Jeste li primijetili da je vaš roditelj putem TV prodaje ili telefona naručio stvari koje mu ne trebaju? Da je zaboravio platiti račune ili nekoliko puta pogrešno upisao PIN pa blokirao bankovnu karticu? Možda ste takve situacije pripisali rastresenosti ili godinama. Međutim, poteškoće s upravljanjem osobnim financijama mogu biti među prvim znakovima da starija osoba počinje gubiti sposobnost samostalnog funkcioniranja.
Na to upozorava prof. dr. sc. Nataša Klepac, specijalistica neurologije i subspecijalistica neurodegenerativnih bolesti u KBC-u Zagreb. S njom smo razgovarali o tome kako prepoznati trenutak kada roditelj više ne može živjeti samostalno, što se događa ako obitelj prekasno reagira i koliko je hrvatski sustav spreman odgovoriti na potrebe osoba s demencijom i njihovih obitelji.
“U svojoj sam praksi vidjela razne scenarije, rekla bih gotovo iz kriminalističkih romana, u kojima su ljudi potpisivali vrlo štetne ugovore ili prodali svoju nekretninu potpuno nepoznatoj osobi. Nažalost, financijski dio često prvi strada, a on za obitelj može imati najveće posljedice”, upozorava Klepac.
Zašto prvo nastradaju financije
Upravljanje novcem jedna je od složenijih svakodnevnih aktivnosti. Ona, osim naravno računanja, obuhvaća pamćenje, planiranje, sposobnost apstraktnog mišljenja te razumijevanje posljedica vlastitih odluka. “Sve su to stvari koje su povezane s frontalnim (čeonim) režnjem mozga. Vođenje financija spada u kompleksne aktivnosti i to je jedan od prvih pokazatelja da nešto s tom osobom nije u redu, odnosno da osoba više nije samostalna”, pojašnjava neurologinja.
Problem je što obitelj takve promjene najčešće u početku ne povezuje s bolešću. Posebno ako je riječ o roditelju koji nije dopuštao drugima da se miješaju u njegove poslove. Dodatni je izazov što se simptomi Alzheimerove bolesti razvijaju vrlo postupno pa je teško odrediti kada su se prve promjene pojavile.
“Kad kod pitam obitelj kada su primijetili prve simptome, teško im odgonetnuti koja je to godina bila. Ti su simptomi postupni i u početku neprimjetni da ih je lako pripisati lošem danu ili da osoba nije čula što ste pitali. Uvijek se nađe neki izgovor”, govori Klepac.
Što ako roditelj odbija pomoć?
Jedna od najtežih situacija za obitelj nastaje kada roditelj ne prihvaća da ima problem i čvrsto je uvjeren da i dalje može samostalno donositi sve odluke. “Što je bolest u kasnijoj fazi, to je osoba nekritičnija i zapravo negira tegobe. Zato je bitno bolest prepoznati rano dok se radi o ljudima koji još uvijek imaju uvid u svoje stanje i mogu procijeniti svoje sposobnosti. Naravno, dijelom to može biti povezano i s karakterom. Netko je možda prirodno autoritativan i misli da je uvijek u pravu”, objašnjava Klepac.
U takvim okolnostima važno je da se članovi obitelji pokušaju usuglasiti oko načina pomoći. “Kad osoba negira tegobe, teško ju je uvjeriti da joj je pomoć potrebna. Tada puno znači da se ujedine svi članovi obitelji i donesu zajedničku odluku o tome da netko treba preuzeti financije u svoje ruke. Ishodi liječenja su puno lošiji kod ljudi koji su nekritični i smatraju da nemaju problema”, napominje neurologinja.
Iako su poteškoće s pamćenjem i financijama važni znakovi upozorenja, odluka o tome može li starija osoba nastaviti živjeti samostalno znatno je složenija. Ne postoji jedna dobna granica niti jednostavan kriterij koji vrijedi za sve. Osoba može imati očuvane kognitivne sposobnosti, ali zbog fizičke slabosti, smanjene pokretljivosti ili rizika od pada više ne može biti sama u svom domu.
“Nije se jednom dogodilo da na hitni prijem dođe osoba koja je cijelu noć ležala na podu i nitko joj nije mogao pomoći jer nikoga nije bilo. Stariji ljudi su naviknuti na svoje stanove i svoju rutinu pa teško prihvaćaju nove osobe u određenoj životnoj dobi. No, u vrlo visokoj životnoj dobi, čak i kada je osoba potpuno zdrava, važno je organizirati skrb tako da netko živi s njom ili je redovito posjećuje“, upozorava Klepac.
Obitelji često dolaze liječniku kada su već potpuno iscrpljene
Za obitelj je to često početak razdoblja u kojem se svakodnevne obveze postupno povećavaju. U početku to može značiti povremenu kupnju, odlazak liječniku ili pomoć s računima. Kasnije skrb zahtijeva sve više vremena, sve do potrebe za neprekidnom prisutnošću druge osobe.
Klepac ističe da se u svojoj praksi često susreće s obiteljima koje su već na rubu iscrpljenosti.
“Nažalost, pacijenti često dolaze prekasno, u stadijima kada je bolest već uznapredovala. Tada vidim obitelji koje su potpuno iscrpljene, u burnoutu. Skrb o takvim ljudima u Hrvatskoj je nedovoljna. Ustanove su skupe ili nemaju potrebne kapacitete pa većina njege pada na teret obitelji”, govori.
Posebno upozorava na situacije u kojima gotovo cjelokupnu skrb preuzima samo jedan član obitelji. To je često supružnik koji je i sam u starijoj životnoj dobi, dok odrasla djeca zbog posla, vlastite djece i drugih obveza nisu dovoljno uključena. Takva podjela odgovornosti dugoročno je neodrživa. “Uvijek je bolje ako se skrb može podijeliti na više članova obitelji. Zato je važno razgovarati s djecom, upoznati ih o kakvoj je bolesti riječ i objasniti im da se moraju uključiti. Ako je sva skrb na jednom članu obitelji, izgaranje je neminovno”, upozorava neurologinja.
Skrb kod kuće ili smještaj u ustanovu?
Kada bolest dođe do faze u kojoj je osobi potreban 24-satni nadzor, mogućnosti obitelji postaju još ograničenije. Skrb se može organizirati u vlastitom domu, ali to podrazumijeva angažiranje njegovatelja uz značajne financijske izdatke. Druga je mogućnost smještaj u ustanovu koja može pružiti odgovarajuću njegu. Međutim, ni jedno ni drugo rješenje nije jednostavno dostupno svima.
“Moguće je osigurati 24-satnu skrb u vlastitom domu ako ste spremni platiti takvu njegu. No, to je još uvijek u velikoj mjeri i sivo tržište. Postoje različiti njegovatelji i njegovateljice, a u svojoj sam praksi vidjela svakakve situacije”, govori Klepac.
Smještaj u ustanovu također predstavlja velik financijski teret. Pritom skrb za osobe s Alzheimerovom bolešću, zahtijeva više osoblja i intenzivniji nadzor pa to znatno povećava njezinu cijenu. Tako se obitelji, uz emocionalno zahtjevne odluke, moraju nositi i s vrlo konkretnim ekonomskim problemom.
Važnost ranog otkrivanja bolesti
Alzheimerova bolest progresivna je neurodegenerativna bolest. Njezin tijek razlikuje se od osobe do osobe. Liječnici ne mogu unaprijed pouzdano predvidjeti koliko će ona brzo napredovati. Prema riječima prof. Klepac, od pojave prvih simptoma do smrtnog ishoda u prosjeku prođe oko 10 godina, iako su individualne razlike velike.
Danas su se, uz lijekove koji ublažavaju simptome Alzheimera, pojavila i nove terapije, lijekovi lecanemab i donanemab, koji usporavaju biološki tijek bolesti. “Oni definitivno djeluju na patofiziologiju i usporavaju kliničku progresiju. Neće nikoga izliječiti i njihov učinak nije stopostotan, ali pokazuju učinak na samu bolest”, objašnjava Klepac.
Ti lijekovi još nisu dostupni kroz redovito financiranje HZZO-a, a trenutačno nije poznato ni kada bi to mogli postati.
Bez obzira na terapijske mogućnosti, neurologinja naglašava važnost pravodobne dijagnoze. “Kada vidimo bolesnika, ne možemo znati hoće li bolest napredovati brzo ili sporo. Ali ono što znamo jest da su rezultati liječenja bolji što se ranije postavi dijagnoza i započne liječenje”, ističe.
O zdravlju mozga treba razmišljati već s trideset godina
Iako se Alzheimerova bolest najčešće povezuje sa starijom životnom dobi, Klepac upozorava da se o zdravlju mozga treba voditi briga puno ranije u životu i odgovor usmjerava upravo na prevenciju.
“O tome hoće li netko razviti demenciju i kada će razviti prve simptome djelomično odlučuje i sama osoba, ali ne u dobi od 60 ili 70 godina, nego već s 30 godina. Apelirala bih na zdrave životne navike kojima se može odgoditi pojava simptoma”, poručuje.
Posebno izdvaja nedostatak sna, nedovoljnu tjelesnu aktivnost, kronični stres i nedostatak društvenih kontakata. “Ljudi danas nedovoljno spavaju, nisu dovoljno fizički ni socijalno aktivni te žive pod konstantnim stresom. Prvenstveno bih apelirala na čimbenike zdravog životnog stila”, naglašava.
Naravno, zdrave navike ne mogu jamčiti da osoba neće razviti Alzheimerovu bolest, ali mogu pomoći u smanjenju rizika i odgađanju pojave simptoma. To posljedično može značiti dulje razdoblje samostalnog života. A upravo je vrijeme jedna od najvažnijih stvari kada govorimo o ovoj bolesti. Dodatno vrijeme tijekom kojeg osoba može samostalno živjeti, a u kojem obitelj dobiva ipak malo više vremena da se pripremi za promjene koje bolest donosi – nije mala stvar.
Projekt izrade serijala tekstova Kad roditelj više ne može sam: Ekonomija starosti i skrbi, autorice Zinke Kocijan, objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.
