Rujan je mjesec borbe protiv demencije, bolesti koja ne mijenja samo život oboljele osobe, nego cijele obitelji. Više od sto godina nakon prvog opisa Alzheimerove bolesti (neurodegenerativne bolesti koja je i najčešći uzrok demencije), ona i dalje predstavlja velik izazov za medicinu, ali i za obitelji koje se s njom suočavaju. Kako prepoznati prve znakove? Što medicina danas može ponuditi oboljelima? Kako organizirati skrb kada roditelj više ne može sam? I koliko je velik emocionalni, organizacijski i financijski teret koji obitelj često nosi gotovo nevidljivo?
O tim se pitanjima u petak razgovaralo u emisiji HTV-a “Kod nas doma”, u kojoj su gostovale prof. dr. sc. Nataša Klepac, specijalistica neurologije i subspecijalistica neurodegenerativnih bolesti u KBC-u Zagreb, te novinarka portala točkanai.hr Zinka Kocijan, autorica serijala tekstova “Kad roditelj više ne može sam: Ekonomija starosti i skrbi”. Taj je projekt nastao uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti za 2026.
Razgovor je spojio stručnu i osobnu perspektivu: od ranih simptoma i mogućnosti liječenja do pitanja kako obitelji pronalaze pomoć i zašto Alzheimer nikada nije samo pitanje zaboravljanja.
Prvi znakovi često se guraju pod tepih
Govoreći o ranim simptomima Alzheimera, Klepac je istaknula da obitelji trebaju obratiti pažnju kada njihovi bližnji počnu zaboravljati bitne stvari. Navela je situacije u kojima osoba učestalo postavlja ista pitanja ili se ne sjeća događaja koji se dogodio nedavno. Obitelj, kaže, često ima dojam kao da ih osoba nije čula, a zapravo nije zapamtila ono što joj je rečeno.
“Početak bolesti je dosta podmukao. Teško je odmah znati o čemu se radi i ljudi dosta dugo trpaju probleme pod tepih”, naglasila je dodajući da je zaboravljanje prvi simptom bolesti i onaj koji dominira tijekom njezina trajanja.
Upravo je ta postupnost jedan od razloga zbog kojih se obitelji često nađu nespremne. Zinka Kocijan je govorila iz osobnog iskustva o bolesti svoga oca. Dijagnozu su, kaže, dobili 2022. nakon što se njezin otac izgubio u kvartu koji je ranije dobro poznavao. “Imate dijagnozu, ali zapravo ne znate što vas sve čeka i kojom će se brzinom situacija mijenjati”, prisjetila se. Trenutak u kojem roditelj više ne može sam, dodala je, nije došao preko noći. U njihovom slučaju približavao se postupno, kroz padove i sve veću ovisnost o pomoći.
Obitelj ne bi trebala čekati da kriza eskalira
Jedna od važnih poruka koju je Kocijan istaknula jest da se obitelji ne bi trebale početi informirati tek u trenutku kada situacija eskalira. Savjetovala je da se ranije raspitaju o kućnoj njezi, pomoći u kući, domovima, pravima iz sustava i dokumentaciji koja je potrebna. Posebno je naglasila važnost prikupljanja nalaza, korištenja sustava e-Građani, izrade elektroničkih kopija dokumenata i dogovora unutar obitelji o tome tko što može preuzeti. “Kad roditelj više nije samostalan, obitelj najčešće nema ni vremena ni snage “učiti sustav” od početka”, poruka je koju Kocijan provlači i kroz svoj serijal na točkanai.hr. Upravo se zato u tekstovima ne bavi samo ljudskom stranom bolesti, nego i konkretnim pitanjima: kako organizirati skrb, što obitelj treba pripremiti, gdje nastaju uska grla…
Prof. Klepac jasno je rekla da medicina danas ne može izliječiti Alzheimerovu bolest. “Neću lagati da imamo lijekove s kojima možemo nekoga izliječiti”, kazala je, objašnjavajući da postoje lijekovi koji mogu ublažiti simptome bolesti, osobito one povezane s pažnjom i koncentracijom. Istaknula je i da dolaze novi lijekovi koji mogu usporiti progresiju bolesti. Prema njezinim riječima, smatra se da je progresija bolesti uz njih oko 30 posto sporija. Ti lijekovi još nisu odobreni u Hrvatskoj, ali su odobreni na razini Europske unije.
Njihova primjena, međutim, otvara nova pitanja: cijenu, uvjete, dostupnost i pravo pacijenata na terapiju. Prof. Klepac naglasila je i da su ti lijekovi, prema kliničkim studijama, najdjelotvorniji kod ljudi u samom početku bolesti, koji imaju blage smetnje. Zato je rana dijagnostika ključna. “Puno više možete pomoći kada je čovjek u početku bolesti, a ostatak obitelj u puno boljem stanju”, rekla je Klepac, ističući i važnost edukacije obitelji.
Tehnologija ne može zamijeniti skrb, ali može pomoći u prvom koraku
U sklopu serijala “Kad roditelj više ne može sam” Zinka Kocijan bavila se i novim tehnologijama koje pokušavaju odgovoriti na dio problema skrbi za starije i oboljele osobe. U emisiji je naglasila da tehnologija nije čarobno rješenje. Digitalne platforme, rekla je, neće riješiti manjak domova ili njegovatelja, ali mogu pomoći u jednom od prvih i najtežih koraka: kako pronaći osobu kojoj obitelj može vjerovati i kojoj može prepustiti bolesnog člana barem na nekoliko sati.
Jedna od središnjih tema serijala jest ekonomija skrbi. Kocijan je u emisiji upozorila da je financijski teret skrbi za stariju osobu velikim dijelom nevidljiv jer ga obitelji često ni ne nazivaju troškom. One ga, rekla je, jednostavno žive iz dana u dan. “Netko uzima slobodne dane, netko smanjuje posao, netko svaki dan vozi roditelja liječniku, netko plaća dodatnu pomoć. Kada se govori o skrbi za starije, najčešće se govori o nedostatku mjesta u domovima i visokim cijenama privatnog smještaja. No, stvarni trošak počinje puno ranije, onda kada roditelj više ne može sam, a obitelj preuzima koordinaciju skrbi. S obzirom na to da je četvrtina populacije starija od 65 godina, potreba za organiziranom skrbi nastavit će rasti. Ima još jedna stvar koju ljudi, mislim, prečesto zaboravljaju, a to je da ćemo svi mi, uz malo sreće, jednoga dana biti starija osoba”, podsjetila je Kocijan.
Zdravo srce, zdraviji mozak
Prof. Klepac u emisiji je govorila i o tome što svatko može učiniti za zdravlje mozga. Naglasila je važnost zdravih životnih stilova, posebno fizičke aktivnosti. “Ono što je zdravo za vaše srce, zdravo je i za vaš mozak”, rekla je. Važna je i mentalna aktivnost, hobiji, socijalni kontakti i osjećaj životne uključenosti. Kao loš scenarij navela je situaciju u kojoj ljudi nakon odlaska u mirovinu prestanu s aktivnostima, hobijima i druženjima. Poruka je jasna: mozak treba koristiti, tijelo održavati aktivnim, a odnose njegovati.
Alzheimer nije samo zaboravljanje nego bolest koja postupno mijenja svakodnevni život i komunikaciju cijele obitelji. Kod nekih bolesti voljenu osobu izgubite u jednom danu, a kod Alzheimera se od nje opraštate dan po dan i onda samo dođe trentuak kad shvatite da te osobe više nema iako je fizički još uvijek pored vas.
Skrb za starije i oboljele nije pitanje koje se događa negdje drugdje i nekome drugome. To je pitanje društva koje stari i sustava koji će sve više morati odgovarati na vrlo konkretne ljudske potrebe: kako očuvati zdravlje, sigurnost i dostojanstvo osobe koja više ne može sama, ali i snagu onih koji o njoj brinu.
