, dnevnih soba, kupaonica, terasa… To je bilo još izraženije nakon potresa kada su se ljudi raselili.

“No, da nije bilo online rada, mislim da bi mnogim pacijentima bilo puno teže. Izgubili bi kontakt. Ovako smo već dan nakon potresa nastavili raditi kao da se gotovo ništa nije dogodilo. A radili smo s jako traumatiziranim ljudima. Bitan je bio razgovor koji ih je održao.”

Psihoterapeuti su tada imali jako puno posla. Ljudi koji su bili na pragu potrebe za psihoterapijom su nakon potresa sigurno zatražili terapiju. Oni koji su osjećali stigmu psihijatrije i psihoterapije, trebali su razgovor. Što im je više rasla anksioznost i uznemirenost, mnogi su se ipak odlučili na razgovore sa psihoterapeutima. Vrhunac potražnje desio se u razdoblju šest mjeseci do godinu dana nakon početka lockdowna i zagrebačkog potresa. A onda je petrinjski potres još sve više potencirao.

Hrvoje se u lockdownu ustajao u 5 sati. Nakon toga je pospremao stan i u 8 je sjeo za računalo im počeo s poslom. Radio je do 4 poslijepodne. Nakon toga je imao jedan sat pauze da bi nastavio s privatnim pacijentima.

“Uopće nisam osjetio da sam cijeli dan kod kuće. Nisam imao ni potrebu da izlazim van. Za toplog vremena izašao bih na balkon i svirao gitaru.”

U grupnoj terapiji radilo se s petnaestak pacijenata, a privatno jedan na jedan. U bolničkom timu imali su tri Zooma i sva tri su radila bez prestanka, ujutro i poslije podne.

“Jako sam ponosan i na svoj tim. i na pacijente koji su se tako dobro snašli u takvoj situaciji. Pacijenti su bili vrlo revni na terapijama, čak revniji nego uživo. Znali su koliko im to treba, a nekima je to bila jedina socijalizacija u lockdownu. Neki od njih do tada nisu imali iskustva s tehnologijom pa smo ih morali učiti kako koristiti mikrofon, kameru, kada što treba stisnuti. Bilo je to zanimljivo. Ponekad je trebalo puno strpljenja”, prisjeća se Hrvoje.

Nije pristaša health care aplikacija, barem ne onih vezanih uz psihoterapiju, ni društvenih mreža.

“Imam osjećaj da tehnologija na takav univerzalan način ne može pomoći. Aplikacija ne može zamijeniti razgovor. Ona je generička, u smislu ‘ako ovo, onda ono’. Razgovor nikada nije tako jednoznačan, nego puno širi. Ima aplikacija za praćenje prehrane koje pomažu pacijentima da vode dnevnik prehrane, da ne moraju bilježiti na papir. One mi se čine u redu, za razliku od aplikacija koje savjetuju koliko trebaš pojesti i kada. Te aplikacije uglavnom ne uzimaju u obzir jo-jo efekt i metaboličke nuspojave. U tom smislu nisam pristaša aplikacija.

S druge strane, aplikacije za spavanje, meditacijske aplikacije, mi se čine dosta korisne jer do jedne mjere jer ukidaju samoću. To je područje na kojem će tehnologija jako napredovati i vjerojatno zaraditi mnogo novaca. Ima puno osamljenih ljudi koji tako mogu dobiti ono što im nedostaje. To pomaže, ali i odmaže ako se previše vežeš za aplikaciju”, razlaže Hrvoje.

Korisnima smatra i aplikacije za mjerenje pulsa i drugih vitalnih znakova, a ističe telemedicinu koja omogućuje pristup pacijentima koji su kilometrima daleko od liječnika ili su na izoliranim područjima poput hrvatskih otoka.

“Nisam pristaša društvenih mreža jer su one postale sajam taštine. Mislim da je za mlade to opasno jer su skloni idealizaciji i svojim projekcijama nekih ljudi koji ih zavaraju. To su ogromna razočaranja. Gubi se ljudskost. Na društvenim mrežama izgubilo se druženje.

Društvene mreže imaju smisla za ljude koji i u stvarnosti provode vrijeme zajedno. One mogu biti lijepi dodatak životu. Problem nastaje kada društvene mreže postanu središnji dio života, a realni život postane dodatak životu. A to se mnogima događa.”

Što se tiče privatnog života, Hrvoje ističe da uživa u video platformama poput Netflixa i Amazon Primea. “Mislim da je tu prostor za moju ovisnost, kad naleti neka dobra serija. Tu je i Kindl, na kojem mogu čitati knjige jeftinije, na kvari oči… Što god izađe novo od stručnih radova, dostupno je na našoj stručnoj platformi. Super su mi i bankarske aplikacije. Koristim i WhatsUp te aplikaciju za skidanje akorda pjesama. Žao mi je da se još ne znam dobro služiti voice searchingom, a neki se u tome snalaze fantastično. To je nešto što pamtim još kao klinac iz starih filmova.”

“Tehnologija je super ako si ti gazda, a ona u tvojoj službi. Ali ako ona ovlada tobom, to je put u ovisnost i bolest. Moj doživljaj tehnologije je da mi je doista obogatila život”, zaključio je Hrvoje.


U rubrici “Zašto volim tehnologiju” ljudi različitih struka i navika govore o svom pogledu na tehnologiju, o tome kojim se tehnologijama služe u poslovnom i privatnom životu te zašto im je tehnologija važna u radnoj svakodnevici i slobodnom vremenu.

Sadržaj je nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.