Infrastrukturna ulaganja za prelazak škola na jednosmjenski rad

Rad u smjenama onemogućuje učinkovito povećanje broja nastavnih sati, a obvezno obrazovanje u Hrvatskoj traje osam godina, što je najkraće trajanje obveznog obrazovanja među svim europskim obrazovnim sustavima

29
cjelodnevna nastava

Ministarstvo znanosti i obrazovanja formirat će radnu skupinu za osmišljavanje modela cjelodnevne nastave i prijedlog izmjene zakonodavnog okvira kojim će se uvesti novi model i biti dovršen do kraja ove godine. Resornom ministarstvu nalaže to Nacionalni plan oporavka i otpornosti koji predviđa da će Ministarstvo do lipnja dovršiti i procjenu potreba infrastrukturnih ulaganja za prelazak na jednosmjenski rad, bez čega se cjelodnevna nastava ne može realizirati, piše Novi list.

Do kraja godine Ministarstvo će objaviti poziv osnivačima za dogradnju i izgradnju škola, a projektni prijedlozi sadržavat će projekcije dogradnje i izgradnje škola te podatke o optimizaciji u smislu povećanja broja učenika u razrednim odjelima u školama u kojima su uočene neučinkovitosti, uzimajući u obzir nove kriterije.

Cjelodnevna nastava u svim osnovnim školama

Donošenje kurikuluma i prilagodba zakonodavnog okvira za uvođenje cjelodnevne nastave u sve osnovne škole bit će obavljena do prve polovice 2023. i pratit će ju sustavno usavršavanje učitelja i nastavnika.

Trenutna mreža škola u Hrvatskoj nije uravnotežena da omogući jednak pristup i kvalitetu obrazovanja svim učenicima. Gotovo 60 posto učenika osnovnih škola pohađa školu u dvije smjene, dok oko 3 posto učenika pohađa školu u čak tri smjene.

Produženi boravak organiziran je u oko 20 posto škola, a pohađa ga tek oko 12 posto učenika razredne nastave, prvenstveno zbog ograničenih financijskih sredstava osnivača škola, ali i činjenice da u troškovima često moraju sudjelovati i roditelji.

Također, od ukupnog broja osnovnih i srednjih škola njih 33 posto nema sportsku dvoranu, a njih 12 posto koristi gradsku dvoranu ili dvoranu druge škole.

Najkraće obvezno obrazovanje u Europi

Rad u smjenama onemogućuje učinkovito povećanje broja nastavnih sati, a obvezno obrazovanje u Hrvatskoj traje osam godina, što je najkraće trajanje obveznog obrazovanja među svim europskim obrazovnim sustavima.

Posljedica toga je da hrvatski sustav obveznog obrazovanja obuhvaća i najmanji broj nastavnih sati općenito. Primjerice, na razini primarnog obrazovanja broj nastavnih sati u Hrvatskoj je upola manji od europskog prosjeka, 1890 naspram europskog prosjeka od 4062 sata.

U većini europskih obrazovnih sustava primarno obrazovanje traje 5 ili 6 godina, dok u Hrvatskoj traje 4 godine. Također, Hrvatska zaostaje za europskim prosjekom i kada se promatra broj nastavnih sati po odabranim područjima, čak i onima koja čine najveći dio kurikuluma, kao što su čitanje, pisanje i književnost te matematika.

Trajanje obveznog obrazovanja i broj nastavnih sati po razinama i godinama obrazovanja izravno utječu na kvalitetu obrazovanja, koja je razvidna iz rezultata periodičnih istraživanja PISA.

Sukcesivno uvođenje cjelodnevne nastave

Nacionalni plan predviđa nekoliko različitih scenarija za provedbu modela cjelodnevne nastave, odnosno sukcesivno uvođenje od prve godine osnovne škole, istovremeno uvođenje u prva četiri razreda osnovne škole, postupno uvođenje u škole koje imaju ili nakon što ostvare infrastrukturne preduvjete za jednosmjenski rad.

Model cjelodnevne nastave izradit će se u okviru projekta koji će se financirati iz zajma Svjetske banke u okviru kojeg je predviđeno i pilotiranje modela u odabranim školama koje, uz manje infrastrukturne prilagodbe, imaju uvjete za provedbu cjelodnevne nastave, a procjena je da će za nadogradnju škola biti potrebno 2,28 milijardi kuna.

Istovremeno će se provoditi i reformski zahvati na razini srednjoškolskog obrazovanja, gdje će se napraviti cjelovita analiza u svrhu povećanja obuhvata učenika gimnazijskim programima i smanjivanja broja suficitarnih programa i to do rujna ove godine.

I u sustavu srednjoškolskog obrazovanja će se graditi, jer listopad ove godine rok je za donošenja kriterija dogradnje i rekonstrukcije postojećih te izgradnju novih kapaciteta.

Realizacija infrastrukturnih projekata

Do kraja godine objavit će se poziv županijama za sudjelovanjem u realizaciji infrastrukturnih projekata na njihovom području; do lipnja treba donijeti novi Zakon o obrazovanju odraslih, dok se do kraja godine planira izrada analize kadrovskih kapaciteta u sustavu srednjoškolskog obrazovanja. Nakon donošenja standarda kvalifikacija revidirat će se postojeći programi i donijeti novi kurikulumi koji će se uvesti u sustav u školskoj godini 2023./2024.

Kurikularnu reformu strukovnog obrazovanja i osposobljavanja pratit će izrada novih nastavnih materijala i stručno osposobljavanje nastavnika u strukovnim školama.

Naime, zbog neusklađene ponude obrazovnih programa i potreba tržišta rada, najveći broj učenika koji upisuju strukovne programe obuhvaćaju suficitarni četverogodišnji programi.

Te programe upisuju učenici s dobrim obrazovnim rezultatima, u prosjeku 63 boda od maksimalnih 80, koji bi imali kompetencije i za uspješno svladavanje gimnazijskih programa.

Jačanje gimnazijskih programa

Srednjoškolske gimnazijske programe, kojima je svrha daljnji nastavak obrazovanja, pohađa tek oko 30 posto učenika u Hrvatskoj što je među najnižim udjelom u odnosu na prosjek država članice EU-a od 52 posto pa Nacionalni plan predviđa da je u svrhu ostvarenja strateškog cilja povećanja stope završnosti visokog obrazovanja, nužno povećati broj gimnazijskih programa i obuhvat učenika na tim programima na 40 posto te smanjiti broj suficitarnih strukovnih programa.

Međutim, i tu su nedostatni infrastrukturni kapaciteti, jer nešto više od 60 posto gimnazija organizira nastavu u smjenama, a obuhvaća preko 70 posto gimnazijalaca.

Kako bi se osiguralo povećanje obuhvata nužno je povećati infrastrukturne kapacitete gradnjom novih mjesta ili prenamjenom postojećih strukovnih učionica, za što se procjenjuje da će biti potrebno osigurati pola milijarde kuna.

Uz veću stopu sudjelovanja u gimnazijskim programima, što će posljedično pozitivno utjecati na stopu završetka visokog obrazovanja koja je također niska u odnosu na prosjek EU-a te optimizaciju vršit će se racionalizacija i prilagodba strukovnih obrazovnih programa razvojnim potrebama gospodarstva, odnosno smanjivanje suficitarnih strukovnih programa.

Smanjit će se broj suficitarnih strukovnih programa

Smanjivat će se broj strukovnih programa koje HZZ navodi već godinama kao suficitarne programe, a to su ekonomisti, komercijalisti, poslovni tajnici, upravni referenti te hotelijersko-turistički tehničari.

U tim programima upisano je 23.491, odnosno 16 posto ukupnog broja učenika u srednjim školama. Bolja povezanost strukovnog obrazovanja i tržišta rada planira se ostvarivati i kroz jačanje učenja temeljenog na radu te kroz daljnji razvoj regionalnih centara kompetentnosti.

Manji broj nastavnih sati hrvatskih učenika u odnosu na njihove europske vršnjake utječe i na način provođenja slobodnog vremena učenika koji nakon škole značajno vrijeme provode učeći i obavljajući školske zadatke i druge vrste pripreme.

Nažalost, nemaju svi učenici jednake mogućnosti kad se radi o dodatnoj podršci u učenju od roditelja ili privatnih instrukcija što također može učenike iz slabijih socioekonomskih uvjeta dodatno dovesti u nepovoljan položaj.

To se posebno odnosi na djecu Rome koji često nemaju odgovarajuću obiteljsku podršku te odgovarajuće uvjete stanovanja i potrebnu opremu.

Jedan od ključnih preduvjeta za povećanje broja nastavnih sati odnosi se na infrastrukturne kapacitete škola, a uvođenjem cjelodnevne nastave povećao bi se broj obveznih nastavnih sati, posebice u nižim razredima osnovne škole, svi učenici imali bi ručak u školi, pojačao bi se dodatni rad s učenicima s teškoćama u učenju kao i s darovitim učenicima, a otvara se i mogućnost da učenici idu na izvannastavne aktivnosti u sklopu vremena provedenog u školi.

Posljedično, učenici bi imali manje domaće zadaće i u manjoj bi mjeri morali učiti nakon škole pa uspjeh ne bi ovisio o angažmanu i socioekonomskom statusu roditelja, smanjila bi se potreba za dodatnim instrukcijama, učenici ne bi bili sami kod kuće za vrijeme dok roditelji rade, u manjoj mjeri bi išli na izvannastavne aktivnosti nakon škole, roditelji bi imali više vremena za provođenje kvalitetnog vremena s djecom.