Ako ste ikad sudjelovali u razgovoru za posao bilo kao kandidat, regruter ili poslodavac znate da stvari vrlo lako mogu otići u neočekivanom smjeru. Nekad budu pomalo nespretne, nekad zabavne, a ponekad i gotovo bizarne.
Kroz godine razgovora s kandidatima, klijentima i hiring managerima “skupila” sam dosta takvih situacija. I ono što im je zajedničko nije samo zanimljivost, nego činjenica da iz svake od njih nešto možemo naučiti ili se barem nasmijati i nastaviti dalje.
Nesigurnost koja se vidi na prvi pogled
Ljudi koji su neiskusni u svom poslu često svoju nesigurnost pokazuju na dva načina: ili su tihi, povučeni i nesigurni ili pokazuju pretjeranu samouvjerenost upravo iz razloga da se iza nje sakriju.
Takva dinamika zna dovesti do prepoznatljivih situacija:
• kandidati daju unaprijed naučene, “sigurne” odgovore pa se potpuno blokiraju kada dobiju neočekivano pitanje,
• hiring manageri bez iskustva u selekciji postavljaju čudna, ali po njihovom kriteriju “originalna” pitanja koja češće zbune nego što otvore razgovor,
• neiskusni regruteri drže se standardnih pitanja, istih za svakog kandidata, bez prethodne pripreme i detaljnog proučavanja profila kandidata.
Sve to je, naravno, moguće popraviti, ali samo ako se prepozna i ako postoji volja za korekcijom.
Kada razgovor za posao eskalira
U ranijim kolumnama već sam pisala o mladim ljudima koji izlaze s fakulteta bez jasnih smjernica kako se predstaviti na tržištu rada. Snalaze se najbolje što mogu, često prema vlastitoj procjeni što je ispravno. Vjerojatno ste čuli već za situacije kad mladi kandidati povedu jednog od roditelja na razgovor za posao. Ali, ponekad situacije odu i korak dalje.
Na samom kraju razgovora često se postavlja pitanje o financijskim očekivanjima. To je potpuno legitimno pitanje jer svaka tvrtka ima okvirni budžet za poziciju i važno je vidjeti gdje se očekivanja kandidata uklapaju. Ponekad se taj raspon komunicira odmah u oglasu, a ponekad se on ostavlja otvorenim upravo kako bi se procijenilo koliko je kandidat informiran o tržištu i kako vrednuje vlastiti rad. No, mladi je kandidat odbio odgovoriti na pitanje o financijskim očekivanjima te ušao u raspravu koja je eskalirala i završila vrlo nepovoljno.
Bez obzira na različita mišljenja o toj situaciji, jedno je sigurno: razgovor za posao ne bi trebao postati prostor za rasprave, povišene tonove ili dokazivanje ega.
S druge strane, ne bi trebao biti ni mjesto gdje kandidat samo klimne na sve kako bi se svidio drugoj strani.
Priprema odlučuje o dojmu
Razgovor za posao je upravo to – razgovor. Namjerno ne koristim izraz intervju, jer intervju podrazumijeva da isključivo jedna strana pita, a da druga odgovara. U kvalitetnom selekcijskom procesu to ne bi trebao biti slučaj.
Promijeniti posao i početi raditi u novoj sredini nije mali korak. Takva se promjena ne radi svaki dan. Treba dobro otvoriti i oči i uši, raspitati se, istražiti i pitati sve što vas zanima o budućoj organizaciji dok za to imate priliku.
Pitanja su poželjna i predstavljaju interes za buduću poziciju. Dakle, dvosmjerna ulica, kontrolirani razgovor, razmjena informacija i nakon toga donošenje odluke.
Iskustvo nije jamstvo smirenosti
I iskusniji kandidati znaju doći u situacije u kojima ih nervoza potpuno preuzme. Ponekad se to vidi kroz glas koji podrhtava, pretjeranu napetost ili izjave koje nemaju veze s ostatkom razgovora.
Znalo mi se dogoditi da kandidat odlično vodi razgovor, a onda u završnici izgovori nešto što potpuno razbije prethodni dojam te se time ozbiljno diskreditira. Jednostavno – pritisak postane prevelik.
Jedna stvar koju sam naučila od svoje bivše voditeljice HR-a jest da na razgovoru ne treba žuriti. Treba dati prostora i kandidatu i sebi. Ne postavljati pitanja samo zato da se “odrade” i zapišu komentari. Ponekad je korisno i svjesno zastati te napraviti pauzu bez riječi. Te male pauze često naprave najveću razliku. One smiruju tempo, daju prostor za razmišljanje i stvaraju prirodniji razgovor.
Cilj je stvoriti atmosferu razmjene informacija i mišljenja, a ako je čovjek van sebe i uzrujan, nismo napravili dobar posao.
Dogodi se ponekad i ono što na prvi pogled zvuči gotovo nevjerojatno, ali u praksi je samo još jedna od situacija koja pokazuje koliko su procesi zapošljavanja dinamični.
Jednom sam tako nazvala potencijalnog kandidata kako bismo dogovorili online razgovor. Javio se, ali valjda slučajno. Pretpostavljam da je htio stisnuti gumb za odbijanje poziva. Međutim, poziv nije odbio i čula sam ga kako razgovara. Ubrzo sam shvatila da je on upravo na online razgovoru za posao s nekim drugim regruterom. Kandidat je očito bio u aktivnoj potrazi. Odmah sam prekinula poziv. Dešava se. I meni se moglo dogoditi.
“Nevidljiva” dinamika moći
O razgovorima uživo moglo bi se pisati jako puno: od načina odijevanja do neprimjerenog rasporeda sjedenja.
Znala sam i sama biti kandidatkinjom za posao te sjediti nasuprot četiri ili pet predstavnika poslodavca. Nije bilo okruglog stola koji bi ublažio osjećaj formalnosti. Danas mi to ne bi predstavljalo problem, dapače primijetila bih to i nastavila normalno te pokušala pronaći razlog za takvu postavu.
Takve stvari možda djeluju nevažno, ali kod neiskusnih kandidata mogu dodatno pojačati nervozu i nesigurnost. Ako se pritom sugovornici postave autoritativno, glasno ili distancirano, tenzija se još više povećava. A potpuno nepotrebno.
Kašnjenje i “gubljenje” u prijavama
Jedna od čestih tema je kašnjenje kandidata. Po društvenim mrežama se čak vode rasprave treba li kandidata koji kasni odmah isključiti iz daljnjeg selekcijskog postupka ili ne. Moj odgovor je: ne nužno. Uostalom, dogodilo se i meni da sam kasnila na razgovor. I to nije bio razlog da ne dobijem posao.
Puno je važnije kako se kandidat ponaša u toj situaciji – hoće li poslati poruku, nazvati, javiti koliko će kasniti, ispričati se i pokazati odgovornost. To govori više od samog kašnjenja.
Naravno, ovdje ne govorimo o osobama kojima je kašnjenje obrazac ponašanja, nego o situacijama kada je kašnjenje iznimka.
Još jedna situacija koja se često događa jest da kandidati koji aktivno traže posao pa šalju više prijava odjednom izgube pregled gdje su se i za što prijavili. Na razgovoru se tada zna dogoditi da pogriješe naziv tvrtke ili pozicije.
To ostavlja dojam nepovezanosti i nedovoljne pripreme. Zato je uvijek važno znati točno gdje dolazite, zašto i što vas zanima. Preporuka je istražiti poslodavca unaprijed i pripremiti svoja pitanja.
Friziranje životopisa
Kandidati ponekad znaju i malo “podebljati” svoje vještine i znanja u životopisu. Problem nastane kada se to na razgovoru ne može u potpunosti potvrditi.
Neću reći da je to isto kao kad je Joey u jednoj epizodi “Prijatelja” napisao da zna plesati pa pobjegao s audicije, ali sličnost postoji. Recimo kad kandidat pokuša pričati na engleskom jeziku i shvatimo da njegov “C1” baš i nije konverzacijski.
Zato je uvijek bolje biti realan. Kažite što znate, ali i iskreno recite što još učite i želite razviti. Takav pristup ne umanjuje vrijednost kandidata nego pokazuje zrelost i spremnost na razvoj.
Razgovor za posao nije test u kojem jedna strana pobjeđuje nego proces u kojem se obje strane pokušavaju prepoznati i procijeniti jesu li jedna za drugu.
Autorica kolumne Iza kulisa tržišta rada #4: Daniela Marušić Gajica, konzultantica za zapošljavanje te vlasnica tvrtke AxonHire
