O novim mjestima u gradu obično prvo saznamo preko raznih lifestyle portala i društvenih mreža. Organizira se veliki event na kojem se pojavi gomila influencera, novinara i poznatih osoba. Slijede objave u medijima, a oglasi odrade ostatak. No, s AHA slow wine barom stvari su se odvile potpuno drugačije.
Priča o simpatičnom wine baru otvorenom u rujnu 2024. u zagrebačkoj Medulićevoj ulici počela se širiti usmenom predajom. Netko je došao na čašu vina, vratio se s prijateljima, oni su doveli nekog novog… Paralelno se proširio glas o radionicama na kojima su dobrodošli i potpuni amateri i oni iskusniji. U vremenu kada se gotovo svaki novi ugostiteljski projekt lansira uz agresivnu promociju, AHA je rastao organski i bez pokušaja da bude mjesto za svakoga. Vjerojatno upravo zbog toga danas privlači ljude koji traže nešto drugačije od uobičajenog izlaska.
Iza svega stoji Tino Pattiera (47), čovjek koji je dva desetljeća gradio uspješnu karijeru u marketingu prije nego što je odlučio napraviti zaokret koji se mnogima činio potpuno nerazumnim. Mnogima, ali ne i njemu te onima koji ga poznaju.
Kako je nastala ljubav prema vinu
Pattiera je rođen u Zagrebu i tu je proveo cijeli život. Nakon Druge gimnazije upisao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, no profesionalni put ga, umjesto u medije, odvodi u marketing. Radio je u agenciji Dotični-Carat, kratko na MTV Adriji, pa u agenciji Young & Rubicam, a od 2011. u Real Grupi kao direktor odnosa s klijentima. Karijera je napredovala. Stizali su sve veći klijenti i sve više odgovornosti. Izvana je sve izgledalo kao uspješna priča. Ipak, iznutra je osjećaj bio drugačiji. “U marketinšku karijeru sam ušao slučajno. Prvi posao koji sam dobio bio je u agenciji, a kad jednom uđeš u tu industriju i kad ti ide, samo nastavljaš dalje. Rasteš, dobivaš prilike. Ali to ne znači da istinski uživaš”, kaže.
Korijeni ideje o wine baru sežu u njegovo odrastanje. “Rođen sam u dalmatinskoj obitelji pa je vino bilo sveprisutno. Rano sam povezao da je uvijek bila dobra atmosfera kad je vino bilo na stolu”, prisjeća se uz osmijeh.
Prvi ozbiljan susret s vinom imao je sredinom devedesetih u zagrebačkom kafiću Knez Mislav, nedaleko od njegove srednje škole. On je tada, kao i većina vršnjaka, pio pivo. Za šankom tog kafića često je sjedio gospodin Ivan Thür, suprug glumice Ane Karić. Jednog dana predložio mu je da ostavi Guinness i proba ono što pije on. “I danas se sjećam tog trenutka. Vino se zvalo Bijeli Pinot Jarec-Kure i to mi je bilo otkriće. Nedugo nakon toga sam na svadbi svoje sestrične probao Plenkovićevo vino Zlatan otok. Od tada pijem samo vino”, prisjeća se.
Vino postaje njegova trajna fascinacija. Počinje istraživati sorte, kupuje vina, stručne časopise i literaturu, a s vremenom ulazi u krug ljudi s kojima dijeli istu strast. “Neki od njih su mi postali mentori pa prijatelji. Oni vino proučavaju s gotovo akademskom predanošću, a znanjem su puno jači i od mnogih profesionalaca. Zahvaljujući njima probao sam rijetka i zrela vina koja inače ne bih imao priliku kušati”, zahvalno govori.
Burnout kao alarm
Iako se ideja o vlastitom wine baru stalno vraćala, život je tekao u drugom smjeru – posao, brak, djeca, krediti, razvod, svakodnevne obaveze… Ipak, paralelno su postojala i poslovna putovanja, ručkovi i prilike da uči o vinima. Krenuo je i skupljati vina. “Danas čuvam vina na tri mjesta u Hrvatskoj. Neka su ona dalje od mene, puno ih je za odležavanje”, smije se.
No, godine rada s velikim klijentima, pod stalnim pritiskom i u vrlo zahtjevnom i stresnom okruženju, počinju ostavljati trag. Pojavljuju se fizički simptomi: problemi s kožom, glavobolje, nervoza… Priznaje da mu je burnout bio alarm.
“Cijeli ritam rada u velikim sustavima organiziran je tako da ne ostavlja prostor za razmišljanje. Uđeš u neku vrstu automatizma, kao hrčak u kotaču, a poanta je da se stalno krećeš. Tjedan se svodi na čekanje vikenda, vikend na kratko druženje s prijateljima, poneki izlazak ili putovanje, godišnji, a zatim se ponovno vraćaš u isti tempo. S vremenom se počneš gubiti, i duhovno i emocionalno, a onda osvijestiš i da je vrijeme tvog života već daleko odmaklo. Bila je to točka na kojoj sam morao napraviti rez”, iskren je Tino.
Kad počneš slušati sebe
Nemaju svi ljudi dovoljno hrabrosti iskočiti iz tog vlaka. “Nisam ni ja jako dugo imao hrabrosti. Konačna odluka je pala 2024. kada sam rekao svojoj partnerici Maji: Ja ovo više ne mogu. Naravno da me podržavala jer je vidjela da kopnim, ali znao sam da se boji tog poteza jer nije tako jednostavno ostaviti posao u kojem si siguran”, govori.
Tako velik zaokret ne radi se preko noći. Ipak, niz okolnosti na kraju je doveo do te odluke. Na ruku mu je išla jedna važna okolnost – prodaja nekretnine omogućila mu je početni kapital za pokretanje mladenačkog sna. “Ne postoji savršeni plan. Postoji samo trenutak kada odlučiš slušati sebe. Imao sam ogromnu želju svojim unucima ostaviti neki trag kojim sam ja zadovoljan”, ističe.
“Znao sam da ne želim ponavljati obrasce koje sam vidio kod roditelja, pa i kod djedova i baka. Uvijek mi je smetalo čuti rečenicu: Djeco, što sam ja sve mogao u životu… Obećao sam si da im to nikada neću izgovoriti. Ne bih želio da ikada pomisle da mi je život bio propušten. Uostalom, to prvenstveno ne želim ni sebi. Ne vjerujem u žrtvovanje za djecu, partnera ili nekog drugog iako su mi kroz odgoj nametnute ideje poput onih da se brak mora održati pod svaku cijenu ili da se posao drži do mirovine. Nekako sam se ipak uspio tome othrvati”, konstatira.
Otvaranje AHA bara bez oglasa i velikog budžeta
Nakon dugo traženja našao je odgovarajući prostor u Medulićevoj ulici koji je uredio s prijateljima. Kad je 11. rujna 2024. otvoren AHA slow wine bar, na računu gotovo da nije ostalo novca.
“Tada odlučujem i da ću sve raditi bez oglašavanja. Koncept je mnogima djelovao gotovo samoubilački: wine bar bez piva, bez kave, bez čaja i bez hrane u početku. Sve krivo, sve naopako, a opet sve super”, kaže kroz smijeh.
Dodaje kako je on toliko vjerovao u tu ideju koja nije bila bolesno ambiciozna nego zdrava i dobra za – njega. I sad nakon dvadesetak mjeseci što ljudi uporno dolaze vidi da to nije neka romantična zabluda.
Stvorila se široka baza gostiju koji se redovito vraćaju i šire dobar glas. Najčešće dolaze situirani ljudi stariji od 35 godina koji žele usporiti i opustiti se, ali i mlađi gosti zainteresirani za učenje o vinu.
“Njegujemo slow wine pristup – ako nekoga zanima, ispričat ćemo mu sve o vinu, a ako ne, pustit ćemo ga da uživa u društvu. Vino je ovdje prije svega katalizator druženja, a ne glavna zvijezda”, pojašnjava.
Vino bez pretencioznosti
Taj je koncept imao prilično male šanse za uspjeh. No, upravo je ta “drugačijost” postala njegova najveća prednost.
“Moja je ideja od početka bila da AHA bude prvo mjesto na koje ljudi pomisle kad požele popiti čašu vina u Zagrebu. Nisam želio stvoriti pretenciozno mjesto jer vino nije pretenciozno. Zato gradimo intiman prostor temeljen na povjerenju, dobrom servisu i ugodnoj atmosferi. Ne znam ima li neko slično mjesto u gradu gdje većina gostiju ne želi gledati cjenik, nego samo pitaju: Što je novo? Takav odnos ne gradi se oglasima, nego povjerenjem”, napominje Tino.
Pattiera ponavlja da vino ne treba analizirati na silu niti mu pristupati s predrasudama. “Ljudi zaboravljaju da je vino pod čepom nekoliko godina, da mu treba da se i ono malo protegne i probudi. Koliko god poznavali teoriju, ipak je svaka berba istog vina iz iste vinarije – novo vino. Vino se treba tebi predstaviti, a ne ti njemu. Tako da treba biti strpljiv s vinom, a ono te može jako nagraditi. Ako ste već došli ovdje sjesti, a žuri vam se, onda nemojte piti vino, uzmite nešto kratko. Ali ako se odlučite za vino – dajte mu šansu”, poručio je.
Zajednica, ljudi i kultura gostoprimstva
Ta se filozofija provlači se kroz cijeli koncept bara. Uostalom, Pattiera AHA bar ne doživljava kao poslovni prostor nego nešto puno osobnije. “Ja se ovime nisam počeo baviti da bih radio ugostiteljstvo, nego da bih stvarao doživljaj i kulturu gostoprimstva. Ovo je moj dnevni boravak, način života, prostor u kojem se osjećam prirodno i ugodno. Važno mi je da ovdje dolaze ljudi koji dijele moj senzibilitet i koji vole vina koja i ja volim”, pojašnjava.
Prvih osam mjeseci radio je potpuno sam. Čistio je podove, prao toalete, posluživao goste i vodio cijeli posao u želji da i on sam što više nauči o tome kako prostor funkcionira. Neki ljudi bi to doživjeli kao udarac na ego. Srećom Tino nije od njih.
“Nisam tašt, a i mene posao nikad nije definirao – ni u marketingu ni danas u baru. Radio bih bilo koji posao jednako predano. Da sam talentiran za kopanje kanala, kopao bih kanale. Nije titula ono što definira čovjeka nego rad. Uostalom meni je gušt reći da sam prao pisoare. To je moj pisoar”, kaže ponosno. Tvrdi kako je to i pitanje odgoja i stalnog ulaganja u sebe te načina na koji promatra svijet.
Najbolji gosti u gradu
Kada je tražio zaposlenike, Pattiera nije tražio iskustvo nego ljude koji će se uklopiti u kulturu bara. Oglas za posao je glasio “Želiš li raditi s najboljim gostima u gradu?” i kao prvi uvjet naveo je dobar odgoj, uvjeren da se znanje o vinu može naučiti, ali odnos prema gostima ne.
Polako se razvija i gastronomski dio ponude. Ovog ljeta AHA je dodatno ojačao dolaskom chefice Dine Frlete, s kojom su od početka povremeno surađivali. Ona je karijeru počela u pizzeriji O’Hara, a kasnije je prešla u Zrno bio bistro i poznata je po kreativnom pristupu lokalnim namirnicama. Od ove godine je i redovni profesor u Kulinarskom Institutu Kul IN u Sisku.
“Dina je prijateljica, stručnjak i velika energija. Zajedno razvijamo nove koncepte, jačamo gastronomsku ponudu i pripremamo degustacije, gostovanja vinara i radionice. Neke stvari možda djeluju nelogično, ali kod nas funkcioniraju upravo zato što sve gradimo oko ljudi i iskustva, a ne oko klasičnih ugostiteljskih pravila”, kaže Pattiera.
Manje novca, više slobode
Nije mu cilj bio imati tisuće gostiju, nego stvoriti zajednicu. Upravo se to i dogodilo. AHA nikada nije pokušavao biti mjesto za masovnu publiku.
“Ovo mjesto neće nikad biti posao koji generira velike novce, čak ni dugoročno. Ono ima svoj prirodni maksimum, pa koliko god da radiš savršeno, financijski rast je ograničen”, svjestan je Tino. No, on ni nije želio graditi lanac niti poslovni imperij. Cilj mu je pokriti troškove, jednom godišnje otići na more, tu i tamo otputovati te raditi ono što voli. “Danas zarađujem višestruko manje, ali živim bolje. Ne zato što je posao lakši, nego zato što više nema onog grča u želucu”, govori. Ističe i kako to nije lagodno ni lako, ali osjećaj da ne treba nikome polagati račune je neprocjenjiv”, kaže.
Dodaje i kako se prije par mjeseci uspio riješiti jednog malog PTSP-a – zvuka maila na mobitelu. “Ne mogu opisati koliko je to znalo stresa izazvati, jer sam dobivao oko stotinjak mailova dnevno. To sad više nemam”, sretno kaže.
Možda je upravo zato AHA bar puno više od mjesta na kojem se pije vino. To je priča o čovjeku koji je nakon desetljeća života po pravilima odlučio početi slušati vlastitu intuiciju. Tino priznaje da je dugo bio prestrpljiv i ostajao u situacijama u kojima je osjećao da ne pripada, vjerujući da treba “izdržati do kraja pa onda ići dalje”. Danas brže prepoznaje takve trenutke i puno više vjeruje unutarnjem osjećaju nego racionalnim opravdanjima. “Ako osjetim da nešto nije u redu, dovoljno mi je to unutarnje upozorenje da donesem odluku i krenem dalje”, ističe.
Ponekad upravo tada počinje ono najbolje.
Autorica svih fotografija: Hana Kocijan
Tekst je nastavak serijala Downshifting – bijeg od izgaranja: Novi modeli života za mentalno zdravlje.
