Hrvatski tim razvija “shuttle” za istraživanje podmorja

Naš dron je težak svega nekoliko kilograma, modularan je - može se koristiti za sve podvodne aktivnosti, u slanim i slatkim vodama pa čak i u mutnim vodama jer ima podvodni radar koji sve ocrtava u 3D i mapira, tumači Filip Tomašević

129
Deep Dive Blue
"Mozak" drona koji razvoja tim Deep Dive Blue

Baš kao i Svemir, podmorje je uvijek budilo maštu i izazivalo interes ljudi. Mnogi od nas su kao djeca čitali roman Julesa Verna 20.000 milja ispod mora o kapetanu Nemu (nemo, na latinskom nitko), zapovjedniku podmornice Nautilus koja krstari podmorjem Indijskog, Tihog i Atlantskog oceana, Crvenog i Sredozemnog mora, dolazi na Južni pol i prolazi kroz podmorski tunel ispod Sueske prevlake. Iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stokjeća generacija X pamti dokumentarni serijal – mislim da se kod nas prikazivao pod nazivom Tajne mora – francuskog istraživača, oceanografa i dokumentarista Jacquesa Cousteaua koji nam je otkrivao svijet podmorja.

Deep Dive Blue je ekipa prijatelja i stručnjaka raznih profila i zanimanja – ronioca, elektrotehničara, pilota, padobranaca, strojara, programera, 3D animatora… – koja se okupila oko projekta razvoju podvodnog vozila na daljinsko upravljanje (ROV), sposobnog zaroniti na dubinu od 1000 i više metara. Područja primjene su široka.ekologija, podvodna arheologija, oceanografija…

Priču Deep Dive Blue ispričao nam je Filip Tomašević, jedan od idejnih začetnika projekta.

Deep Dive Blue
Filip Tomašević

“Podvodni dronovi su danas ono što su zračni dronovi bili prije desetak godina, Priča tek kreće, s tim da se u svijetu ona razvija eksponencijalno, a u Hrvatskoj usporeno. O tome se kod nas vrlo malo zna, zakonski priča nije regulirana, a na natječajima za poslove nadgledanja brana i podvodnih konstrukcija još uvijek se isključivo traže ronioci, živi ljudi”, objašnjava situaciju Filip.

Filip i prijatelji bavili su se podvodnim snimanjima i produkcijom. Shvatili su ograničenja postojeće tehnologije i u tome su prepoznali priliku. Zaključili su da mogu unaprijediti postojeće dronova, da mogu napraviti dronove koji će moći zaroniti na puno veće dubine.

Postojeći sustavi za podvodno snimanje su veliki, teški i uglavnom zadovoljavaju osnovnu formu: da se kamera može spustiti pod vodu i da se njome može upravljati, tumači Filip.

“Prednosti našeg drona su cijena, veličina i vrijeme potrebno za aktiviranje. Modularan je, može se koristiti za sve podvodne aktivnosti, u slanim i slatkim vodama pa čak i u mutnim vodama jer ima podvodni radar koji sve ocrtava u 3D i mapira. Vidljivost može biti nula, ali naš dron je funkcionalan”, razlaže Filip.

“Svaki dron mora biti kastomiziran. Postojeći dronovi su univerzalni, no ima mnogo tvrtki koje rade razne dodatke za skupljanje uzoraka, no on su vrlo skupi. Mi sve svoje nastavke potrebne za uzimanje uzoraka tla ili vode radimo sami, u 3D modelu koji onda printamo u 3D.”

Drugo, tumači dalje, većina postojećih dronova ima rasvjetu, no ona, za razliku od njihova drona, nije usklađena s kamerom.

“Naš dron tehnički je dorađen, djelotvoran je i uz jaku morske ili riječne struje, brzina mu je 5-6 metara u sekundi. Može biti opremljen za kanalizacijska čišćenja, za uzimanje uzoraka, može nositi kompresor zraka za čišćenje na velikim dubinama….”

Kao primjer ističe plinsku platformu Ivana 2 čija čelična konstrukcija očito nije bila čišćena i održavana pa je pukla i platforma je potonula.

Filip kaže da su nudili svoje dronove u nekoliko prilika, između ostaloga i Ini, ali su ih odbili.

“Riječ je o novoj tehnologiji pa se ljudi boje da će izgubiti posao. A mi pokušavamo objasniti da smo komplementarni, da im pomažemo jer radimo preduron kako bi oni bili sigurniji”, tumači Filip.

No, bili su sa speleolozima u Ogulinu. Oni razumiju o čemu je riječ.
“Speleolozi imaju ograničen broj urona i količinu kisika. Često moraju dugo pješačiti i penjati se do mjesta urona. Ograničeni su na dvije boce kisika po osobe koje mogu ponijeti. Da bi imali dobar briefing prije urona, netko mora zaroniti i potrošiti kisik. Pet sati su potrošili da dođu do cilja, a onda jednu bocu potroše ma pregled. A sada smo tu mi koji napravimo s dronom snimku na temelju koje se mogu pripremiti za uron bez trošenja kisika. To im omogućuje više vremena za istraživanje prilikom urona. Dakle, komplementarni smo s njima i povećavamo sigurnost urona.”

Lakše je i sigurnije zaroniti u nepoznato ako si upoznao okruženje barem na snimci.

Filip se prisjetio i nesreće u hidroelektrani kraj Dubrovnika prije par godina u kojoj su poginula dva radnika. Nesreća bi bila izbjegnuta da su se tada za pregled sustava mogli koristiti dronovi.

“Osim toga”, dodaje, “imamo zamjensku bateriju: nakon tri sata ronjenja stavimo novu i opet imamo tri sata, tako da u danu možemo bez problema efektivno roniti 12 sati”.

Dijelove su uglavnom izrađivali sami: “Kupili smo kamere i baterije, a sve elektrotehničke dijelove i softver smo radili sami. Napravili smo beta verziju drona, sada spajamo posljednju bateriju i pripremao se za testiranja na najdubljem mjestu u Hrvatskoj. To je Crveno jezero, duboko oko 250 metara. Uz odgovarajuće parametre smo testirali uređaj virtualno i pokazalo se da može ići na tisuću i više metara”.

Njihov dron je relativno lagan ima 5-6 kila, lako se prenosi i brzo aktivira. “Nije nam potrebna velika logistika kao za klasične dronove od petsto kila. Nosiš ga u kovčegu veličine aktovke, izvadiš i baciš u more. Aktivan je za tri minute.”

Cijeli projekt su do sada financirali vlastitim sredstvima, a trenutno su u pregovorima s potencijalnim investitorima iz Nizozemske i Velike Britanije. Riječ o ljudima koji razumiju o čemu ej riječ, koji imaju iskustva s održavanjem off-shore platformi i uzgojem riba te ulažu u projekte poput Deep Dive Bluea.

Na potanje o kratkoročnim i dugoročnim ciljevima, Filip Tomašević odgovara kako im je kratkoročni cilj da sve profunkcionira kako su zamislili.

“Dugoročni planovi su da ponudimo usluge sa svojim dronovima, a kasnije možda prodavati dronove. Proizvodili bismo ih u Hrvatskoj, kao što smo radili sve do sada, uključujući prototip.”

Osnovno ulaganje na koje sada ciljaju je između 2 i 2.5 milijuna eura: “Da povratimo dosadašnja ulaganja, da platimo ljude i krenemo u nabavku sirovina, da nađemo prostor u kojem bismo mogli testirati dronove. Investicija bi nam dobro došla da iz sadašnjih ‘gerilskih’ uvjeta prijeđemo u normalne urede. Iako je nama i ovo ok”.

“Mi ne radimo dron za velike dubine kako bismo postizali rekorde”, naglašava na kraju Filip. “Niz fakulteta u Hrvatskoj i širom svijeta istražuje mora i oceane. Kao što shuttle ide na Svemir pa iznajmi prostor za testiranja, tako bismo mi radili našim dronom. Išli bismo na velike dubine u Mediteranu i Atlantiku i prodavali bismo prostor sveučilištima koja žele testirati nešto pod velikim pritiskom ili istraživati. Bili bismo shuttle za podmorje. Također, napravili bismo platformu na kojoj bi mladi mogli učiti, platformu koja bi bila centar za podvodnu arheologiju, oceanografiju i općenito za istraživanje mora.”