Zagrebačka gradska skupština nakon višesatne rasprave, uz očekivano protivljenje oporbe, poduprla je projekt izgradnje Centra za gospodarenje otpadom u Resniku. Izgradnja CGO-a preduvjet je za zatvaranje odlagališta Jakuševec. Prihvaćen je i prijedlog o jednostranom raskidu ugovora o koncesiji za projekt infrastrukturnih objekata za potrebe izgradnje glavnog uređaja za pročišćavanje zagrebačkih otpadnih voda.
Trošak raskida koncesijskog ugovora iznosi između 38 i 230 milijuna eura, a gradonačelnik Tomislav Tomašević tvrdi da je manji od troška koji bi Grad imao ako ne raskine ugovor.
Gostujući uoči Skupštine u emisiji Radio Sljemena “Zagrebi po Zagrebu” Tomašević je podsjetio da se otpad na Jakuševcu odlaže od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a o obećanja o zatvaranju odlagališta slušamo posljednjih 20 godina. “Niti jedna politička opcija to nije učinila”, kaže Tomašević. A odlagalište otvorenog tipa je najgora verzija gospodarenja otpadom.
Jedna od zamjerki je da projekt ne obuhvaća izgradnju energane. što znači da projekt ne nudi cjelovito rješenje za mješoviti komunalni otpad koji nastaje u Zagreb. Tomašević tumači da se studija čiji je sažetak prezentiran zastupnicima gradske skupštine odnosi na postrojenje koje se može financirati iz europskih fondova. A energane se ne mogu tako financirati. “Mogu se financirati kreditom Europske investicijske banke, ali ne iz europskih fondova.”
A postrojenje na koje se odnosi studija dovoljno je da se zatvori odlagalište Jakuševec. Nakon obrade otpada u postrojenju nastaje gorivo iz otpada koje će se morati spaljivati u Zagrebu ili negdje izvan Zagreba. S problemom goriva iz otpada suočeni su svi već izgrađeni Centri za gospodarenje otpadom – Kaštijun, Marišćina, Bikarac, a problem čeka i Biljane Donje, CGO koji bi uskoro trebao krenuti u probni rad. U Bikarcu će se to riješiti gradnjom energane, najavio je prije nekoliko dana ministar gospodarstva i održivog razvoja Damir Habjan. Pa ako može u Bikarcu, valjda se problem može riješiti i u glavnom gradu.
“Hoćemo li čekati financiranje izgradnju CGO-a iz fondova EU-a, to ćemo tek vidjeti. Ako će nas usporavati, ako će Vlada i dalje biti neodlučna – ministar mi šest mjeseci nije znao reći na koliko sredstava iz EU fondova možemo računati, a to je odluka Vlade – financirat ćemo projekt sami”, poručio je Tomašević, koji očekuje da će ga novi ministar Habjan uskoro primiti, ali realizacija projekta neće ovisiti tome. “Ako država bude rekla da nema novca iz EU fondova, nema problema, Grad će financirati sam”, rekao je gradonačelnik.
Tomašević je uvjeren da se projekt može realizirati u četiri godine odnosno da bi CGO mogao biti operativan 2028. Do 2025. trebala bi biti riješena dokumetacija dvije godine za gradnju i kano toga slijedi pokusni i probni rad.
Raskid ugovora s koncesionarom za pročistač otpadnih voda bio je nužan, tvrdi gradonačelnik. Čak i ako se isključi varijabla izgradnje centra za gospodarenje otpadom na tom zemljištu i izgradnja treće faze pročistača otpadnih voda, imamo koncesijski ugovor koji je koncesionaru u protekle 24 godine omogućio isplatu dividende od 250 milijuna eura, razlaže gradonačelnik. Taj novac dolazi od građana Zagreba kroz račune za vodu ili gradski proračun.
Grad je napravio analizu koncesijskog ugovora koja je pokazala da u roku od šest mjeseci može stupiti u posjed zemljišta. Analizu je radila tvrtka Mazars. A analiza je pokazala da je jeftinije da Grad odmah izađe iz koncesijskog ugovora nego da ostane u njemu još četiri godine. A CGO je lakše graditi na vlastitom zemljištu nego na zemljištu pod koncesijom, na kojem za svaku radnju trebate odobrenje koncesionara.
Osim toga, odlukom bivših gradskih vlasti treću fazu pročistača trebao bi realizirati koncesionar i to je trebalo biti plaćeno iz gradskog proračuna. Investicija je vrijedna 94 milijuna eura. Grad pročistač mora napraviti da bi iz EU fondova mogao povući 320 milijuna eura za ulaganja u vodoopskrbu i odvodnju. Gradnju može financirati iz gradskog proračuna ili iz europskih fondova. Da bi se gradnja pročistača mogla financirati iz EU fondova, prema pravilima Europske komisije privatni koncesionar ne može upravljati pročistačem.
“To nema veze s dobrom voljom koncesionara. To je jednostavno tako. Ako želimo gradnju treće faze pročistača financirati iz EU fondova, ne možemo imati privatnog koncesionara kojim upravlja postrojenjem”, tumači Tomašević. A nije svejedno hoće li 94 milijuna eura biti plaćeno iz gradskog proračuna ili iz EU fondova. Za usporedbu, investicija u nove vrtiće koje Grad gradi iznosi 100 milijuna eura.
“Mi se nismo uspjeli dogovoriti koliko koncesionar potražuje jer je odlukom bivših gradskih vlasti koncesionar trebao biti investitor u treći stupanj pročistača. Više puta smo tražili iznos, i oni su ga dali, ali tražili smo i pojašnjenje kako su došli do tih iznosa. Nismo se mogli dogovoriti.”
Do kraja ugovora građani Zagreba bi koncesionaru trebali platiti 420 milijuna eura. Naravno da koncesionar želi zadržati ugovor do kraja. Tomašević pak tumači kako se trošak raskida koncesijskog ugovora računa po određenoj jednadžbi. No, Grad i koncesionar spore se oko te jednadžbe.
“Zato smo napravili analizu koja pokazuje što bi se dogodilo ako dođe do arbitraže. Postoji mogućnost da se dogovorimo nakon što raskinemo ugovor u Gradskoj skupštini jer bismo trebali zajedno odabrati stručnjaka koji će procijeniti koliki je trošak raskida. Tako bismo izbjegli arbitražu. Ako se ne uspijemo dogovoriti, trošak raskida koncesijskog ugovora utvrdit će se arbitražom A analiza koju smo naručili pokazuje da će trošak biti manji nego da ostanemo u koncesiji. Koliko ćemo jeftinije proći teško je reći, jer postoji niz varijabli o kojima to ovisi”, zaključio je Tomašević.
