Plaće vodećih korporativnih menadžera u posljednjih 40 godina porasle su više od 1000 posto – gotovo sto puta više od plaće prosječnog radnika, navodi se u istraživanju Instituta za ekonomsku politiku objavljenom početkom kolovoza.
Imovinski jaz, posebice nakon financijske krize, raste sve brže. Istraživanje Instituta za ekonomsku politiku iz Washingtona (Economic Policy Institute – EPI) pokazalo je da su naknade izvršnih direktora vodećih 350 američkih tvrtki u razdoblju od 1978. do 2018. porasle 1007,5 posto. U istom razdoblju plaća “prosječnih radnika”, kako ih liberalni institut naziva, porasla je 11,9 posto. Ako se primjeni konzervativniji izračun, u kojem se računa vrijednost opcijskih dionica u trenutku dodjele umjesto u trenutku naplate (prodaje) – a opcijske dionice čine veliki dio paketa plaća glavnih izvršnih direktora – naknade izvršnih korporativnih direktora porasle su 940,3 posto.
Prosječna plaća izvršnog direktora 17,2 mil. dolara
Prosječna plaća izvršnih direktora u vodećih 350 američkih tvrtki 2018. godini iznosila je 17,2 milijuna dolara odnosno 14 milijuna dolara prema konzervativnom izračunu.
Nesrazmjer između rukovoditelja i šire radne snage gorući je problem jer se jaz tijekom desetljeća povećavao.
Naknade izvršnih direktora znatno su više u usporedbi s običnim radnicima. Izvršni direktori lani su u prosjeku zaradili 278 puta više od prosječnog radnika (221 naprema jedan ako primijenimo konzervativnu jednadžbu za izračun opcija). Prema podacima Instituta omjer je 1989. iznosio 58, a 1965. godine samo 20. No, danas je ipak manji od rekordne razlike iz 2000. koja je iznosila 368 naprema jedan.
Ukupni rast naknada od 1978. godine nadmašio je rast dionica od 706,7 posto i rast plaća “visoko plaćenih radnika” od 339,2 posto. Plaće prosječnog radnika porasle su pak za samo 11,9 posto.
Istraživači Instituta Lawrence Mishel i Julia Wolfe pozvali su na akciju kako bi se smanjio jaz u plaćama, čak i ako to znači oporezivanje tvrtki u kojima je nejednakost u plaćama najveća.
“Prekomjerna plaća generalnog direktora glavni je generator povećanja nejednakosti koju bismo sigurno mogli riješiti”, napisali su u svom radu.
Ograničiti moć izvršnih direktora pri određivanju plaća
Izvršni direktori dobivaju više zbog svoje moći da određuju plaće, a ne zato što povećavaju produktivnost ili zato to posjeduju određene vrlo tražene vještine, navode Mishel i Wolfe. Ova eskalacija naknada izvršnih direktora i općenito kompenzacija izvršnih menadžera potaknula je gospodarski rast od najviše 1,0 posto i rast prihoda od najviše 0,1 posto, ostavljajući manje plodova ekonomskog rasta za obične radnike i povećavajući jaz između onih koji zarađuju jako dobro i onih 90 posto ostalih.
“Ekonomija ne bi pretrpjela nikakvu štetu ako bi direktorima platili manje (ili ako bismo ih više oporezovali)”, zaključuju istraživači washingtonskog instituta.
Mishel i Wolfe predlažu različite pravne lijekove: veće porezne stope za one koji najviše zarađuju, jače oporezivanje tvrtki kod kojih su razlike u naknadama menadžera i radnika najveće, “porez na luksuz” koji bi iznosio jedan dolar za svaki dolar kojim tvrtka prelazi određeni granični omjer plaća menadžera i radnika te reformu korporativnog upravljanja kojima bi dioničari dobili veća prava i kontrolu nad odlukama izvršnog menadžmenta prilikom odlučivanja o plaćama.
“Moramo donijeti politička rješenja kojima bi se smanjile i ograničile mogućnosti izvršnih direktora da izvlače ekonomsku korist za sebe”, navodi istraživački tim Instituta za ekonomsku politiku.
Manje plaće izvršnih menadžera ne znače veće plaće za radnike
Među najplaćenijim izvršnim direktorima, prema S&P Capital IQ recordsu, su David Zaslav iz Discoveryja (129,5 milijuna dolara), Lawrence Ellison iz Oracles (108,9 milijuna dolara), John Legere iz T-Mobilea (66,5 milijuna dolara), Robert Iger iz Disneyja (65,6 milijuna dolara) i Lachlan Murdoch iz News Corp (50,7 milijuna dolara).
Mjere kojima bi se njihove plaće ograničile suočile bi se sa snažnim otporom. Glavni protuargumenti su da su predložene mjere proizvoljne i ne uzimaju u obzir vrijednost koju snažni izvršni direktori dodaju svojim kompanijama u usporedbi s ostalim radnicima.
“Nitko se ne uznemirava što Steph Curry ili Beyonce zarađuju određenu količinu novca, ali osoba koja je podstanar na stadionu čini djelić onoga što su zaradili”, rekla je za CNBC Carol Roth, izvršna direktorica poslovne savjetodavne tvrtke Intercap Merchant Partnersa. “Dakle, ne razumijem zašto se uopće uspoređuje posao predsjednika uprave s onim što radi prosječan radnik.”
Roth dodaje da se podaci odnose na određeni broj izvršnih direktora koji zarađuju zahvaljujući velikim kompenzacijskim paketima dionica te da uzimanje novca od izvršnih direktora i preraspodjela na tisuće radnika radnicima neće značiti gotovo ništa.
“Glavni direktor ne dobivaju visoke plaće na račun radnika”, tumači Roth. “Radnici zarađuju onoliko koliko zarađuju zato što je to tržišna cijena. Kada b izvršni direktor imao manju plaću, to ne znači da bi radnici bili bolje plaćeni. Taj bi novac otišao negdje drugdje.”
