Siječanj je. Sve vrvi od planova, ciljeva, odluka i novih početaka. Brojčanici su se vratili na nulu, kalendari se pune, a poruke koje nas okružuju su gotovo jednoglasne: sad je pravi trenutak da krenemo, da nešto započnemo, da ubrzamo, trenutak za akciju. Kao da bi svako stajanje moglo značiti gubitak prednosti ili propuštenu priliku.
I upravo zato, dok se sve oko nas ubrzava, ovaj mjesec sam odlučila pisati o nečemu potpuno suprotnom. O potrebi za stajanjem i o potrebi za šutnjom.
Jer šutnja, iako rijetko percipirana kao vještina, to uistinu jest. Međutim, upravo se šutnja u profesionalnom, ali i osobnom životu, kao i u vođenju i organizacijskim dinamikama vrlo često zanemaruje.
Tišina stvara prazninu koja je nekima nelagodna
Postoje ljudi koji jako teško toleriraju tišinu. Čim nastane prazan prostor netko mora nešto reći. Bilo što – pitanje, komentar, (neumjesnu) šalu, mišljenje, savjet koji nije zatražen, zato jer tišina stvara prazninu koja je previše nelagodna. Tišina frustira jer u njoj nema kontrole, ne može se usmjeriti, nema brzog odgovora, i nema osjećaja “da nešto radimo”. U tišini se pojavljuju ideje, misli i osjećaji koje ne možemo odmah urediti, posložiti ili usmjeriti.
Na jednoj edukaciji koju sam pohađala, ugledni psihijatar i psihoterapeut s nama polaznicima je proveo naizgled jednostavan, ali snažan eksperiment. Petnaestak minuta je nas 15-ak koji smo sjedili u krugu samo promatrao i šutio (nije bilo nikakve najave da će upravo tišina biti dio zadatka). Bez pitanja, bez objašnjenja, bez ikakve intervencije. Tih se 15 minuta činilo kao prava vječnost, tišina je trajala do granice izdržljivosti.
Nelagoda u prostoriji je rasla, neki su se nervozno smješkali, a netko je pokušao razbiti tišinu komentarima i riječima koje nisu imale ni stvarnu težinu ni smisao. A onda se, kako je vrijeme prolazilo, počelo događati nešto drugo, ispod površine su isplivavale emocije, odnosi, hijerarhije, nesigurnosti i potrebe koje se inače, u uobičajenoj interakciji i razgovoru gotovo nikada ne bi pokazale.
Prvi progovore najanksiozniji
Na drugoj edukaciji učili smo kako toleririrati tišinu i kako se, ako joj se dopusti da traje dovoljno dugo, gotovo uvijek netko javi i kaže nešto što se uistinu isplati čuti. Često smo se šalili da najanksiozniji uvijek prvi progovaraju, ali u toj šali bilo je puno istine. Tišina testira našu sposobnost regulacije, naš odnos prema kontroli i povjerenju, u sebe i u druge.
Kad ne toleriramo šutnju uskraćujemo si informacije. Uglavnom su to one suptilne, koje ne dolaze odmah i nisu vidljive na prvu, nego zahtijevaju malo vremena da se slože i dođu u fokus. U brzini reagiranja često donosimo odluke koje su kratkoročno možda učinkovite, ali dugoročno propuštamo priliku za dublje razumijevanje situacije, ljudi i konteksta.
Doba stalnih podražaja
Danas se taj problem dodatno produbljuje jer živimo u vremenu stalnih podražaja. Beskonačno scrollanje, društvene mreže, notifikacije, komunikacija na svim mogućim kanalima… Sve nas to neprestano izvlači iz kontakta s onim što se zaista događa. Naviknuti smo na stalnu stimulaciju i sve teže ostajemo s jednim iskustvom, jednom mišlju, jednim osjećajem. Gubimo sposobnost fokusa, pažnje i bivanja u tišini, kako bismo ostali s nekom situacijom ili iskustvom dovoljno dugo da shvatimo što nam zapravo govore.
Priroda nas stalno podsjeća na nešto što mi u poslovnom svijetu često zaboravljamo. Zimi (a siječanj je srce zime) se sve povlači. Rast staje, energija se skuplja, procesi se usporavaju. Ne zato jer se ništa ne događa, nego zato jer se događa priprema.
Posao i život također se sastoje od ciklusa, a ne od stalnog linearnog rasta. I zato nije svaki trenutak za akciju, neki trenuci su za stajanje, za slušanje i za tišinu.
Povjerenje često izgleda kao tišina
U vođenju tišina je često pogrešno percipirana kao neodlučnost ili pasivnost. A zapravo je riječ o vrlo zahtjevnoj vještini, sposobnosti da se ne reagira odmah, da se prostor ne popuni vlastitim rješenjima, nego da se drugima dopusti da razmišljaju, traže, pogriješe i pronađu vlastiti put.
Jedna od najčešćih pogrešaka koje lideri rade jest da, nakon što postave cilj, počnu previše mikroupravljati. Objašnjavaju svaki korak, korigiraju sve i prije nego što je potrebno, ubrzavaju procese koji još nisu sazreli.
Time ljudima oduzimaju prostor u kojem se zapravo događa razvoj, prostor razmišljanja, eksperimentiranje i preuzimanja odgovornosti. Upravo taj put, sa svim pokušajima, nesigurnostima i korekcijama je način kojim ljudi jačaju samopouzdanje, razvijaju kompetencije i osjećaj vlasništva nad rezultatom. Dobar lider jasno pokazuje smjer, ali ima povjerenja da njegov tim može pronaći način kako tamo stići. A to povjerenje vrlo često izgleda kao tišina.
Zaključno, ne treba uvijek sve rješavati po hitnom postupku. Ne mora se na svako pitanje odmah odgovoriti, niti svaku situaciju odmah zatvoriti. Neka od najboljih rješenja i ideja izrone sami, ako im damo priliku, dovoljno prostora i tišine.
Možda je upravo siječanj, umjesto još jednog cilja i novog početka, dobar trenutak za jedno drugo pitanja: Gdje u svom radu, vođenju ili životu mogu malo zašutjeti i vidjeti što će se pojaviti?
Autorica kolumne Business s pomakom #15: Ana Josipović Belan, poslovna savjetnica, leadership trener i coach te vlasnica tvrtke Shifting
