Jedna od definicija kulture jest da je ona skup materijalnih i duhovnih dobara, te etičkih i društvenih vrijednosti koje je stvorilo određeno društvo. To uključuje način života, jezik, religiju, literaturu, umjetnost i druge aspekte svakodnevnog života. Značajno mjesto u kulturi imaju kazališta koja su kroz stoljeća bila platforma za izražavanje društvenih i političkih ideja.
Unatoč tome što je današnje društvo zaglušeno informacijama koje dolaze putem novih tehnologija – kazališta još uvijek imaju svojevrsnu magiju. U tom kontekstu i privatna kazališta čine značajan segment hrvatske kulturne scene koju obogaćuju raznolikošću svojih produkcija.
Iako mnogi nisu svjesni da je i u Hrvatskoj moguće pokrenuti i voditi privatno kazalište, ti nezavisni kreativci doprinose našem kulturnom bogatstvu i otvaraju vrata mnogim umjetnicima. Ulažu neizmjeran trud i vrijeme u stvaranje umjetničkih djela, tražeći vlastito ispunjenje, a ne primarno komercijalni uspjeh. Sretna je okolnost da, kad se stvari rade iz strasti, s vremenom stiže prepoznavanje publike, a i struke.
Jedan od inspirativnih primjera je zagrebački KunstTeatar, kojeg su 2018. godine osnovali glumac Domagoj Janković, redatelj Ivan Planinić i producentica Romana Brajša. Misija im je bila okupiti umjetnike mlađe generacije, a primarno se bave pripremom, produkcijom i distribucijom kazališnih predstava.
O uspjesima i izazovima KunstTeatra, financiranju, suradnjama, te viziji i planovima razgovarali smo sa svestranom Romanom Brajšom.
Uz to što je diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu na Odsjeku produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti, gdje trenutačno radi i kao docentica, diplomirala je i kroatistiku i komparativnu književnost te završila preddiplomski studij lingvistike. Umjetničku organizaciju Punctum pokrenula je krajem studija na Akademiji, a osim što je suosnivačica KunstTeatra ona je i producentica i suvoditeljica Kazališne družine KUFER. Radila je u ZKM-u, Kazalištu Moruzgva, na Festivalu svjetskog kazališta, Festivalu Miroslav Krleža… Impresivno za osobu koja ima samo 34 godine!
- Sjećate li se što je prethodilo pokretanju KunstTeatra?
Naravno. Nekoliko godina razgovora o tome kakvo bi trebalo biti naše zajedničko kazalište. Preduvjet da bismo ga mogli pokrenuti bila je činjenica da smo na raspolaganje dobili prostor na Trešnjevci u vlasništvu Domagojeve obitelji. Kad smo se probili kroz legislativnu “šumu”, registrirali smo se kao udruga i preuredili prostor u dvoranu za izvedbe uloživši u to vlastita nevelika sredstva. Prva predstava bila je “Dobar, loš, mrtav” krajem 2018. godine, a s redovnim programom krenuli smo 2019.
- Koji je kapacitet vašeg kazališta?
Mi smo malo nezavisno kazalište, a redovno izvodimo program gotovo tijekom cijele godine. U prosjeku to je 15 do 20 izvedbi mjesečno, uključujući i gostovanja naših predstava. Dvoranu smo lani značajno unaprijedili zahvaljujući donaciji te solidarnošću kolega iz Kuće Klajn koji su nam poklonili gledalište iz starog Kina Martin u Klanjcu. Dvorana ima oko 60 kvadratnih metara i u nju stane 40-ak gledatelja. To znači i da mogući broj izvođača ne može prelaziti četiri, a i svodi predstave na financijski rubno održive. Ali toga smo bili svjesni te to često nadoknađujemo projekcijama, svjetlom, zvukom i sl.
Financiranje i izazovi nezavisnih kazališta
- Kako se financirate?
Većinski su to javni izvori financiranja te prihod od prodaje ulaznica. Uz to, prijavljujemo programe i projekte na gotovo sve natječaje javnih izvora financiranja – Ministarstvo kulture i medija, Gradski ured za kulturu Grada Zagreba, Zaklada Kultura nova, Turistička zajednica grada Zagreba itd.
Iz privatnih izvora, putem sponzorstava i donacija, najčešće osiguravamo usluge ili proizvode potrebne za realizaciju predstava. Imali smo i nekoliko financijskih donacija usmjerenih upravo u unaprjeđenje prostora.
- Kakav je odnos jedinica lokalne uprave i samouprave prema vašem kazalištu?
Od prošle godine korisnici smo još jedne potpore Gradskog ureda za kulturu, one za reprizni program koja nam omogućava veću stabilnost redovitog programa, a pozdravljamo i sve nove natječaje koji su pokrenuti ove godine upravo za organizacije nezavisne scene.
- Koristite li sredstva iz europskih fondova?
Dosad smo proveli jedan projekt sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda. Premda su učinci tog projekta za odnose s mladom publikom bili dragocjeni, razina birokratskog nasilja, s kojom smo se kao organizacija nezavisne scene suočili, nadilazi pozitivne strane projekta. Nadamo se boljim okolnostima u budućim takvim projektima!
- Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete?
KunstTeatar pripada neprofitnom sektoru, odnosno tzv. trećem sektoru jer smo registrirani kao udruga. Kao dio nezavisne scene svi se susrećemo sa sličnim problemima: izostanak stabilnog financiranja, nedovoljna financijska sredstva za realizaciju projekata i programa, manjkavi prostorni, tehnički i ljudski kapaciteti, nedostatna medijska vidljivost i pristup široj javnosti, a time i potencijalnim publikama, potplaćenost i (samo)eksploatacija – ukratko, neadekvatni uvjeti rada. Za razliku od institucija, na nezavisnoj sceni stalno zaposlenje putem ugovora o radu je rijetko, dok je radno opterećenje nesrazmjerno veće u odnosu na naknade za rad.
- Što bi trebalo promijeniti?
Iako su se u proteklih par godina na razini lokalne i nacionalne kulturne politike napravili neki koraci u pozitivnom smjeru i dalje za dobrobit cjelokupnog sektora nedostaje višegodišnje planiranje na svim razinama, kojima su preduvjet višegodišnje financiranje i stabilniji uvjeti rada.
- Imate li tvrtke sponzore odnosno postoje li kulturne mecene među poslovnom zajednicom?
Imali smo nekoliko suradnji sa sponzorima i donatorima. Jedna od značajnijih i dugoročnijih poslovnih suradnji nam je s tvrtkom Trika. Povremeno izvodimo predstave i za pojedine firme ili udruge koje nas kontaktiraju. Voljeli bismo taj aspekt djelovanja u budućnosti i proširiti.
Teatar i utjecaj na mentalno zdravlje
- Koja vam je predstava najvažnija?
Sve su nam predstave jednako važne, ali izdvojila bih one prve, koje se još uvijek izvode. To su “Dobar, loš, mrtav” Ivana Planinića, “Flex” Ivana Penovića i “Marta i sedam strahova” Ivane Vuković u režiji Natalije Manojlović Varga.
- Predstavu “Marta i sedam strahova” iskoristili ste i za podizanje svijesti o mentalnom zdravlju, zar ne?
Tu smo predstavu radili u suradnji s Udrugom BoliMe, budući da su teme predstave depresivnost i anksioznost kod mladih. Organizirali smo zajedničku medijsku kampanju, radionice sa psiholozima za publiku nakon pojedinih izvedbi te tribinu o mentalnom zdravlju mladih.
Na nju je došlo 70-ak mladih upravo iz dobne skupine 18 do 25 godina koju smo i ciljali. Jedva su stali u dvoranu, a to je bilo 2019. kad šira publika i nije znala za nas.
- Imate li dosta suradnji s drugim umjetničkim kolektivima i kazalištima?
To je model po kojem radimo. Mi funkcioniramo kao udruženje više pravnih subjekata koji su prostorno povezani te dijele resurse i program. KunstTeatar je udruga koja vodi prostor, ali programski nositelji su najčešće umjetničke organizacije Punctum te Kazališna družina KUFER. Uz njih, blisko surađujemo s umjetničkom organizacijom T25 Ivora Martinića te plesnom udrugom TRAS studio. Većinu programa čine koprodukcije s tim organizacijama. Povremeno imamo i nekog novog, kao što je ove godine Kuća Klajn iz Klanjca, a nekad kod nas gostuju i predstave drugih organizacija, poput Kazališta Grupa Dražena Šivaka s kojima radimo od početaka.
Dolaze i susjedi iz kvarta
- Tko čini vašu publiku?
Publiku smo izgradili polako, sa svakom novom predstavom, gostovanjem, nagradom, festivalom… Primarno su publika naših predstava mladi u 20-ima, u 30-ima, a nerijetko nam organizirano dolaze i srednjoškolci. S raznolikošću tema kojima se kroz predstave bavimo i opseg publike se proširio.
- Specifični ste i po tome što na vaše predstave dolaze i susjedi iz kvarta?
Posebno nas veseli što dio publike prvi put dolazi u kazalište upravo kod nas, a pritom se ne radi o djeci – već o odraslima, susjedima iz obližnjih kuća i zgrada. Oni su do nas došli kao posjetitelji kafića KunstCaffe koji je kolega Alen Marin pokrenuo prije dvije godine. I taj je kafić postao mjesto okupljanja, pa se u njemu odvijaju i dodatni programi poput koncerata ili kvizova.
- Možete li reći da je vaša vizija ostvarena?
Rekla bih da u najvažnijem dijelu jest jer smo u proteklih šest godina (ko)producirali 17 predstava u suradnji s nekolicinom različitih organizacija nezavisne scene, uz brojne umjetnice i umjetnike mlađe generacije, kao i nekoliko edukativnih projekata. Uz to, kod nas redovito gostuju i predstave drugih umjetničkih organizacija, odnosno drugih nezavisnih kazališta.
- Koje nove projekte planirate?
Upravo je u tijeku produkcija 18. predstave – autorskog projekta “Jimmy Ćorak” Matije Čigira, Ivana Plazibata i Ivane Vuković u koprodukciji s Umjetničkom organizacijom Punctum, Kućom Klajn i Dubrovačkim ljetnim igrama. Tamo će se 1. kolovoza i održati premijera, a zagrebačka premijera bit će u rujnu kad započinje nova sezona.
Prvi program koji se održava u Kunstu nastavak je projekta New Stages Southeast koji provode Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela – SPID i Goethe-Institut Kroatien u okviru kojeg će se izvesti scenska čitanja triju dramatičarki – Beatrice Kurbel, Karle Leko i Monike Herceg. Publika će na slušaonici krajem rujna u KunstCaffeu imati priliku čuti radiodrame nastale na radionicama “Do slušanja”. U pripremi su i radionice “Iz prve ruke” kroz koje upoznajemo srednjoškolce sa suvremenim dramskim autoricama i autorima, a do kraja godine očekuju nas i mnoga gostovanja te još jedna premijera u režiji Ivana Penovića.
- Što biste savjetovali nekome tko bi danas odlučio pokrenuti svoje privatno kazalište?
Okruži se dobrom ekipom i nemoj raditi besplatno!
#Privatnakazališta br. 2
Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom Privatna kazališta sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
