Polidor Camping Resort, obiteljski kamp koji odnedavno vode dvije sestre – Federica Ukušić Rovina i Giulia Šalja, početkom je godine po četvrti put zaredom proglašen najboljim kampom u Hrvatskoj prema vodećem europskom portalu za kampiranje Camping.info. Kamp obitelji Ukušić u Funtani, u blizini Poreča, jedan je od 110 nagrađenih kampova na temelju autentičnih recenzija posjetitelja između više od 23.000 kampova diljem Europe.
Federica i Giulia su biznis preuzele od oca Adriana. Naime, on se u kampove zaljubio još u ranoj mladosti, a nakon 14 godina rada u kampovima, 1998. godine otvorio je depo za kamp-prikolice te se bavio čuvanjem, servisom i prodajom mobilnih kućica. No, njegova istinska želja bila je otvoriti vlastiti kamp. To je na istoj parceli, nakon više od 10 godina raznih peripetija oko dokumentacije, ostvario i 2015. godine je otvoren Polidor. Od samoga početka u njemu su radile supruga Katja te kćerke Federica i Giulija.
Federica Ukušić Rovina, unatoč dobi od samo 33 godine, danas sa sestrom uspješno nastavlja voditi obiteljski biznis. Podijelila je s nama svoja iskustva o izazovima koji dolaze s generacijskim prijenosom posla, ženskim aspektom poslovanja te načinu na koji implementiraju nove pristupe u poslovanju istovremeno ostajući vjerni čuvar obiteljske tradicije.
- Što je sve vaš biznis?
Krovna tvrtka je zapravo Mini karavan servis koji pod sobom ima različite brendove. Jedan je Polidor Camping Resort, a drugi je D’or Beach Club. Uz to, mi smo i zastupnici slovenske tvrtke Adria Dom za Hrvatsku. Oni se bave proizvodnjom kamp kućica, kampera i mobilnih kućica. Isto tako, bavimo se i montažama mobilnih kućica po drugim kampovima. Mama i tata, Adriano i Katja, načelno su se povukli iz biznisa, iako to još treba i na papiru urediti, a posao vodimo ravnopravno sestra i ja.
Od depoa do luksuznog resorta
- Sve je počelo s depoom za kamp-prikolice, a što je zapravo depo?
Depo se bavi čuvanjem kamp-kućica u zimskom periodu. Gosti ne žele vlastite kućice voziti nazad u Njemačku, Nizozemsku, Italiju pa ih ostavljaju na čuvanju u Hrvatskoj. To je bio prvi tzv. core business naših roditelja, a naknadno su na toj istoj zemlji odlučili krenuti s kampom. Tada je jedan dio istog zemljišta prenamijenjen u kamp, a u međuvremenu je i dokupljeno nekoliko parcela. Nekad smo dostizali brojku od 900 kamp-kućica na čuvanju, a sada smo na 200 godišnje… Tako da je danas depo sporedni biznis, a prioritet su kamp i beach club.
- Po čemu je vaš kamp toliko poseban?
Kamp ima četiri zvjezdice i prostire se na 20.000 kvadratnih metara. Bogatu ponudu čini gotovo 90 kamping parcela, mobilne kućice, te glamping (izvedenica iz glamur i kampiranje) šatori i glamping sobe. Mobilne kućice imaju natkrivenu terasu i 40 kvadrata okućnice gdje se nalaze jacuzziji te privatni bazeni koji su grijani zimi i natkriveni kupolom. To nam je u ponudi od 2022. U kampu je recepcija, restoran, moderni sanitarni čvorovi i tuševi, studio za masažu, fitness, zatvoreno dječje igralište, dva bazena ukupne površine 190 kvadratnih metara…
U punom kapacitetu Polidor može primiti 500 gostiju. Ono po čemu smo različiti jest da kad gosti dođu kod nas ne trebaju ići više nigdje, jer će ovdje dobiti sve. Prvi postulat kojeg se držimo je da gost nije broj – nego osoba koja ima svoje ime i prezime koje mi znamo kad ga dočekamo, a znamo i koliko članova obitelji je s njim i koje su njihove potrebe, da li ima kućnog ljubimca ili ne… Mi onda sve podredimo tom gostu i njegovim željama tako da se osjeća “kao kod kuće”, ali s dodatkom luksuza.
Cjelogodišnje poslovanje: Vizija koja se ostvaruje
- Što vas je potaknulo da pokrenete cjelogodišnji kamping resort, unatoč tradicionalnoj sezonalnosti turizma u regiji?
To je bila vizija kampa dok je još bio u nastajanju. I nekako u tom naumu, a već je 10 godina prošlo, i dalje uspijevamo. Ključ je u tome i da ne treba imati prevelika očekivanja za zimu. Mi goste polako navikavamo da uvijek mogu doći kod nas. Prednost je što smo blizu Austriji, Italiji i Sloveniji. U prilog nam idu i navike gostiju. Recimo Slovenci su tradicionalno narod koji obožava kampiranje, a u svojoj kulturi imaju običaj da vikendom izlaze u prirodu i idu kampirati. I onda smo mi tu da ih dočekamo (smijeh).
- Koliko imate zaposlenih?
U tvrtki Mini Karavan Servis trenutačno je 45 zaposlenih, a u špici sezone se ta brojka penje i na 75 zaposlenih.
- Jeste li koristili potpore?
Da, kad god je bilo moguće. Tako od Ministarstva turizma koristimo Program poticanja inovacija u turizmu. Ponosni smo na to što dobivamo jako puno priznanja i nagrada za inovativnost i energetsku učinkovitost. Stalno pokušavamo biti u korak s vremenom te tome prilagođavamo našu ponudu.
Obrazovanje kao temelj profesionalnog rasta
- I sestra i vi ste odrastale s obiteljskim biznisom, a kako se obrazovanje nadovezalo na to?
Nas dvije smo još od 12. godine počele pomagati roditeljima u poslu, kad god bismo imale slobodnog vremena. Bilo je prirodno da to i nastavimo pa smo obrazovanje birale u skladu s tom vizijom. Tako da je sestra završila Financijski menadžment na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta, a ja Menadžment održivog razvoja turizma na Sveučilištu VERN’. Naknadno sam završila i cjeloživotno obrazovanje Menadžment kamping resorta na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu (FMTU) u Opatiji.
Željela sam usavršiti postojeća i steći dodatna specijalistička znanja. Svakako bih voljela školovanje nastaviti pa je idući korak o kojem razmišljam upisivanje doktorata. Naravno, kad to dođe na red.
- Niti u jednom trenutku se nije javio otpor prema radu u obiteljskoj firmi?
To nikad nismo razvile (smijeh). Volimo to raditi, želimo to raditi, na kraju krajeva svi jako lijepo živimo od toga, tako da ni u jednom trenutku nije ni bilo upitno da li bismo to htjele nastaviti.
- Ipak, obje ste uspjele steći i radna iskustva van obiteljske firme, zar ne?
Sestra je jedno vrijeme provela radeći u Americi, u sklopu Work and Travel programa, a onda je godinu dana radila u Valamaru. Ja sam također godinu dana radila, ali u Plavoj laguni. Roditelji su to podržali jer su htjeli da osjetimo kako je biti negdje drugdje zaposlen. Ideja je bila da osjetimo na vlastitoj koži koje su prednosti i mane toga kad radiš za nekog drugoga, a kako je to kad imaš nešto svoje.
Obitelj kao oslonac
- Rekla bih da imate prilično promućurne roditelje.
Da, stvarno su genijalni. I sada su nekako manje roditelji, a više prijatelji. Mi danas putujemo zajedno, izlazimo skupa… Naime, oni su se vjenčali jako mladi i sada su u najboljim godinama. Imaju 50, mi smo u 30-ima i fenomenalno nam je družiti se.
- Jeste li se tijekom poslovnog puta oslanjali na mentorstvo tj. je li vam netko bio inspiracija?
Najveća inspiracija i mojoj sestri i meni je naš tata Adriano. Zaista mogu reći, bez lažne skromnosti, da je on jedan od velikih znalaca kamping turizma u kojem je cijeli svoj život. Uz to, on je i jako veliki vizionar pa se nekako taj “virus” ubacio i u nas. Tako da i mi stalno nešto sanjamo i stvaramo. Uvijek nam je govorio: “Ništa nije nemoguće. Pa ako ljudi idu na Mars možemo i mi onda ovo napraviti”.
Spomenula bih i svoju mentoricu dr. sc. Josipu Cvelić Bonifačić koja je doktorirala na temu “Menadžment konkurentnosti kamping turizma” i koja je dala značajan doprinos razvoju kamping industrije u Hrvatskoj i Europi. S njom sam i danas u kontaktu, a ona sada šalje studente kod nas da vide i čuju našu priču. Također, znam biti i na njezinim predavanjima kao gost predavač dobre prakse. Uvijek pokušavam biti što više u kontaktu s ljudima koji imaju znanje te upijati i učiti od njih. Jedino tako čovjek može naučiti još više.
- Kao žena poduzetnica, jeste li se susreli s predrasudama ili situacijama u kojima ste se morali dodatno dokazivati?
Iako sam tijekom poslovnih pregovora i dogovora većinom u društvu muškaraca, na sreću, nisam to doživjela. Mislim da je tu jako bitan gard koji osoba ima. Ako se čvrsto postaviš, tako da “nema labavo”, onda nemaš takvih problema. Moram priznati da smo i sestra i ja dosta čvrste po tom pitanju.
Čvrst stav i jasna poruka
- Što vam je pomoglo izgraditi takav gard?
Formirale smo ga kroz iskustvo, a uz to, uvijek smo imale ogromnu podršku roditelja. Od malena, kad god bi se pojavio neki problem, i sestra i ja bismo se prvo obratile roditeljima. Oni bi nas smirili, rekli nam što oni misle da je normalno, a što nije, ali su nas uvijek poticali da same tražimo rješenja. Nisu pokušavali rješavati naše probleme ili davati drugima da ih riješe, već su nas usmjeravali da se same s time nosimo kako god znamo. Željeli su da budemo spremne na sve što nas čeka u budućnosti.
- Jeste li donijeli neke loše poslovne odluke?
Rijetko smo bile u situaciji da smo doživjele veće promašaje. Naime, kako je naš model rada takav da imamo redovite sastanke, svaka se nova ideja prvo zajednički analizira i preispituje. Ako treba mi se i kvalitetno posvađamo. Sve je to dio procesa. Kad smo imale ideje koje se nisu činile sasvim razboritima, roditelji bi nam rekli zašto se s time ne slažu, ali bi isto tako rekli: “Pokušajte, pa ćemo vidjeti”.
Često bismo i same u tom procesu došle do zaključka da nešto nema smisla, pa onda “povukle ručnu”. Ali isto tako, kada bismo osjetile da nešto ima smisla, išle bismo do kraja.
- Možete li navesti primjer jedne takve odluke?
Bilo je takvih odluka, pogotovo vezanih uz D’or Beach Club. Sestra i ja smo imale jednu viziju programa i smjera u kojem će se on razvijati. Mi smo zamislile program sa stranim DJ-ima, kabareom, raznim nastupima… Uglavnom mjesto gdje će ljudi dolaziti tulumariti. Uspjele smo dokazati roditeljima da je naša vizija dobra, a ono što je pozitivno jest što su oni bili u stanju reći, dapače i puno puta to ponoviti: “Nismo vjerovali da će to uspjeti, ali drago nam je da ste dokazale da se može”. Na kraju je beach club postao jedan kompletno novi biznis, uz kamp.
Vizija, dobri temelji i strpljenje
- Koji biste savjet dali ženama koje razmišljaju o poduzetništvu, ali se boje napraviti prvi korak?
Treba imati dobru viziju i dobre temelje da radiš nešto realno. I treba imati puno strpljenja. Ako u nešto istinski vjeruješ, nikad ne odustaj, jer svaka od nas može sve, pa čak i ono što se na prvi pogled čini nedostižnim.
- Postoji li neka posebna filozofija koja vas vodi kroz poduzetnički život?
Naša filozofija je vrlo jednostavna – sve proživljavamo zajedno. Kad je nekome teško, teško je svima, ali i kad je nekome dobro, svi se tome veselimo. U toj međusobnoj povezanosti, podršci i zajedništvu leži naša snaga. To nije samo način na koji radimo, to je način na koji živimo i razlog zašto uspijevamo. Držimo se zajedno i tako najbolje funkcioniramo.
- Jeste li svjesni koliko ste toga postigli i kako danas gledate na taj uspjeh?
Rekla bih da smo kao obitelj jako samokritični i često ne prepoznajemo koliko smo toga postigli. Više puta su nas ljudi iz naše blizine podsjetili na to. Tek tada zastanemo, pogledamo unatrag i osvijestimo gdje smo danas. Mislim da je razlog tome što većinu stvari koje radimo – radimo iz srca, pa nam uspjeh nekako ne dolazi s velikim fanfarama, nego prirodno, usputno.
- Kako uspijevate balansirati poslovne obaveze i privatni život?
Svaki slobodan trenutak koristimo za putovanja, a nepisano pravilo je da jednom godišnje cijela familija ide na zajedničko putovanje. I sestra i ja smo udane i obje imamo po jednog sina, a s nama idu i roditelji, ali često i prabaka (mamina mama). Tada najčešće biramo daleka putovanja.
- Kako su se muževi uspjeli uklopiti u takvu obiteljsku dinamiku?
Pa morali su (smijeh). Ne znam jesmo li imale sreće ili je jednostavno tako trebalo biti, ali obojica su vrijedni i jako se dobro slažu. Mi svi imamo jako otvoren i iskren odnos te si kažemo u lice i ono što ne valja, ali i ono što je dobro. Nema u nas ništa “u rukavicama”. Možda nekome to djeluje neobično, ali mi jedino tako znamo funkcionirati.
#SamaSvojaŠefica – priče žena koje su se odlučile na poduzetništvo.
Sadržaj je nastao uz podršku Hrvatskog Telekoma.
