Bret Kugelmass, 36-godišnji osnivač i izvršni direktor nuklearnog startupa Last Energy, navikao je na skeptike. “Ako vas je vaših pet najbližih prijatelja pogrešno informiralo [o nuklearnoj energiji], ne mogu kriviti vas”, kaže. Lagani smiješak daje naslutiti što želi reći: da je nuklearna energija daleko manje smrtonosna od naših tipičnih izvora energije; da je ona još uvijek jedini veliki izvor električne energije i visokotemperaturne topline koji ne emitira ugljik; da ga njegovi kritičari često krivo tumače i shvaćaju, piše Alex Pasternack na portalu Fast Company.
Ali Kugelmass ne pokušava uvjeriti skeptike. Želi im dokazati da nisu u pravu. U četiri godine prešao je put od voditelja podcasta o nuklearnoj industriji do osnivanja nuklearne tvrtke koja je posljednjih mjeseci sklopila u Europi ugovore o nuklearnoj energiji vrijedne oko 25,6 milijardi dolara. Kugelmass, koji je magistrirao strojarstvo na Stanfordu i zainteresirao se za nuklearnu energiju nakon prodaje svoje tvrtke za snimanje iz zraka 2017., sada ima osam kupaca u tri zemlje, za ukupno 51 potencijalni mikroreaktor. Svoju prvi operativni pogon namjerava pokrenuti već 2026. “U jednom tjednu [u ožujku]”, kaže, “prodali smo više ugovora za nuklearne elektrane nego bilo koja tvrtka u povijesti.”
Mali modularni reaktori (SMR)
Dok svijet pokušava pronaći izvore energije bez ugljika, pažnja se usmjerila na staru ideju uz mali zaokret: Mali modularni reaktori (SMR) smatraju se sigurnijima, lakšim za instalaciju i pristupačnijima od velikih gigavatnih sustava koji su se, često zlokobno, pojavljivali u globalnoj mašti. Deseci tvrtki, uključujući Westinghouse i Rolls-Royce, traže SMR, uz državne potpore vrijedne milijarde.
Iako nijedan kopneni SMR još nije spojen na mrežu, Kina je probila led s prvim, a Rusija je 2019. pokrenula plutajuće SMR postrojenje koje opskrbljuje električnom i toplinskom energijom udaljenu regiju na istočnom Arktiku. Reaktor tvrtke NuScale iz Portlanda u Oregonu u siječnju je postao prvi SMR koji je certificirala Komisija za nuklearnu regulativu SAD-a. Uz NuScale, s čijim se dionicama prošle godine počelo trgovati na Njujorškoj burzi, još dva SMR startupa — X-energy i Oklo, iza kojih stoji osnivač OpenAI-ja Sam Altman — objavila su planove za izlazak na burzu. “Bliži smo nego ikad uvođenju SMR-a u komercijalnu primjenu”, kaže Kathryn Huff, pomoćnica američkog državnog tajnika za nuklearnu energiju.
Ali kao i veliku nuklearni pogoni u prošlosti, SMR-ovi se pokazuju kompliciranijima od očekivanog. NuScale, koji se nada da će reaktor u Idahu pokrenuti do 2030., morao je zbog inflacije i sve većih troškova materijala povećati procijenjenu cijenu svoje energije za 53 posto, na 89 dolara po megavatsatu (cijena dionice tvrtke sada iznosi 7,88 američkih dolara, što je otprilike polovica najviše vrijednosti iz prošle godine).
Tvrtka TerraPower koju podržava Bill Gates i koja je prikupila od investitora više od 750 milijuna dolara, morala je odgoditi pokretanje svog reaktora za dvije godine, do 2030., dijelom zbog nemogućnosti da osigura na vrijeme potrebne količine visoko obogaćenog urana.
“Idi tamo gdje te trebaju i gdje te žele.”
Bret Kugelmass, veteran iz Silicijske doline koji zasluge za promjenu razmišljanja o nuklearnoj energiji pripisuje svom podcastu Titans of Nuclear, ima skromniji pristup. Kaže da je njegov mikroreaktor od 20 megavata – dovoljno snažan da elektrificira oko 20.000 američkih domaćinstava – predstavlja suštinu tehnologije utemeljene na SMR-u: reaktor je sastavljen od modula koji se sastavljaju na licu mjesta. S modularnom konstrukcijom i sustavima posuđenim iz industrije nafte i plina, Kugelmass tvrdi da može pojednostaviti procese dobivanja odobrenja i zadržati niske troškove, na oko 100 milijuna dolara po reaktoru. Namjerava izgraditi tisuće takvih minireaktora.
Za sada su Kugelmassovi reaktori samo dva prototipa na industrijskim parcelama pokraj Houstona. Tvrtka, čije je sjedište u Washingtonu, D.C., ima samo 60 zaposlenih. Njegov se optimizam s tog aspekta može činiti pretjeranim, ali u prilog mu ide ključna strategija: “Idi tamo gdje te trebaju i gdje te žele.”
Kako bismo imali ikakve šanse da postignemo nulte neto emisije ugljičnih plinova do 2050. godine — što je klimatski cilj kojeg je postavio UN — cijelom svijetu treba više nuklearne energije. Ali Europa to, vjerojatno, najviše želi. Tamo su klimatske promjene (visoke temperature, olujna nevremena, poplave, požari…) i skokovite cijene energije naveli vlade da potraže čiste, pouzdane načine za generiranje električne energije. Vjetar i sunce nikada nisu bili jeftiniji, ali imaju svoja ograničenja, posebno u industrijskim zonama u kojima Last Energy nalazi svoje kupce: obnovljivi izvori energije ne mogu stalno proizvoditi toplinu potrebnu za industrijske procese kao što su taljenje metala i kemijska rafinacija.
Ruska invazija na Ukrajinu dodatno je potaknula interes. Černobil je svojevremeno kod Poljaka izazvao strah od atomske energije. No, danas je Poljacima nuklearna energija prihvatljivija od ruskog prirodnog plina kao zamjene za ugljen. “Ovo je jedna od rijetkih stvari oko kojih imamo široku političku suglasnost: Poljska treba nuklearnu energiju”, kaže Adam Juszczak, savjetnik na Poljskom ekonomskom institutu u Varšavi. U proteklih 15 mjeseci zemlja je potpisala desetke ugovora za nabavu reaktora.
Od početka invazije Rusije na Ukrajinu Last Energy je potpisao ugovore s kupcima iz Rumunjske i Poljske koji imaju velike zahtjeve za električnom i toplinskom energijom, uključujući dvije poljske industrijske zone. Last Energy potpisao je i ugovore s operaterom podatkovnog centra i proizvođačem vodika u Ujedinjenom Kraljevstvu. “Uvijek smo imali ambiciozne ciljeve”, kaže Kugelmass, ali gomila ugovora prisilila ih je da povećaju svoje kapacitete brže nego što smo planirali.
Za to će im trebati mnogo kapitala: samo milijarda dolara potrebna je za realizaciju jednog od poljskih projekata, koji zahtijeva 10 jedinica od 100 milijuna dolara. Slično ugovorima koji se koriste za financiranje velikih vjetroparkova i solarnih elektrana, dogovoreni poslovi vrijedni više milijardi dolara naplaćivat će se u razdoblju od 10 do 24 godine, po procijenjenoj cijeni 130 200 dolara po megavatsatu za najunosnije ugovore.
Kugelmass sada na temelju ugovorenih poslova nastoji pridobiti investitore. Zahvaljujući jednostavnom dizajnu svog sustava, uvjeren je da može pridobiti “investitora u infrastrukturu koji [obično] ne preuzima ‘znanstveni rizik’”. U međuvremenu je prikupio 24 milijuna dolara od podupiratelja kao što su bivši predsjednik Microsofta David Marquardt i Luke Nosek iz Gigafunda iz Austina, prvog investitora u SpaceX Elona Muska. Nosek sada sjedi u upravama obje tvrtke.
Kugelmass proizvođaču raketa pripisuje zasluge što je svojom jednostavnošću nadahnuo njegov pristup proizvodnji. “Ako pogledate rane dane SpaceX-a”, kaže misleći na tehnologiju, “nisu pokušavali zagristi prevelike zalogaje”.
Last Energy
Postrojenje tvrtke Last Energy sastoji se od 70 modula koji se isporučuju i sklapaju na licu mjesta za samo tri mjeseca. Sam reaktor, smješten pod zemljom, mini je inačica najrasprostranjenije svjetske tehnologije, poznate kao reaktor s vodom pod tlakom. Hlađen je velikim ventilatorima, koji troše puno energije, ali reaktor se ne mora nalaziti pored vode. Držeći se pouzdane tehnologije, Kugelmass smatra da Last Energy može smanjiti troškove, olakšati financiranje i otvoriti veće tržište.
Jedan dio pristupa SpaceX-a koji neće biti primjenjiv u nuklearnoj domeni jest prihvaćanje spektakularnog neuspjeha. Dok SpaceX može tvrditi da je uspio nakon što je Starship eksplodirao iznad Meksičkog zaljeva, Kugelmass si ne može priuštiti takve poučne lekcije.
Zbog svoje veličine, SMR-ovi se smatraju sigurnijima od velikih reaktora. Kugelmass također naglašava podzemni smještaj svog mikroreaktora (u čeličnom kućištu od 550 tona) i jednostavan način rada. Životni vijek elektrane je 42 godine, a “pune” se gorivom umetanjem novog reaktorskog modula svakih šest godina. Istrošeno gorivo ostaje pod zemljom do razgradnje. “Ideja je da ne dirate tu stvar što je više moguće”, tumači Kugelmass.
Usprkos manjim pojedinačnim količinama istrošenog goriva, nedavna istraživanja pokazuju da bi SMR mogao povećati volumen i problem nuklearnog otpada. Kugelmass umanjuje opasnost po zdravlje od istrošenog goriva i kaže da je otpad — za upravljanje kojim će Last Energy biti odgovoran tijekom životnog vijeka svojih reaktora — uglavnom politički, a ne tehnički izazov. No, to je pitanje o kojem regulatori najviše razmišljaju.
Još jedan izazov je kako pridobiti lokalne zajednice. Kugelmass je uvjeren da će ljudi koji žive i rade oko njegovih predloženih postrojenja – mnogi od njih zaposleni su u industriji ugljena koju će SMR-ovi zamijeniti – staviti ekonomski interes ispred svih mogućih strahova. Jessica Lovering, suosnivačica neprofitne organizacije Good Energy Collective, koja podupire održive pristupe nuklearnoj energiji, kaže da bi dobivanje potpore javnosti moglo biti lakše kada je riječ o zajednici ugljena, jer su ti ljudi navikli imati posla s velikim elektranama i teškom industrijom.
Sam izgled SMR-ova koje projektira Last Energy je manje zastrašujući od tradicionalnih reaktora koji izgledaju poput neprobojnih bunkera, na čijem su vrhu ogromni rashladni tornjevi. Njihovo postrojenje projektirano je tako da bude niže od drveća, s poluprozirnom fasadom.
Kugelmassovi reaktori još moraju proći postupak licenciranja, dobiti potrebne lokacijske i sigurnosne dozvole u svakoj od zemalja u kojima će raditi. Pristup tvrtke projektiranju i izgradnji trebao bi olakšati taj proces, iako bi u Poljskoj, kaže savjetnik na Poljskom ekonomskom institutu u Varšavi Adam Juszczak, to moglo potrajati najmanje dvije godine.
Kugelmass računa na barem jednu okolnost koja mu ide na ruku: da bi smanjio smrtonosnu ovisnost o fosilnim gorivima, svijet će trebati više reaktora, na ovaj ili onaj način. Juszczak kaže: “Nemamo puno izbora.”
