Prema Očevidniku kazališta Ministarstva kulture i medija – u Hrvatskoj postoji čak 274 kazališta, a samo u Zagrebu je registrirano 150 umjetničkih organizacija. U tom svijetu, gdje se inovativnost i upornost često moraju suočiti s izazovima financiranja i neizvjesnosti, stvaranje jedne nove kazališne trupe čini se kao težak zadatak. No, Kazališna družina OvoOno uspješno je pronašla svoj put i zauzela mjesto na sceni.
U srcu ove kreativne inicijative su producentica, dramaturginja, a ujedno i ravnateljica Katarina Krešić, redatelj Dražen Krešić te glazbena pedagoginja Ana Čorić. Njihova suradnja počela je projektom koji je spojio umjetničko istraživanje i produkciju, a nastao je iz Katarininog diplomskog rada pod mentorstvom Snježane Banović. Iz toga se rodila predstava “Ubu Ovo Ono”, nastala prema motivima teksta “Kralj Ubu” Alfreda Jarryja, a iz nje je izrasla kazališna družina.
Katarina je diplomirala produkciju scenskih i izvedbenih umjetnosti na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti (ADU). Iako ima samo 27 godina, iza sebe im dosta angažmana. Tijekom studija radila je u brojnim kazalištima i umjetničkim organizacijama što joj je omogućilo da odabere jasan smjer kojim želi ići u budućnosti. Trenutačno, radi i kao voditeljica zagrebačke Scene Ribnjak, ogranka Centra mladih Ribnjak, gdje nastavlja svoj angažman u kazališnoj produkciji i na inovativnim projektima.
- Je li nastanak vaše kazališne trupe također bio dio diplomskog rada?
Ne, stvaranje trupe se intuitivno dogodilo potaknuto trenutačnom situacijom nezavisne scene u Zagrebu. Ona je u jednu ruku u nezavidnom položaju, a opet, upravo to, pruža i puno mogućnosti. Zato smo se odlučili na malo drugačiji pristup vođenja jednog malog nezavisnog kazališta, a sve je krenulo od ideje kazališne trupe unutar jedne predstave. Vid Lež, Dražen Krešić i ja, a kasnije i glumci, radili smo na konceptu te fiktivne trupe, što je rezultiralo tekstom i predstavom “Ubu Ovo Ono”. Paralelno smo zamišljali i svoju realnu trupu prema kojoj smo osnovali umjetničku organizaciju OvoOno.
Pretpremijera na tri lokacije
- Kakvu ste viziju pritom imali?
Željeli smo napraviti neku vrstu “sigurnog utočišta” za ljude koji na sličan način doživljavaju kazališno (i umjetničko) stvaralaštvo. Ideja je bila da kroz dugoročno planiranje, u produkcijskom smislu, osiguramo stabilno mjesto za umjetnička istraživanja i rad koji onda može trajati koliko god je potrebno za ono što želimo napraviti. Najviše nas je potaknuo pritisak brzog stvaranja s kojim se često susreću svi na izvaninstitucionalnoj izvedbenoj sceni. Pogotovo zato što smo svi još relativno mladi i imamo veliku potrebu isprobavati nove izvedbene i interdisciplinarne formate, žanrove i estetike. OvoOno u svojoj ideji nije nikome primaran izvor zarade, već je jedan “leteći ansambl”.
- Specifičnost predstave “Ubu Ovo Ono” jest i da je njezina pretpremijera održana na čak tri lokacije?
Dok smo predstavu stvarali kao ispit, cilj nam je bio istražiti prilagodbe različitim “nekazališnim” prostorima. U sklopu ispita igrali smo ju u Domu za starije osobe Trnje, dvorištu Pogona Jedinstvo (i djelomično u šatoru Cirkorame) te u Atriju Teatra &TD. Na ovoj zadnjoj lokaciji još uvijek izvodimo predstavu u suradnji s Teatrom &TD.
U Domu za starije Trnje smo imali prvu izvedbu pred publikom. Tu smo probili led s publikom na koju glumci nisu bili navikli. Službena premijera predstave bila je u siječnju 2024. godine u Teatru &TD s koji nas je i “udomio”.
Rad na predstavi za djecu
- Niste stali samo na toj jednoj predstavi. Recite nam nešto više o vašoj drugoj predstavi “Baska” i kako je nastala?
“Baska” je nastala prema tekstu Marija Mihaljevića u kojem smo prepoznali potencijal za našu prvu predstavu za djecu. Dio ekipe predstave su “stari” suradnici trupe, a dio i novi članovi: glumci Jakov Zovko i Nika Ivančić, kostimografkinja Ana Aleksandra Buković, scenograf Luka Matić, skladatelj Branimir Mihaljević i fotograf Ivan Sikavica.
Naslov predstave je novotvorenica skovana od pojmova bajka i basna. Radi se o ekološkoj i duhovnoj priči jednog običnog čovjeka koja imaginira što bi se moglo dogoditi nekome tko dobije moć razgovora s biljkama i životinjama. Predstavu smo napravili u suradnji s Kazalištem KNAP i Festivalom Opatija. U lipnju je u KNAP-u održana zagrebačka pretpremijera, a krajem rujna ona opatijska u Centru Gervais.
- Vaš bliski suradnik, Dražen Krešić, ujedno je i vaš suprug?
Tako je. (smijeh) Dražen je završio prijediplomski studij kazališne i filmske režije na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, a diplomski studij Kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu gdje smo se i upoznali. Surađivali smo i prije braka, a osim kroz trupu OvoOno, svatko radi na svojim projektima.
- A tko su vam ostali suradnici?
Osim spomenutih Dražena i Vida Leža te novih suradnika iz predstave “Baska”, tu su koreografkinja Melisa Beqaj, oblikovatelj svjetla Martin Šatović, kostimograf Josip Đerek, oblikovatelj tona Dino Brazzoduro, dizajner vizuala Ivan Stanišić… Ono što je najljepše kod ove ideje je zajedništvo i kazalište kao kolektivni čin, gdje su svi suradnici ravnopravni i jednaki u procesu.
Tražanje dodatnih izvora financiranja
- Na koji način funkcionira financiranje jedne takve kazališne trupe?
Umjetničke organizacije, uključujući i našu, uglavnom se financiraju subvencijama iz javnih izvora, najčešće jednokratno, po projektu. Primjerice, Ministarstvo kulture i medija te zagrebački Gradski ured za kulturu i civilno društvo godišnje raspisuju javne pozive za financiranje projekata, i ako naš projekt prođe, iz toga pokrijemo dio njegovog proračuna.
Mi još nemamo dovoljno stabilne niti dugoročne prihode za stalne suradnike, no ove godine smo dobili podršku Zaklade “Kultura nova” za “Razvoj novih organizacija” što nam puno znači. Naravno, postoje i razni drugi natječaji i pozivi, partnerstva, donacije, sponzorstva, no jedan od većih izazova je baš to financiranje redovnih djelatnosti organizacije.
- Javni izvori prihoda ipak nisu dostatni?
Kazališne predstave su vrlo skupe, a javni izvori financiranja, iako podržavaju mnoge projekte, ne mogu uvijek osigurati dovoljno sredstava. Zato je važno tražiti dodatne izvore, ali i biti kreativan u organizaciji. Kao i drugdje, ne rješava novac uvijek sve probleme, a ponekad se različitim suradnjama može puno toga dobiti.
Kako do kazališne predstave
- Kako osiguravate stabilnost vaših kazališnih projekata unatoč financijskim izazovima?
Važna nam je diverzifikacija resursa. Imamo različite projekte, od manjih do većih, i ključno je da možemo u svim uvjetima prilagoditi program i održati ga. Za naše prve tri premijere, iako ne mora značiti da će to uvijek tako biti, odabrali smo rad u koprodukcijama. “Ubu Ovo Ono” smo radili s Teatrom &TD, RadioTeatrom i ADU-om, “Basku” s Festivalom Opatija i Kazalištem KNAP, a treću predstavu, koju upravo pripremamo, s Teatrom Exit.
- Uključili ste se i u platformu KNAP+. Na koji način vam je to pomoglo u pripremi projekata?
Kazalište KNAP i Centar kulture na Peščenici prošle su godine raspisali javni poziv za predstave i projekte na platformi KNAP+. To je platforma koja umjetnicima i organizacijama bez “doma” pruža prostornu, tehničku, ljudsku i drugu podršku za pripremu i izvedbu predstave. Mi smo se tako prijavili za pripremu predstave “Baska”.
- Imate li neke nove projekte u pripremi?
Započeli smo istraživanje o beskućništvu u formatu dokumentarnog kazališta. S tim smo projektom prošli na natječaju “Pogonator 2025.”, a provodit ćemo ga u Pogonu Jedinstvo, što nas jako veseli.
Začarani krug
- Samo je u Zagrebu registrirano 150 umjetničkih organizacija. Koja su potencijalna rješenja za financiranje umjetničkih projekata na nezavisnoj sceni?
Postoji jedan začarani krug u financiranju umjetničkih projekata. Poprilično je jednostavno prijaviti projekt ili predstavu, no kako postoji puno projekata, oni koji budu odabrani za sufinanciranje ne dobiju dovoljnu financijsku podršku. Divno je što nas tako puno može dobiti priliku ostvariti svoju ideju, ali ona ipak tako ne može ostvariti svoj puni potencijal. Kako su autori koji djeluju na izvaninstitucionalnoj izvedbenoj sceni većinom nezavisni ili samostalni umjetnici oni uz svoju primarnu umjetničku organizaciju moraju raditi i negdje drugdje. Zato je česta pojava da organizacije nisu dugoročno održive pa se za svaki novi projekt otvori nova, što opet donosi manje iznose subvencija za zasebne projekte. Niti mi nismo lišeni toga, ali pokušavamo na drugačiji način izgraditi “održivu” kazališnu trupu. Novi oblici suradnji u svakom projektu potiču nas na malo drugačiji pristup razvoju organizacije koja onda možda neće toliko ovisiti o financijama.
- Imate li i vi problem s pronalaskom prostora za održavanje predstava i proba?
To je općeniti problem na nezavisnoj sceni, pa tako i kod nas. No, dobra je stvar da razni kulturni centri poput Centra kulture na Peščenici KNAP, Pogona Jedinstvo (Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade), Kulturnog centra Trešnjevka i Centra mladih Ribnjak također podržavaju izvaninstitucionalnu umjetničku scenu kroz rezidencije i podršku u provođenju programa.
- Vi ste i voditeljica Scene Ribnjak. Kako je došlo do te suradnje?
Na toj sam poziciji od početka ove godine, a i prije toga sam bila povremeni vanjski suradnik. Jako mi je drago što osim direktnog djelovanja na izvaninstitucionalnoj sceni, mogu pridonijeti i s druge strane.
Scena Ribnjak podržava programe istraživanja, produkcije i distribucije izvaninstitucionalne izvedbene scene te pruža prostorne, ljudske, tehničke i druge resurse umjetnicima, umjetnicama, umjetničkim organizacijama i udrugama.
Planovi za obnovu
- Centar od 2022. provodi program rezidencije te raspisuje javni poziv namijenjen upravo nezavisnoj sceni?
Da, na to smo iznimno ponosni i drago nam je da od tada raste broj sličnih natječaja i kod drugih institucija. Svake godine evaluiramo provedene programe i prilagođavamo natječaj pa smo tako ove godine uveli i novu kategoriju za koprodukcijsku podršku pripreme premijernih predstava. Tako je na natječaju prošlo pet premijernih naslova koji će biti izvedeni u 2025. godini. Druga i treća kategorija su dvogodišnja i jednogodišnja rezidencija kroz koje umjetničke organizacija mogu pripremiti premijeru i dobiti prostor za pripremu, ali i reprize svojih predstava. Postoje i polugodišnje rezidencije u kojima su pojedinačni umjetnici i umjetnice koji provode vlastita umjetnička istraživanja kod nas. Zadnja kategorija su gostujuće predstave, kojih ćemo u 2025. imati dvostruko više nego ove.
- Planira li se ulaganje u prostor na Ribnjaku koji je prilično derutan?
Postoje planovi za obnovu, a potrebno je prenamijeniti dvoranu na prvom katu u kojoj izvodimo predstave. Problem je što su naši prostori višenamjenski pa tako i ta dvorana. Uglavnom do obnove će svakako doći, no još ne znamo točno kada.
- Osjećate li da to što radite čini razliku u društvu?
Nama svaka naša predstava ima smisla, a ako i samo dvoje ljudi u publici nešto od toga osjeti, mi smo oduševljeni. Presretni smo što na naše predstave dolaze različiti ljudi, jer smo od početka htjeli stvarati nekonvencionalne predstave za širu publiku, koje istovremeno zadovoljavaju i naše umjetničke ambicije te zanimaju stručnu javnost. Kazalište je uvijek bilo oruđe, a ne oružje, a kroz teme naših predstava suočavamo se sa svakodnevnim pitanjima, preispitujemo ih iz različitih perspektiva i pokušamo doći do istine.
- Kako biste opisali svoj odnos prema kazalištu i njegovu ulogu u vašem životu?
Kazalište nama nije samo posao jer pola dana provodimo pripremajući vlastite predstave, a drugu polovicu gledamo tuđe, što nam koristi i u našem radu. Iako zvuči poput neke parole, kazalište je dio našeg života i teško je reći što smo naučili iz njega jer smo zapravo naučili sve.
#Privatnakazališta br. 5
Projekt izrade i objavljivanja serijala tekstova pod naslovom Privatna kazališta sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.