Hrvatski Telekom pokrenuo je Shaker, natjecanje u vibe codingu za mlade od 18 do 29 godina. Šest timova uz pomoć AI alata razvijat će digitalna rješenja za konkretne probleme, a za sudjelovanje nije potrebno programersko predznanje. O tome što je Shaker, zašto ga HT pokreće i što želi postići, razgovaramo s Brankom Bajt, direktoricom Brenda u Hrvatskom Telekomu.
- Što želite vidjeti od sudionika Shakera, a što možda ne biste dobili u klasičnom hackathonu ili programerskom natjecanju?
Ne zanima nas tko najbolje kodira. Zanima nas tko vidi ono što drugi ne vide.
To je za mene možda i najuzbudljivije kod vibe codinga. Godinama smo imali ogroman broj ljudi s idejama i relativno mali broj ljudi koji su ih mogli sami pretvoriti u proizvod. Između ideje i realizacije stajali su kod, tehničko znanje, novac, tim, vrijeme. AI tu barijeru ruši nevjerojatnom brzinom.
I onda se događa nešto zanimljivo – kad maknete tehničku prepreku, više se nemate iza čega sakriti. Ostaje pitanje: imaš li zapravo dobru ideju? Zato na Shakeru ne tražimo savršen kod. Tražimo znatiželju, originalnost, razumijevanje ljudi i onu malu dozu ludosti zbog koje netko kaže: „A zašto ovo uopće radimo ovako?” Ako dobijemo nekoliko rješenja na koja će prva reakcija biti „čekaj, kako se ovoga nitko prije nije sjetio?”, meni je to puno zanimljivije od tehnički savršenog proizvoda.
- Vibe coding spušta ulaznu barijeru za razvoj digitalnih proizvoda. Hoće li zbog toga u budućnosti važnija biti sposobnost prepoznavanja pravog problema i osmišljavanja dobrog rješenja nego samo sposobnost pisanja koda?
Mislim da ćemo morati redefinirati što uopće znači biti talentiran. Dugo smo nagrađivali sposobnost izvedbe jer je izvedba bila skupa. Trebalo je znanje, specijalizacija, vrijeme i često cijeli tim da biste od ideje došli do funkcionalnog proizvoda. AI dramatično spušta cijenu izvedbe. I tu dolazimo do pomalo istine koja nije svakome ugodna: ako AI može napraviti nešto što ste do jučer smatrali svojom posebnom vještinom, možda vaša stvarna vrijednost nije ni trebala biti samo u toj vještini, možda tek morate otkriti svoje talente…
Kod postaje jeftiniji. Dobra ideja ne. Ali otišla bih čak korak dalje: ni ideje neće biti rijetke. AI vam već danas može izbaciti stotine ideja u nekoliko sekundi. Rijetko na prvu znamo koja je vrijedna realizacije. Zato mislim da će ljudi koji razumiju probleme, ponašanje ljudi, kontekst i mogu povezati naizgled nepovezane stvari imati ogromnu prednost. U svijetu u kojem svi mogu nešto napraviti, pitanje više nije „može li se?”, pitanje je „treba li se?”
- Ako AI može u nekoliko minuta napraviti ono za što je nekad trebalo znanje programiranja i puno više vremena, gdje po vašem mišljenju ostaje najveća vrijednost čovjeka u tom procesu?
Mislim da ulazimo u ekonomiju viška. Imat ćemo previše sadržaja, previše ideja, previše mogućih rješenja, previše kodova. AI je stroj za proizvodnju opcija. Zato će jedna od najvrjednijih ljudskih sposobnosti biti nešto o čemu u poslovnom svijetu premalo govorimo, istančan osjećaj za kvalitetu. Znati što je dobro, znati što odbaciti, znati kada nešto izgleda savršeno na papiru, a jednostavno nema dušu.
AI vam može u nekoliko minuta dati sto rješenja. Ali, netko još uvijek mora imati dovoljno iskustva, intuicije, empatije i prosudbe da kaže: „Ovo. Ostalih 99 bacamo.” Tu je čovjek. I zato vjerujem da će u AI eri izrazito ljudske stvari, znatiželja, imaginacija, empatija, ukus i sposobnost prosudbe, vrijediti više, a ne manje.
I to je zapravo ideja kojom se vodimo i u Hrvatskom Telekomu. AI ne vidimo kao zamjenu za ljude, nego kao alat koji im može pomoći da rade bolje, stvaraju više i više vremena posvete onome u čemu čovjek donosi najveću vrijednost. Zato paralelno ulažemo u tehnologiju i razvoj AI kompetencija naših ljudi. Jer neće biti presudno tko ima najviše AI alata, nego tko ih zna najbolje koristiti.
- Koje biste rješenje smatrali stvarno dobrim rezultatom Shakera – ono koje je tehnološki impresivno ili ono koje rješava naizgled mali, ali stvaran problem?
Imam prilično jednostavan test: bi li netko to stvarno koristio da mu ne kažemo da je iza toga AI? Ako je odgovor ne, onda imamo tehnološki demo. Nemamo proizvod. Tech industrija se povremeno toliko zaljubi u vlastitu tehnologiju da zaboravi čovjeka s druge strane ekrana. Danas je posebno lako staviti AI na nešto i proglasiti to inovacijom. Meni AI sam po sebi nije inovacija. AI je alat. Inovacija nastaje tek kada nekome nešto napravite bitno boljim, lakšim, bržim ili jednostavnijim. Zato bih bez razmišljanja izabrala malo rješenje velikog stvarnog problema prije nego veliki tehnološki vatromet koji nitko ne treba. Ne morate promijeniti svijet. Ako ste riješili nešto što nekoga svaki dan živcira i nakon tjedan dana više ne želi živjeti bez vašeg proizvoda e, onda imamo nešto ozbiljno.
- Što vas je u dosadašnjem iskustvu s mladima i AI-jem najviše iznenadilo – način na koji koriste tehnologiju, ono što od nje očekuju ili problemi koje uz pomoć AI-ja žele rješavati?
Fascinira me koliko malo respektiraju tehnologiju. I to mislim kao veliki kompliment. Mi još uvijek kažemo: „Koristio sam AI da napravim…” Mislim da oni uskoro uopće neće govoriti da su koristili AI. Kao što danas nitko ne kaže: „Koristio sam internet da napravim prezentaciju.” AI će jednostavno biti tamo. I zbog toga imaju drugačiji odnos prema stvaranju. Ne moraju nužno znati kako nešto radi da bi počeli eksperimentirati s tim.
Starije generacije često kreću s pitanjem: „Znam li ja to napraviti?” Oni puno lakše kreću s: „Ajmo vidjeti može li se.” Ta razlika izgleda mala, ali nije. Jer internet je demokratizirao pristup informacijama. AI demokratizira sposobnost stvaranja. To znači da osoba od 18 godina danas može u vikendu napraviti prototip nečega za što bi prije deset godina trebala novac, programera, dizajnera i nekoliko mjeseci rada. Ne znamo još sve posljedice toga. Ali prilično sam sigurna da neće biti male.
Upravo zato mi je važno da pristup AI-ju ne ostane privilegij ljudi koji već imaju tehničko znanje. U Hrvatskom Telekomu kroz AIMO! i program „AI ti to možeš“ pokušavamo AI približiti puno širem krugu ljudi i dati im znanje da ga koriste praktično, sigurno i odgovorno. Jer što više spuštamo barijeru prema tehnologiji, to više ljudi dobiva priliku otkriti što s njom zapravo mogu napraviti.
- Kada se za godinu dana osvrnete na prvi Shaker, po čemu ćete znati da je projekt uspio – po kvaliteti razvijenih rješenja, interesu mladih, nekom novom projektu koji iz natjecanja nastane ili nečemu četvrtom?
Broj prijavljenih je samo indikator, nije uspjeh. Naravno da želimo puno mladih, dobre projekte i odlična rješenja. Ali, ako se za godinu dana budemo hvalili samo brojkama, mislim da smo propustili poantu. Mene zanimaju posljedice. Je li netko nastavio razvijati svoj proizvod? Je li nastao startup? Je li se spojilo dvoje ljudi koji se inače nikada ne bi upoznali? Je li netko zbog Shakera promijenio smjer kojim želi ići? A možda mi je najdraži mogući scenarij da netko tko se nikada nije smatrao „tech osobom” napravi nešto što stvarno radi i kaže: „Čekaj malo. Pa ja ovo mogu.”
Jer Shaker, barem kako ga ja vidim, zapravo nije projekt o kodiranju. Nije čak ni projekt o AI-ju. To je eksperiment u tome što se događa kada maknete „ne znam kako” između čovjeka i njegove ideje. I možda će najvrjednija stvar koja nastane na prvom Shakeru biti nešto što danas uopće ne možemo staviti u KPI, nečije novo uvjerenje o tome što je sposoban napraviti. To mi je puno zanimljivije od još jednog hackathona, zaključila je razgovor Branka Bajt.
Prijave za Shaker otvorene su do 20. rujna, a kandidati se prijavljuju putem online obrasca, kratkog videa u trajanju do 30 sekundi i testa osobnosti.
Fotografija: Karlo Pavlić i Marin Galić
