Lako je biti optimističan kada nam se stvari odvijaju onako kako smo zamislili. Kada započinjemo novi posao, ulazimo u novu vezu ili pokrećemo projekt kojem se veselimo, puni smo energije, entuzijazma i vjere u uspjeh. No što se događa kada naiđemo na prve prepreke? Kada se planovi izjalove, problemi potraju dulje nego što smo očekivali, a umor i razočaranje počnu nadjačavati početni entuzijazam?
Tada se pokazuje koliko je naš optimizam zapravo postojan.
U teškim razdobljima često čekamo da nam se vrati dobro raspoloženje, da ponovno osjetimo motivaciju i da okolnosti postanu povoljnije. Međutim, možda bismo trebali krenuti u suprotnom smjeru: umjesto da čekamo da se promijene naši osjećaji, možemo promijeniti način na koji razmišljamo i postupamo.
Optimizam, naime, nije samo osjećaj da će sve biti dobro. On je i sposobnost da, unatoč neizvjesnosti i preprekama, prepoznamo ono na što možemo utjecati i nastavimo djelovati.
Upravo je to temelj otpornog optimizma, koncepta kojim se bavi Michelle Gielan, istraživačica pozitivne psihologije, bivša novinarka i voditeljica vijesti na američkoj televizijskoj mreži CBS. U svojoj knjizi Resilient Optimism: The Science of Sustaining a Positive Mindset in Tough Times istražuje kako sačuvati pozitivan način razmišljanja kada se suočavamo s pritiskom, neuspjehom i životnim izazovima.
Njezina je poruka jednostavna, ali važna: optimizam nije poricanje problema niti prisiljavanje sebe da u svemu vidimo nešto dobro. Riječ je o načinu razmišljanja koji možemo razvijati svakodnevnim navikama, svjesnim izborima i odnosom prema okolnostima koje ne možemo uvijek kontrolirati.
Gielan je na portalu Next Big Ides Club izdvojia pet važnih spoznaja koje nam mogu pomoći da postanemo otporniji i sačuvamo unutarnju stabilnost čak i kada stvari ne idu prema planu.
1. Optimizam se ne čeka – on se gradi postupcima
Jedna od najvećih zabluda o optimizmu jest da ovisi isključivo o tome kako se osjećamo. Smatramo da smo optimistični kada imamo dobar dan, dovoljno energije i razloga za zadovoljstvo. No upravo u trenucima kada nam je optimizam najpotrebniji često ga najteže pronalazimo.
Michelle Gielan navodi primjer rukovoditelja Marka, koji je vodio veliki projekt pokretanja proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. U jednom trenutku gotovo se sve počelo odvijati u pogrešnom smjeru.
Sigurnosno testiranje nije prošlo, ulagači su bili nezadovoljni, konkurencija je napredovala, a članovi tima počeli su međusobno prebacivati odgovornost. Mark je sve više radio, sve manje spavao i postupno gubio optimizam koji je dotad smatrao dijelom svoje osobnosti.
Umjesto da ga pokušaju motivirati riječima, odlučili su promijeniti njegove svakodnevne navike. Prestao je odgovarati na poslovne poruke nakon 20 sati, prije spavanja počeo je zapisivati tri pozitivne stvari iz proteklog dana, a njegov je tim svako jutro održavao kratak sastanak na kojem su izdvajali jedan jučerašnji uspjeh i određivali najvažniji zadatak za novi dan.
Ubrzo nakon toga dogodila se nova nevolja: velika poplava uništila je polovicu zaliha u postrojenju. Ipak, tim je sada imao nešto što prije nije imao – ustaljene načine zajedničkog suočavanja s problemima. Uspjeli su spasiti dio zaliha, pronaći alternativne dobavljače, podijeliti zadatke i nastaviti projekt.
Što iz toga možemo naučiti? Ne moramo čekati da nam se popravi raspoloženje kako bismo počeli djelovati. Ponekad je dovoljno promijeniti ponašanje pa će se i osjećaji postupno promijeniti.
Optimizam ne znači vjerovati da će sve samo od sebe završiti dobro. On znači vjerovati da naši postupci imaju smisla i da još uvijek možemo nešto promijeniti.
2. Ne usredotočujmo se samo na probleme – primijetimo i ono što funkcionira
Naš je mozak prirodno usmjeren na prepoznavanje opasnosti, pogrešaka i problema. Ta nam je sposobnost pomagala preživjeti, ali u svakodnevnom životu može postati izvor nepotrebnog opterećenja.
Kada se neprestano usredotočujemo na ono što ne valja, lako izgubimo iz vida ono što je dobro, što smo već postigli i koje mogućnosti još imamo.
Michelle Gielan navodi istraživanje koje je provela zajedno s Ariannom Huffington. Sudionici jedne skupine tri su minute pratili negativne vijesti, dok je druga skupina bila izložena neutralnom sadržaju. Šest do osam sati poslije pokazalo se da su osobe koje su ujutro gledale negativne vijesti imale 27 posto veću vjerojatnost da će svoj dan doživjeti kao negativan.
U drugom istraživanju sudionici su čitali o ozbiljnom problemu. No polovica njih dobila je i informacije o mogućim rješenjima. Pokazalo se da su upravo ti sudionici nekoliko sati poslije bili oko 20 posto uspješniji u rješavanju drugih, nepovezanih problema.
Drugim riječima, nije važno samo kakav problem imamo, nego i kakve informacije imamo o mogućim rješenjima.
To ne znači da trebamo zanemarivati teškoće ili se pretvarati da ne postoje. Važno je, međutim, proširiti perspektivu i postaviti si nekoliko drukčijih pitanja: Što ipak funkcionira? Što smo već uspjeli postići? Koje mogućnosti imamo? Koji bi mogao biti naš sljedeći korak?
Jedna od najjednostavnijih navika koju Gielan preporučuje jest da na kraju dana zapišemo tri stvari koje su dobro prošle. Ne moraju biti velike ni osobito značajne. Važno je osvijestiti ih.
Tako postupno razvijamo naviku da uz probleme primjećujemo i ono što nam ide dobro – pozitivne događaje, male uspjehe i znakove napretka.
3. Stres nije uvijek neprijatelj – pokušajmo razumjeti što nam poručuje
Stres uglavnom doživljavamo kao nešto negativno, nešto čega se trebamo riješiti. Pokušavamo ga izbjeći, smanjiti ili što prije ukloniti. No stres ne mora uvijek biti samo neprijatelj. Ponekad nam može pokazati što nam je u životu doista važno.
Michelle Gielan opisuje istraživanje koje su njezin suprug Shawn Achor te istraživači Alia Crum i Peter Salovey proveli među zaposlenicima banke UBS. Jedna je skupina učila o stresu na uobičajen način, dok je druga upoznata s mogućnošću da nam reakcija na stres u određenim okolnostima može pomoći da se bolje usredotočimo, učimo i ostvarujemo rezultate.
Četiri mjeseca poslije stres se povećao u obje skupine zbog krize u banci. Međutim, zaposlenici koji su naučili drukčije promatrati stres prijavili su 23 posto manje tegoba povezanih sa stresom, poput glavobolja, bolova u leđima i umora.
Stres nije nestao, ali se promijenio njihov odnos prema njemu.
Gielan predlaže jednostavno pitanje koje si možemo postaviti kada osjetimo napetost: „Što mi ovaj stres pokušava poručiti?”
Na primjer, majka koja se naljuti jer se njezin tinejdžerski sin vratio kući pola sata kasnije, a pritom se nije javljao na telefon, može u prvi mah reagirati ljutnjom. No kada zastane i razmisli, možda će shvatiti da se iza ljutnje zapravo krije strah – strah za sigurnost djeteta koje voli.
Takva spoznaja može promijeniti način na koji će razgovarati sa sinom. Umjesto prigovaranja i svađe, objasnit će mu koliko joj znači da joj se javi kada kasni.
Stres često upućuje na ono što nam je važno: obitelj, posao, odnose, osobne vrijednosti ili osjećaj svrhe. Kada prepoznamo što stoji iza naših reakcija, lakše ćemo odlučiti kako postupiti.
4. Ne moramo stići sve – odaberimo ono što nam je doista važno
Koliko smo se puta našli u situaciji da cijeli dan nešto radimo, odgovaramo na poruke, rješavamo sitne zadatke i obavljamo obveze, a navečer ipak imamo osjećaj da nismo učinili ništa doista važno?
Problem je u tome što nas male, brzo obavljene zadaće često privlače više od velikih i zahtjevnih aktivnosti. Svaki odgovor na poruku ili prekrižena stavka na popisu obveza pruža nam kratkotrajan osjećaj zadovoljstva. U međuvremenu, važni razgovori, promišljanje, planiranje i projekti koji mogu donijeti stvarnu promjenu ostaju po strani.
Kako bismo prekinuli takav obrazac, Michelle Gielan predlaže metodu razvrstavanja obveza u tri skupine:
- Najvažnije obveze – aktivnosti i odnosi koji imaju najveću vrijednost i dugoročno značenje.
- Sekundarne obveze – zadaci koji su potrebni, ali podupiru ono što je doista važno.
- Obveze kojih se možemo odreći – poslovi koje možemo prepustiti drugima, odgoditi ili potpuno izbaciti iz rasporeda.
Gielan navodi primjer terapeutkinje koja je vodila uspješnu privatnu praksu, odgajala dvoje djece i istodobno organizirala renovaciju doma. Bila je toliko opterećena da je jedino što je željela bilo pronaći malo vremena za odmor na novom kauču koji je nedavno kupila.
Nakon što je preispitala svoje obveze, pojednostavnila je dio posla, prepustila drugima obračun plaća i promijenila način organizacije termina. Tako je oslobodila približno četiri sata tjedno.
Napokon je imala vremena sjesti i odmoriti se.
Ovaj primjer podsjeća nas da cilj nije u tome da postanemo još učinkovitiji u obavljanju sve većeg broja zadataka. Cilj je prepoznati što nam je doista važno i tome posvetiti vrijeme i energiju.
Svaki put kada kažemo „da” jednoj obvezi, često kažemo „ne” nečemu drugome. Zato je važno naučiti postavljati granice i ne trošiti svoje vrijeme na ono što ne pridonosi našim prioritetima.
Briga o vlastitom vremenu, energiji i pažnji nije sebičnost. Ona je preduvjet da bismo mogli biti prisutni u onome što radimo i uz ljude koji su nam važni.
5. Naš optimizam utječe i na ljude oko nas
Optimizam nije samo osobna osobina. Način na koji razmišljamo, govorimo i reagiramo utječe i na ljude s kojima živimo i radimo.
Michelle Gielan u svojim istraživanjima radnog okruženja ističe da se gotovo osam od deset ljudi smatra optimistima. Ipak, sve je manje onih koji svoj optimizam otvoreno pokazuju. Rjeđe potičemo nove ideje, manje dijelimo dobre vijesti i sve rjeđe razgovore započinjemo pozitivnim tonom.
Zanimljivo je da se pritom nije znatno povećala količina kritiziranja. Češće se događa da su pohvale, ohrabrivanje i podrška jednostavno ustupili mjesto šutnji.
A upravo je to važno: pozitivna atmosfera ne nastaje sama od sebe. Stvaramo je načinom na koji komuniciramo i odnosimo se jedni prema drugima.
Zamislimo da netko na sastanku predloži novu ideju, a kolega odgovori: „To bi doista moglo funkcionirati. Reci nam nešto više o tome.” Takva reakcija može potaknuti cijeli tim na otvorenije razmišljanje.
Ili kada kolegi kažemo: „Način na koji si pojednostavio prezentaciju pomogao nam je da lakše donesemo odluku.” To je mnogo konkretnije i vrijednije od općenite pohvale poput „Odličan posao”, jer osobi pokazuje što je točno dobro napravila i kakav je učinak njezin trud imao. Takvi se trenuci mogu činiti nevažnima, ali nisu.
Kultura međusobnog poštovanja i podrške gradi se upravo takvim malim, svakodnevnim postupcima. Važno je što primjećujemo, što govorimo, kako reagiramo na tuđe ideje i koliko često drugima pokazujemo da cijenimo njihov trud.
Za to nam nije potreban poseban položaj ni nečije dopuštenje. Svatko od nas može biti osoba koja će prva uputiti riječ ohrabrenja, prepoznati nečiji trud ili podržati dobru ideju.
Optimizam se, naime, prenosi. Kada ga pokazujemo svojim ponašanjem, stvaramo poticajnije okruženje i drugima olakšavamo da i sami zadrže pozitivan pogled na situaciju.
Život nije torta sa šlagom, ali…
„Život nije torta sa šlagom”, kaže drug Virag u kultnom mađarskom filmu „Krunski svjedok”. Doista, život ne možemo uvijek držati pod kontrolom. Ne možemo spriječiti sve neuspjehe, izbjeći razočaranja ni ukloniti neizvjesnost. No možemo utjecati na to kako ćemo se prema njima odnositi. Možemo odlučiti hoćemo li svaku prepreku doživjeti kao kraj priče ili kao razlog da pokušamo drukčije.
A možda je upravo to najvažnije: ne očekivati da će sve ići glatko, nego naučiti kako se bolje nositi s trenucima kada nam ne ide kako smo zamislili.
