Stariji Zagrepčani se dobro sjećaju jednog posebnog mjesta s igračkama, pored nekadašnjeg kina Central u Petrinjskoj. Igračke Vavra naprosto su obilježile drugu polovicu 20. stoljeća. Izrađivala ih je Zagrepčanka Ružica Vavra u podrumu u tadašnjoj Adžijinoj ulici, danas Ulici kralja Mislava, a prodavala ih je u svom dućanu u Petrinjskoj. Obiteljski posao obnovila je Ružičina unuka Lea koja je prije sedam godina ponovo pokrenula proizvodnju igračaka koje se oslanjaju na bakinu tradiciju, no Lea im je pridodala svoj “štih” pod nazivom Kištra by Vavra.
“Radim ipak malo drugačije od bake. Neke stvari sam zadržala od nje, a dosta toga sam prilagodila svojoj viziji”, kaže nam Lea Vavra s kojom smo razgovarali u njenoj (i bakinoj) radionici.
Baku Ružicu proslavile su Zmijice i plišanci Čupavci, a Leina kreacija su Gumbeki i Filceki. Kao i baka, Lea igračke radi ručno, a cijena ručnog rada je uvijek veća od masovne proizvodnje. I potrebno je puno više vremena. A te, kako kaže, šarene maštotvorine i dalje se proizvode u srcu Zagreba.
Ljudi jako vole retro stvari, a mnogi se još sjećaju bakinih Vavra igračaka.
Ručno rađene didaktičke igračke
“Ljudi vole i prepoznaju ručni rad. Želim to nastaviti, kao što je radila baka. Mislim da to daje dodanu vrijednost, niti jedan proizvod nije isti. Fokusiram se na didaktičke igračke u smislu da se kroz igračke nešto uči, da imaju nekakvu dodatnu funkciju. Didaktičke igračke su uglavnom tvrde, plastične ili drvene, a ja ih radim od mekanih materijala. To mi se sviđa, a i djeca vole kada igračku mogu zagrliti. Ali radim i replike bakinih plišanaca, za sada samo zmijice. Namjeravam raditi i druge stvari jer vidim da ljudi jako vole retro stvari, a mnogi se još sjećaju bakinih igračaka. Osim toga, radim mnogo igračaka po narudžbi i taj individualizirani pristup traži više vremena.”
Lea dodaje kako su Zmijice i danas najpopularnije, jer su prepoznatljive, dok su Gumbeki i Filceki u kutijama pa ih djeca odmah ne prepoznaju.
“Gumbeki i Filceki su namijenjeni djeci od 2,5 godine na dalje, u dobi kada mogu koristiti prstiće, ali cilj mi je da djeca dobiju Gumbeke i prije nego što mogu lako zakopčati gumbiće upravo zato da uče kroz igru. Nekada je veća motivacija kad dobiješ igračku koju treba složiti nego kad ti mama kaže Zakopčaj vestu.”
Lea sve radi sama, uz pomoć obitelji. Igračke radi pojedinačno ili u malim serijama, najveća je imala sto komada i za to joj je trebalo par mjeseci.
“Manje serije su mi drage. Upravo imam jednu narudžbu za seriju od tridesetak igračaka. Kad bih preuzela veću seriju, morala bih odbiti ili ostaviti na čekanju puno ljudi koji žele igračku po narudžbi jer ne bih imala vremena. Zapravo volim raditi po narudžbi jer mi je drago vidjeti kad se ljudi raduju što su to dobili. Najveći mi je gušt kad vidim zadovoljnog korisnika.”
Novi početak – Kištra by Vavra
“Bakine Igračke Vavra ugašene su krajem devedesetih, tako da ja, na žalost, nisam preuzela posao nego sam morala krenuti iz početka. Preskočili smo jednu generaciju”, priča nam uz osmijeh Lea. “Baka je igračke počela raditi šezdesetih godina, još dok su moj tata i teta bili mali. Baka je očito imala dobar nos i smisao za biznis. Prepoznala je praznu nišu na tržištu, a voljela je izrađivati stvari svojim rukama.”
U početku nije bilo ni materijala, pa je baka Ružica kupovala stare kapute i bunde od kojih je radila medvjediće. Radila je i lutke i scenografije za predstave. I tako je polako krenula i prodaja. S vremenom se posao širio i nakon desetak godina otvorila je dućan u Petrinjskoj. Na krojenju i šivanju radilo je desetak ljudi. Potražnja je rasla, a igračke Vavra bile su tražene po cijeloj zemlji.
No, devedesetih godina pojavili su se Turbo limach i slične trgovine s jeftinijom i masovno proizvedenom robom i posao je počeo ići slabije. Ružica Vavra nije im mogla konkurirati, a i ljudi su bili manje zainteresirani za igračke koje je ona nudila, iako se asortiman tijekom godina mijenjao. No, koncept je ostao isti: čupavi plišanci.
“Trgovina je zatvorena 1999. kada sam imala sedam godina. Bakin obrt je ugašen. Tata i teta nisu imali afiniteta da to preuzmu samostalno. Baka je uvijek to držala u svojim rukama, a ostatak obitelji je pomagao. Meni je uvijek bilo fora da imamo dućan s igračkama, pogotovo dok sam bila mala. Ta ljubav prema igračkama mi je ostala: još uvijek čuvam svoje plišance i to mi je bitan aspekt odrastanja. Dok sam bila na fakultetu shvatila sam da djeca danas nemaju takvu emocionalnu povezanost s igračkama kakvu smo imali mi. Danas djeca imaju jako puno stvari, jako puno podražaja sa svih strana i ne vežu se emocionalno za igračke, Kad dobiju novu, ona im je super neko vrijeme, a onda je odbace i idu dalje”, razlaže Lea.
“To mi se činilo kao problem, a istraživanja su potvrdile da djeci nedostaje empatije i svega onoga što se uči kroz emocionalnu povezanost s igračkama, da često nemaju razvijene vještine fine motorike zato što gledaju u ekrane i ne koriste ruke. Osim toga, danas je uobičajeno da roditelji sve rade umjesto djece – vežu im cipele, kopčaju gumbiće na vestama i slično. Zbog toga djeca kasnije imaju poteškoća u školi, teže uče pisati i slično. Htjela sam to nekako riješiti kroz jednu igračku i dugo sam na faksu mozgala dok nisam stvorila Gumbeke. To su plišanci koji se dobiju u dijelovima i onda se dijelovi spajaju s gumbićima u neku cjelinu Poanta je bila da ne predstavljaju nešto određeno, nego da djeca od apstraktnih elemenata stvore nešto svoje, da maštaju i vježbaju motoriku. Da sami nešto slože i da budu ponosni na to.
Ispalo je da mi je uspjelo da se djeca povežu s igračkom, iako ne sasvim onako kako sam zamislila. Zamisao je bila da se igraju tako da svakih par dana mijenjaju igračku u nešto drugo, no oni slože nešto i čuvaju takvu igračku. Ali mislim da sam cilj postigla.”
Na dobrom putu
Lea Vavra je za Gumbeke dobila i međunarodnu nagradu za dizajn igračaka, što potvrđuje da je na dobrom putu. A kolege i prijatelji na faksu ohrabrili su je da se nastavi baviti dizajnom igračaka.
“Nisam bila sigurna jesam li spremna za takvo što pa sam se nakon faksa zaposlila. Ali zaposlila sam se kod jednog krojača kako bih naučila bolje šivati i kako bih iz prve ruke naučila kako funkcioniraju procesi proizvodnje, prodaje i poslovanje općenito. Nakon osam mjeseci sam se javila na burzu i tamo su me pitali zašto ne bih pokrenula nešto svoje. Pomislila sam “Hajde, idem probati”. Dobila sam poticaje za samozapošljavanje i otvorila tvrtku. Sad se već sedam godina u tome nekako snalazim.”
Lea kaže kako su joj poticaji puno pomogli te da “bez toga ništa ne bih mogla”. Uložila je i svu svoju ušteđevinu. Sve to skupa, realno, nije bila velika svota novca.
“Od početka se hrvam s financijama”, dodaje uz osmijeh. “Onda sam imala problema jer se nisam mogla javljati na obrtničke natječaje s obzirom na to da sam bila registrirana kao j.d.o.o. Prebacila sam se na obrt, ali onda nisam mogla sudjelovati kao novi obrt. Sad je prošlo godinu i pol otkako sam obrt pa se konačno mogu prijavljivati za natječaje. Pratim kada će što biti raspisano kako bih si nabavila nove strojeve. Gledam i EU fondove.”
Svoje igračke prodaje putem webshopa, kroz izravne narudžbe i u trgovini Take Me Home, koja je nastala iz ideje da se na jednom mjestu okupe kvalitetni hrvatski dizajneri i da se tržištu ponude lokalno proizvedeni ili ručno rađeni proizvodi. Lea dodaje kako joj je cilj ući u što više dućana kako bi njeni proizvodi bili vidljiviji.
“Izlažem također na sajmovima kako bih se predstavila publici i vidjela njene reakcije. S promidžbene strane sajmovi su pozitivni, ali s prodajne su, na žalost, kako koji. Općenito je teško doći do kupaca. Često su im moji proizvodi zanimljivi i super, ali im se financijski ne uklapaju.”
Igračke se rade ručno, a cijena ručnog rada je uvijek veća od masovne proizvodnje
Grad bi obrtnicima trebao dati priliku na adventskom sajmu
Udruženje obrtnika pomaže koliko može: “Imali smo u njihovoj organizaciji tri sajma u posljednjih nekoliko mjeseci na Cvjetnom trgu. HOK pak djelomično kompenzira troškove ako se želite prijaviti na sajmove u inozemstvu, poput sajma u Celju.”
Što se tiče Grada Zagreba, Lea kaže kako ima osjećaj da bi se Grad trebao više potruditi da pomogne obrtnicima. “Oni će reći uvijek da im je to jako bitno, ali ja to ne osjećam tako. Voljela bih da dobijemo priliku na adventskom sajmu kao što je bilo prije. Znam da ove godine na Trgu neće biti kućica, ali ima drugih ulica oko Bogovićeve u kojima bi obrtnici mogli dobiti priliku uz malo povoljnije cijene kućica.”
>>Zlatne ruke tradicije: Broj obrta veći, tradicija zanatstva i zlatnih ruku ipak slabi
Bilo je kontakata i s mnogim vrtićima. Lea kaže kako su na sajmovima s njenim igračkama najviše oduševljene žene koje rade u vrtićima i razumiju zašto je to dobro. “Kažu da bi im to dobro došlo u vrtiću. Ali vrtić nema novaca i tu je priči kraj. Pozovu me ponekad da održim radionice, ali što se tiče kupnje – to je slabo.”
A obrta koji rade igračke ima jako malo, pogotovo onih koji rade plišane igračke. “Ima ih dosta s drvenim igračkama, ima nešto heklanih… Ali znam još samo jedan koji šiva igračke. Znam još dvije gospođe koje rade plišane igračke, ali potpuno drugačije jedna od druge i drugačije od moje priče. Ne doživljavamo se kao konkurencija, nego smo podrška jedni drugima. Ali nema nas baš previše”, objašnjava nam Lea.
Naravno da su konkurencija i svi ovi plišanci koji se mogu kupiti u drugim trgovinama i trgovačkim lancima, ali Lea to ne doživljava tako. Vjeruje u svoju viziju: “Plišanci se danas mogu naći u mnogim trgovinama po puno povoljnijim cijenama. Ali, ako postoji dvojba između Filceka za šivanje ili pande, moji klijenti izabrat će Filceke. Bitno mi je širiti svijest o tome da su djeci potrebni takvi poticaji za igru kako bi roditelji prevagnuli na tu stranu.
Danas je teško doprijeti do klinaca jer uglavnom žele ono što vide na televiziji ili kod nekog drugoga, pa je malim proizvođačima teško zainteresirati ih. Ali moja ciljna skupina su ljudi koji cijene ručni rad. Radi se o obiteljima kod kojih se to odmah vidi u odgoju pa djeca naginju takvim stvarima, kreativnosti. Ima puno djece koja vole raditi rukama, koja vole napraviti nešto samostalno. Bitno je da roditelji to potiču i da im kupuju takve stvari.
Svi kažu kako je putem interneta sve dostupno. I jest, ali treba ulagati puno vremena i novaca, a kad radiš sve sam, primarno ti je napraviti igračke pa sve drugo pada u drugi plan i ide malo teže”, tumači Lea.
“Ipak, vjerujem da ima smisla nastaviti s tim što radim i gurati dalje. Vjerujem da će jednom sve doći na svoje i da ću moći živjeti od toga”, zaključuje mlada dizajnerica i obrtnica Lea Vavra.
#ZlatneRukeTradicije br. 2
Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom Zlatne ruke tradicije sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencija za elektroničke medije.
